Kazalište posjeduje i svoj nevidljivi dio, jednako važan ako ne i važniji, onaj koji se događa bez publike, bez svjedoka, u tišini crnih zidova i praznih stolica. U tom prostoru Ana Karić davala je možda još i više nego tijekom izvedbe predstave
Da bih uopće mogao krenuti pisati o Ani, potrebno je da pročistim i jasno si postavim namjeru koju bi moje pisanje trebalo imati. Ta namjera mora biti jednostavna, čista i što je više moguće konkretna. Ona mora biti rođena iz brzog i snažnog poteza osluškivanja unutarnje motivacije koja mora biti oslobođena i najmanjeg vida hvale, uzdizanja, pretjerivanja ili odlazaka u patetične vode. Da bih došao do te prave namjere pisanja ovih riječi, potrebno mi je slijediti samo jednu instancu, a kao jedina instanca pred mene postavljaju se upravo vrijednosti koje je Ana ostavila meni u nasljeđe kroz proces zajedničkog stvaranja jedne kazališne predstave. Oni koji su s Anom dijelili kazališni čin, kao publika, sigurno su morali doživjeli Anu kao glumicu jer ona na sceni ništa nije skrivala. Tom vidljivom dijelu kazališne predstave Ana se u potpunosti predavala i to baš svakoj izvedbi s jednakim žarom i potpunim davanjem. O tome ne treba ništa posebno reći jer taj dio Anine ostavštine posjeduju svi koji su je ikada gledali, a bolje bi bilo reći doživjeli na sceni. Kazalište posjeduje i svoj nevidljivi dio, jednako važan ako ne i važniji, onaj koji se događa bez publike, bez svjedoka, u tišini crnih zidova i praznih stolica. U tom prostoru Ana je davala možda još i više. Procesu proba Ana je pristupala jednakom žudnjom kao i samim predstavama. Upravo zato pisat ću iz namjere da prikažem i taj skriveni dio Aninog kazališnog života. Probat ću prenijeti Anin način rada na procesu proba kazališne predstave Svratište kod Alberta C. koju sam i sam režirao.
Prva proba. Tekst. Susret Prva proba je uvijek jedno veliko uzbuđenje i neizvjesnost. To je prvi susret s tekstom, idejom ili snom budućeg projekta koji želi jednog dana postati predstava. No ono najvažnije je da je to susret ljudi koji će zajedno provesti dva mjeseca, gotovo svakodnevno po barem tri sata, vezani zajedničkim ciljem, a koji je to cilj treba se već otkriti ili barem živo naslutiti već na prvoj probi. Prva proba zna biti znakovita i za autorski tim počesto je test koji ima za otkriti koliko su njihove ideje glumcima prepoznatljive, a i glumcima otkriva koliko će autorski tim biti otvoren za njihove sugestije. Obostrano prvo osluškivanje, nepoznatih svjetova. Naša prva proba bila je znakovita. Naime, Nina Gojić i ja imali smo tada napisan prilično heterogeni tekst koji je bio više predložak nego cjelovit tekst. Nismo bili sigurni ni u redoslijed prizora, ni u sadržaj ni u format teksta. Ipak, iako je Nina bila protiv, želio sam i takav nepotpuni tekst prepustiti čitanju Ane i Mie Biondić. Iako smo znali koliko Ana obožava tekst i rad na tekstu, ipak smo odlučili i takav tekst dati na čitanje. To što smo dobili zauzvrat bilo je presudno za daljnje pisanje kao i za rad na predstavi u cijelosti. Dobili smo odgovor u vidu dobronamjernih kritika, a već je i način na koji su prvi puta riječi i rečenice bile izgovarane davalo dovoljno informacija da procijenimo kvalitetu. Ana je tako konkretno i neupitno točno detektirala sve slabosti kao i vrijednosti ponuđenog joj sadržaja. Ne skrivajući odobravanje kao i naglašavanje onih slabijih dijelova. Potpuno iskreno, bljeskovito i energično kao da je već sutra premijera. Ta vrst naoštrenosti, prisutnosti i borbe protiv vremena koje je preostalo do kraja, a posljedično i iznimna angažiranost, ono je u čemu Ana nije nikada htjela niti najmanje popustiti. Tako je dobro znala da je kazalište posljednja borba protiv neumitnosti vremena i zato nije propuštala niti jednu sekundu proba. Kada bih ponekad tražio da nešto probaju na 70 posto intenziteta, Ana je uvijek govorila – Ja mogu samo na 100 posto. To je jedino što Ana nije mogla, samo prolaziti tekst ili probati na 70 posto, za nju je to bila nemoguća misija. Tako da smo odustali od takvih proba. Radili smo uvijek na “100 posto Ane”, dok ne bismo osjetili umor ili zamor. I niti jedna proba nije prošla bez vidnog pomaka u kvaliteti ili se valjala u poluintenzitetima. Tri sata takvog intenziteta i više je nego dovoljno.
Na toj prvoj probi, osim što smo dobili povratne informacije o tekstu, te zbog toga sljedeću probu održali tek nakon što smo napisali većinu teksta jer nismo htjeli ne pružiti materijal da se radi na 100 posto, dobili smo i potpuno uvažavanje i poziv na sudjelovanje od Ane k Nini kao dramaturginji i osobi. Nakon što sam nešto naširoko govorio o Camusovom svijetu, Ana me prekinula i rekla da sam ja stvarno dosta pričao, te da ju zanima što Nina ima za reći. I Nina je odgovorila i otvorila se. Susret Ane i Mie dogodio se puno ranije. Nakon što je Ana gledala Miu na Ljevorukoj, dogodio se susret, neka vrst prepoznavanja i obožavanja, da usudim se izgovoriti tu riječ koju inače ne upotrebljavam. Ali kad sam vidio njih dvije kako razgovaraju obožavanje je jedini adekvatan izraz za opis tog prizora. Mia mi je nakon toga jedan dan prišla i rekla mi da želi raditi s njom predstavu jer želi učiti od Ane. Mia je bila nekako mirna i sretna što se sve to uopće događa. Od te prve probe mi smo postali četveročlani tim u pravom smislu riječi uvijek na sto posto Ane.
