Agonija iskustva pakistanskog doseljenika

“Shamas stoji na otvorenim vratima i promatra Zemlju, taj magnet koji vuče prema sebi pahulje s neba. Svojim promišljenim, gotovo oslabljenim tempom, padaju poput perja koje tone u vodu”. Tako počinje dobitnik nagrade Kiriyama – roman Maps for Lost Lovers Nadeema Aslama, i ako postoji početak koji naviješta ostatak knjige – to je takav početak. Ovo je roman “promišljenog, gotovo oslabljenog tempa”, premda ima magnetnu privlačnost.

Aslamu je očito trebalo više od desetljeća da napiše ovu knjigu, i njegov portret pakistanske obitelji integrirane u mali engleski grad djelo je gotovo zagušujuće ljepote. Najveći dio radnje, ako to tako možemo nazvati, već se dogodio prije početka romana. Chanda i Jugnu, koji su živjeli u grijehu, nestali su, pretpostavlja se da su ih ubila Chandina gnjevna braća koja su smatrala da njihova sestra sramoti obitelj. Dok braća prolaze kroz sudsku istragu, Jugnuov brat Shamas i njegova duboko religiozna žena Kaukab spoznaju kako se njihovi životi raspetljavaju. Roman koji se proteže kroz četiri godišnja doba zgušnjava desetljeća doseljeničkog iskustva i razarajuće boli doseljenice koja na kraju života spoznaje da uopće nema pravog doma. Religiozna uvjerenja godinama su je održavala, no isti taj strogi islamski fundamentalizam okrenuo je protiv nje njezinu djecu.

Premda je Shamas, svjetovno nastrojeni suprug s naklonošću prema Urdu-poeziji, najsimpatičniji lik u romanu, Kaukab je ona koja se ističe, tako zaogrnuta u svoju patnju, pokušavajući održati red u svijetu koji se ubrzano okreće i izmiče nadzoru jedinih rituala koje poznaje - a to su molitva i kuhanje. “Reže cvjetaču i pere je u sudoperu, njezina se ruka pretvara u morsku zvijezdu, cvjetovi preko kojih prelazi izgledaju poput koraljnoga grebena. Do jedan će pripremiti curryje od ovčetine i krumpira, te graška i cvjetače, i umijesiti tijesto za chapatte. Kurkuma joj je vrške prstiju obojila u zlatnu boju poput žute prašine lotosova cvijeta”.

No, hrana je slaba obrana od gubitka sebe, od poniženja koje osjeća zbog razotkrivanja obiteljskog skandala. Iako je duboko potresena ubojstvima Jugnua i Chande, bezdušno ne odobrava njihovu vezu, čak ih optužuje da su sami krivi za to ubojstvo. Taj je sukob u njoj nešto što ne može uvijek objasniti, uglavnom zbog straha od ljutnje zbog koje se već otuđila od djece. Ono što nitko od njih ne shvaća jest da, dok zapadno društvo možda vidi Chandin i Jugnuov čin kao nešto što je zapravo u redu budući da nisu povrijedili nikoga drugog, u njezinim očima u to je uvijek bila uključena još jedna strana – Alah. Mnogi će kritičari, posebice nakon događaja 11. rujna, otkad je sumnja prema muslimanima veća nego ikada, imati puno toga  prigovoriti autoru romana. U njegovoj su knjizi religiozni muslimani spremni okupiti se oko svog imama, čak i kada je uhvaćen u zlostavljanju dječaka. Spremni su ubiti kako bi osvetili obiteljsku čast. I žive u vječnoj sumnji prema svojim novim domovima. Kao što kaže Kaukab, “Sestre moje, bijelu policiju Pakistanci zanimaju jedino kada postoji mogućnost da dokažu kako smo divljaci koji kolju vlastite sinove i kćeri, braće i sestre”. Ogorčeni muslimani mogu prigovoriti da je najsimpatičniji lik - Shamas, zapravo polu-Hindu.

Ali podjela na dobre muslimane nasuprot onim lošima previše je  pojednostavljeno rješenje za ovaj roman. Poput epskog zapisa na zrnu riže, to je roman o makro-pitanjima kao što su imigracija, prilagodba, fundamentalizam i dijaspora, no napisan je u gotovo mikroskopskim pojedinostima. Slučajni čitatelj možda će biti iscrpljen Aslamovom paletom metafora. Čini se da on ne zna spomenuti cvijet ili snježnu pahulju bez uporabe neke metafore - ponekad je ta metafora teže razumljiva od onoga što opisuje. Kaukabina kuhinjska radna ploča prekrivena ljuskama luka postaje “kremena oštrica na livadi od krede gdje je drozd smrskao gole puževe”.

No vrijedi ostati s Aslamom zbog priče koja se izdiže iznad svega – jezik koji se prelijeva u duginim bojama omogućuje mu ispričati priču u čijoj biti ima toliko tame, toliko žudnje i dubokog vrela ljutnje.

Kada Kaukab spravlja gorku tikvu, pozorno uklanja sjemenke i posipa je solju da izvuče gorčinu prije nego što zelenu koru napuni mljevenim mesom. Možda je Nadeem Aslam isto tako pomalo izvukao gorčinu prije nego što se upustio u iscrtavanje Maps for Lost Lovers. Ili je možda sam čin pisanja ono što izvlači gorčinu u odlomke sjajne proze.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Objavljeno na Mercury News 3. prosinca 2006.

Evo jednostavnog testa da odlučite hoćete li čitati ovaj izvanredno snažan roman pakistanskog pisca koji se preselio u Englesku kada je bio mladić. Promotrite sljedeći odlomak, opis sastojaka koje upotrebljava majka dok priprema gozbu za sinovljev povratak kući: “Naan kruh o obliku baletnih papučica, sjemenke maka koje su bile krupnije od zrnaca pijeska... sjemenke chillija u kojima se kriju volti struje, paprike čije su peteljke bile savijene poput drške kišobrana, maslac narezan na kockice koje se nisu htjele razdvojiti, zrna graška prilijepljena za unutrašnjost otvorenih mahuna poredana poput štenaca koji sišu ispod majčina trbuha...”

Smatrate li da su te šarene metafore i usporedbe dražesne, maštovite i evokativne? Ili držite da takav tip napuhane proze više govori o autorovu egu nego što se odnosi na likove priče? Ako je vaš odgovor na prvo pitanje potvrdan, nedvojbeno ćete uživati u ovom ambicioznom, poetičnom i učenom romanu. (Timothy Peters www.sfgate.com)