Jer nije važno objaviti svoje dojmove. Važno se boriti s tvrdoćom kamena. Kaliti, urezivati, dubiti i precizirati stavove, koji nikada ne pripadaju samo meni i koji su uvijek okrenuti nadogradnjama i osporavanjima
Parafrazirat ću naslov i temu Truffaultova filma: da čovjek izdrži četiri stotine udaraca državnog aparata, potrebno je znati da u zemlji postoji bar jednaki broj ljudi koji će predano i bez pompe raditi na kulturi nenasilja, nijansiranja, čitanja, pisanja, kao i svih vrsta socijalne pismenosti (od emocionalne i etičke do digitalne i dijaloške, o onoj temeljnojezičnoj da i na govorimo). Ljudi koje sam upoznala i zatim nastavila čitati i susretati radeći u Zarezu od nultog i prvog broja pa sve do broja četiri koji iza sebe ima još dva okrugla prozora (dizajnerski bliska podmornicama), dakle od momenta raskida suradnje jednog dijela redakcije tadašnjeg Vijenca sa cenzurom unutar Matice hrvatske i zatim trusnog terena osnivanja novog časopisa po imenu Zarez, pa do aktualnih kolega koji ove godine i ovog mjeseca izdvajaju svoje najkvalitetnije vrijeme i autorsku snagu za stvaranje argumentacijske nijansiranosti, mahom su autorske osobnosti koje su prvenstveno odustale od odustajanja. Previše je puta hrvatska kultura počinjala “od nule”, iz ruševina, od civilizacijskih početaka, da bismo samo zato što vlast neće kulturu pristali na to da kulture ne bude. Ljudi koji pišu za Zarez stoga pišu zato da im politika ne bi ukrala njihovo znanje i da im ekonomija ne bi zatrla njihove istraživačke projekte. Jasno im je da u utakmici Trgovina vs. Kultura pobjednik nije onaj tko je prodao najviše brojeva, nego onaj tko i iz par nula može napraviti petlju poštovanja prema beskonačnosti znatiželje i užitku stvaralaštva. Što uopće nije romantično. Pragmatično je kao alat za klinasto pismo. Treba to nositi sa sobom. Teško je i često ne stane u torbe.
Mnoštvo Kad me ljudi koji pisanje i čitanje shvaćaju na daleko utilitarniji način sretnu na ulici i pitaju “čekaj, ti još uvijek radiš za Zarez?!”, kao da nešto nije u redu sa sinapsama osoba koje nemaju kapital za glavnog urednika, obično odgovorim da je profesionalnost u našoj zemlji u pravilu hobi, dok su glavna zanimanja (ona upravno-politička), s vrlo rijetkim iznimkama, prepuštena hibridima poslušnika i amatera. To svi razumiju. I u toj su točki čak spremni i na autorski angažman za nešto tako nulastično kao što je Zarez. Govoreći o stalno otvorenom polju Zarezova horizonta, izvjesno je da riječ o redakciji čije su glavne urednice i urednici znali otvoriti vrata (katkad i iskopati prolaze) novim suradnicima i još neiskušanim vizijama kulturnih prioriteta, pri čemu je uvjet suradnje bio i ostao da možeš napisati (razraditi, dovršiti, predati, opremiti), a ne samo najaviti tekst, kao i da tekst pristane na moment sugovorničkog (uredničkog) čitanja, a ne samo na narcizam one-voice benda. I začudo, takvih je autorica i autora mnogo. Brojka čak premašuje algebarske jedinice našeg trenutnog jubileja. Kad čovjek ima detalj (teksta) u fokusu, sklon je zaboraviti širu sliku, pogotovo količinu tema, prijevoda, intervjua, kolumni, temata, kritika i recenzija. Franjo Asiški bio je u pravu. Ako prvo napravimo ono nužno, zatim ono što je moguće, na kraju zbilja vidiš da si obavio i nemoguće. Šteta je jedino što su projekti poput Zareza diljem Europe sve više osuđeni na to da budu samo nemoguća misija, koju onda nitko ni ne krene realizirati od ove prve stepenice, dakle nužne refleksije javnog rada. Govoreći o internetskim časopisima, njihova težina sasvim je drugačija u slučajevima kad postoji i kad ne postoji tiskovno izdanje. Internet poklanja svojim tekstovima epistolarnu zaigranost i lakoću, koju stariji mediji također poznaju, ali ne kao dominantu obraćanja. Zato je važno zadržati sve one stupnjeve obrade i sučitanja teksta koje još uvijek pruža klinasto pismo; tiskovni medij. Jer nije važno objaviti svoje dojmove. Važno se boriti s tvrdoćom kamena. Kaliti, urezivati, dubiti i precizirati stavove, koji nikada ne pripadaju samo meni i koji su uvijek okrenuti nadogradnjama i osporavanjima. Internet je toliko brbljav da svatko može bilježiti svoje i pratiti tuđe monologe. Tome nasuprot, časopis za kulturna i društvena daleko je više nalik klesarskom radu i produktivnim otporima, “trenjima” materijala koje obrađujemo i koji obrađuju nas, a ne samo prelijetanju pismena koja gledamo na ekranu tako da se jedva okrznemo u prolazu.
Mjera koraka Najosobnije, Zarez je za mene dio pjesme Richarda Longa. Pjesma se zove Five, Six, Pick Up the Sticks, Seven, Eight, Lay Them Straight. Ide otprilike ovako: “Volim jednostavnost hodanja, jednostavnost kamenja. Praktične materijale, gdje god da ih nađem. (...) Sviđa mi se što je kamenje baš ono što je zemlja napravila od njega. (...) Volim način na koji stupanj vidljivosti i odgovornost moje umjetnosti ostaju kontrolirani raznim okolnostima, kao i mogućnost da ono što radim bude i privatno i javno, posjedovano ili neposjedovano. Volim prepoznavati obrasce koji nastaju između vremena, mjesta i nekog drugog vremena, između udaljenosti i vremena, između kamenova i udaljenosti, između kamenova i vremena. (...) Moj rad je stvaran, ne iluziran ili konceptualan. Tiče se stvarnog vremena i stvarnih akcija, kao i stvarnog kamenja. (...) Prava stvar je pravi rad, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Dakle prava stvar nastaje na raskršću. Gledanjem. Hodanjem. Sakupljanjem. Trpam sokne u ruksak i nastavljam hodati”