San Snovi su predstavljali važno mjesto u Aninom životu. Rekla je da ukoliko ne sanja predstavu na kojoj radi da predstava ne bu dobra. Otkad smo to čuli, svaki dan smo bez obzira koliko bile dobre probe čekali, hoće li nam Ana reći da je sanjala predstavu. Jedan dan se to i dogodilo. Mia je rekla da joj se ostvario san, kada je izašla predstava. San da glumi s Anom.
Tek nakon što sam sanjao da Ana i Mia glume u jednoj predstavi, znao sam da imam pravi razlog za predstavu i tek tada sam odlučio krenuti u projekt. To da je Ana otišla od nas, čini se samo kao ružan san.
Prije proba. Pitanja Ani su probe počinjale već u njenom domu. Ujutro nakon buđenja krenula bi raditi na tekstu, a često i prije spavanja nakon popodnevne probe. Ana je uvijek dolazila s novim pitanjima na probu. Ana nije htjela imati probu sljedeći dan, ako nije imala vremena poraditi na tekstu prije probe. Došla bi uvijek 15 minuta prije i najradije bi odmah ušla u dvoranu jer je znala da će tamo sigurno biti netko od ostatka tima i već s vrata bi krenula s pitanjima. Ponekad ne bi stigla ni reći “bok”, toliko je bila unutra u tekstu u svijetu drame. A ta pitanja bila su toliko važna da bi znala cijelu probu usmjeriti na pravi cilj, na pravi problem. Ana je uvijek tražila najkonkretniji mogući odgovor i već prema broju rečenica koje sam izrekao, znao sam koliko sam blizu ili daleko od pravog odgovora. Ta potreba za konkretnim i jednostavnim odgovorima išla je toliko daleko da je negdje u sredini procesa jednom zatražila od mene da joj u tri rečenice kažem što mi zapravo radimo. Uspio sam u pet rečenica, ali sam morao pokušati. Bila je zadovoljna što sam probao i uvijek bih joj dao odgovor na pitanje kako sam znao i umio. No,često bi bila dovoljna i potrebna samo jedna rečenica, ali ona prava. Ana je uvijek čekala samo jednu rečenicu, jedan ključ koji bi joj otvorio vrata u dublje razumijevanje uloge.
Kasnije bih uspio izreći to što želimo reći u jednoj rečenici, a naravno da mi je Ana pomogla u tome. Ana je uvijek znala nepogrešivo odrediti bitno od nebitnog i kada bi jednom donijela sud ili zaključak, to se više nije dovodilo u pitanje. Ta vrsta čistoće spoznajnog mehanizma uvijek me asocirala na samurajske tehnike u pogledu čistoće, hrabrosti i jednostavnosti.
Probe Mia mi je jednom rekla uvijek duboko dirnuta izgovorenim riječima. Kada me Ana pogleda, ja dobim sve. Mia je mislila na tu vrstu suodnosa dvije glumice na sceni. Ja tebi – ti meni ili ti meni – ja tebi, bio je glavni radni princip koji je svodio na ono najbitnije: međuovisnost, kao i suigru dvije glumice kako na probama, tako i na predstavama. Ana je beskrajno voljela takva mala pojednostavljanja te su je zabavljala. Ono najbitnije što ću pamtiti je radost, potpunost življenja sudbine koju je izabrala i koju je živjela svim svojim kapacitetima. Anina sudbina bila je život glumice i to se osjećalo u svakom trenutku. To nas je sve zajedno napajalo i davalo nam snagu da smo i mi sami dio jedne veće sudbine kazališta. Ana je davala istinu i tražila istinu i nije bila spremna na kompromise. Ana je bila vrlo jednostavna u radu na probama i baš zato je bila kompleksna i genijalna. Ona je uvijek davala više od svih ostalih, radila više od ostalih i tražila više od ostalih. Bila je magična jer je bila konkretna, predana i otvorena jer je vjerovala jedino i isključivo u rad bez kompromisa. U stanju je bila puno toga dovesti u pitanje, ali kada bi jednom nešto prihvatila, tada to nitko više ne bi dovodio u pitanje. Mia je jednom rekla – Ana, ti si najmlađa od nas! Nisam odmah shvaćao što je tome razlog, ali bilo je očito od prvog mog susreta s Anom. Ana je voljela i živjela kazalište više od svih nas! Tu nema nikakve tajne. A možda je upravo to bila najveća Anina tajna? Promatrati kako Nina blista u radu na predstavi, kako ju Ana poštuje i afirmira; zapravo gušta i osjeća neopisivo povjerenje prema njoj. Vidjeti kako se prema Miji ponaša zaštitnički i kako joj bezuvjetno predaje svoje tako brižno sakupljanjo iskustvo i znanje, odnoseći se prema njoj uistinu poput majke, bio je uistinu privilegij za mene kao redatelja biti svjedokom tog unutarnjeg života jedne kazališne predstave sa Anom kao najvećom snagom.
Odlazak U trenutku odlaska u neko drugo kazalište Anu ispratila su dva kazališna teksta. Ana je otišla od nas na probi u svojem vlastitom domu, a na stolu je imala tekstove koje je pripremala. Nije bila sama, imala je ono čemu se čitav život u potpunosti davala.