Novi Todorovićev istup ne nudi samo formalne iskorake u dosad pomno njegovanoj plastičkoj tematici, nego i tematsku, ikonografsku i simboličku nadogradnju
Predrag Todorović, Povratak, Galerija Bačva, HDLU, 7. 10. - 18. 10. 2015.
U travnju 2014. godine Predrag Todorović je u Galeriji Forum postavio izložbu Aladinov duh, skulpturalni ambijent ostvaren posebno za taj specifični prostor. Činili su ga tri crteža/slike i skulptura-instalacija, naoko masivan objekt, ostvaren od plastičnih sivih slamki za ispijanje soka, koji je lebdio galerijom. Na monumentalno jednostavnim crtežima/slikama, prepunima konceptualnog potencijala i snažnog vizualnog intenziteta, autor se priklanja tihom, autonomnom govoru samo dvaju konstitutivnih elemenata: fonu – dvodimenzionalnoj podlozi – te mnoštvu rafiniranih, gusto tkanih, koncentriranih i vibrantnih nakupina spiralnih poteza. Na bijelu podlogu Todorović špahtlom nanosi slikarski vosak, pomoću medicinskog benzina rastopljen u kašu. Crteži su primordijalna masa, u kojoj svaka crta izgleda poput bljeska namjere, supstancija ispod zemlje iz koje će možda tek nastati pojavno – fizičko, formativno, mentalno, emocionalno... Prostor kadra nije nikakva realnost, nego polucija potencijala, sugestija nečega što se tek – poput fantazma koji se izvlači iz materije – treba realizirati.
Protupredstavljački, nereferencijalni znakovi, lišeni svega što bi imalo transparentne referencije na širi krug značenja, literarnog i iluzionističkog naboja, motritelju bliskih metonimijskih i metaforičkih osobina, ostvareni intuitivno stihijski – odišu punoćom kadra. Impresivna je i crtačeva igra s dubinom prostora kadra. Unutar gustih nanosa oštrim pomagalom izgrebanih voštanih površina uočavali smo volumen koji je stvarao evokaciju neodređenog, sasvim plitkog prostora. Zaobljenim i spiralnim linijama autor je posvajao prostor i ponekad ujedno stvarao konfiguraciju iluzije trodimenzionalnog prostora pa čak i skulpturalne čvrstoće. Obilat, odlučan i naizgled težak komad materijalne strukture kao da se oslobodio zatočeništva u mreži dvodimenzionalnog crtovlja jednog od crteža/slike, artikulirao se u energiju i pokret te se pretvorio u protežni plastički element izložbe. Prema autorovu tumačenju, unutrašnjost galerije postala je “zonom ograničenja bića koje onemogućuje oplodnju zarobljene duhovnosti”.
Galerija kao boca s duhom Oslobođena struktura samopustila se iz slike/crteža izravno u prostor i – debljajući se prema vlastitoj sredini i tanjeći se poput zmije prema svojim krajevima, spuštajući se s kata u prizemlje i obrnuto – djelovala na taj prostor određujući ga i artikulirajući pa je i sam prostor postao objektom plastičke akcije. Akumulacijama slijepljenih plastičnih slamki autor je ostvario site-specific skulpturu-instalaciju, prostorni crtež, odnosno zoomorfnu, zmijoliku, skulpturalnu liniju nepredvidljivog potencijala i cilja koja je u akceleraciji lebdjela i bogato meandrirala prizemljem i katom galerije. "Svojom strukturom ta se vijugava levitirajuća masa doima, primjerice, poput stilizacije jata riba koje promiču zrakom, no – slijedom sugestije autorovog naslova, Aladinov duh – ova difuzna galerijska instalacija uključuje i ideju zarobljenog energetskog fluida, supstance koja tek iščekuje svoju kreativnu akciju realizacije čina-želje. Unutrašnjost galerije postaje tako metafora boce s duhom, oklopa bića koji blokira oplodnju zarobljene duhovnosti", zapisuje Antun Maračić, kustos izložbe.
U crtežu/slici skulptura je imala početni punkt, ali njezina forma prekinuta je u svojoj samorealizaciji jer je od autora shvaćena kao isječak otvorenog kontinuiteta, dakle tek kao fragment jedne potencijalno beskrajne putanje. Pokret je bio ostvaren kao dijagram uvjetovan arhitektonskim značajkama galerijskog prostora, kao dijagram koji je ocrtavao determinizam smjera protjecanja, predodređenost putanje u kojoj, međutim, nije bila dokinuta mogućnost skretanja ili napuštanja jednom odabranog i zadanog tijeka, što znači da nije bilo isključeno da će taj entitet nepokolebljive volje, čije je daljnje odlučno meandriranje sprječavao galerijski izlog, iznaći mogućnost da u vlastitoj ekstenziji izbije na ulicu i krene dalje. Tako definiran, oslobođen svih konkretnih oznaka u fenomenima realnosti, prikaz pokreta doveden je do samog pojma pokreta, do one temeljne ideje o pokretu, kretanju svekolikoga predmetnog svijeta, o neprestanom obnavljanju i trajanju bitka.
Todorović uskoro iznova očituje sposobnost animacije povjerenog mu galerijskog prostora. Prostorni crtež Schopenhauerov oblak, ostvaren koji mjesec poslije u Galeriji Mazuth od istog materijala, bio je nova monumentalizacija situacije na crtežima – crtež se potpuno riješio plohe, na jednoj je niti visio s galerijskog stropa, zauzimao je galerijski kut i odavao tijelo koje – unatoč uznapredovalu stadiju volje – još nije odlučilo kakav će si oblik samozadati i kamo će krenuti.
Duh u boci U Galeriji Bačva HDLU-a, nošen iskustvom iz Aladinova duha i Schopenhauerova oblaka, Todorović postavlja sjajnu, uspjelu, vizualno dojmljivu skulpturu-prostornu instalaciju Povratak. Kroz samu središnju galerijsku os pokretljivo i fluidno uzdiže se okomica monumentalnih dimenzija mliječno-prozirna, spiralna, vijugava forma nalik bijelom dimu. To je zapravo PVC-balon, polutransparentan, mliječno bijel i lagan, visok oko devet metara, u središnjem zadebljanju širok oko 2,5 metra, postavljen da visi u središtu Bačvina kružnog prostora. Uzdiže se od podnice do razine rukohvata Galerije proširenih medija nad Bačvom. Veličinu, volumen i kretanje forme "balona" autor je znalački i suptilno uskladio s naravi i značajkama galerijskog prostora, posebice s njezinom golemom zapreminom. Tu nema zakinutih strana – forma "balona" konformno afirmira svoje znakovitosti i ambicije, ali istodobno razbuđuje i afirmira i potencijale galerijskog prostora koji – u dosadašnjoj svojoj novijoj povijesti uglavnom prazan ili poluprazan – kao da je konačno smisleno iskorišten i služi nečemu po svojoj mjeri.
Todorović "balon" omata transparentnom kuhinjskom folijom, čime postiže novu tvarnost, teksturu koja instalaciji stvara dodatnu ekspresivnost – balon je dobio izgled čahure, kukuljice, nečega učahurenog što je na putu da doživi preobrazbu, "stanje začahurenosti, no koje istodobno najavljuje i potencijalnu preobrazbu iz nečega gmizavog, crvolikog u nešto prozračno i leteće", kako piše Maračić.
Veliku ulogu ima motritelj. Tako koncipiranu plastičku formu – da bi je sagledao kao osjetilnu senzaciju, oćutio u njezinu rastu, kretnjama i htijenjima, a potom i odčitao kao refleksivni fenomen – motritelj mora strpljivo obilaziti. Instalacija nudi različite ravnopravne mogućnosti pogleda na svoje tijelo, a od motritelja zahtijeva aktivnu aktivizaciju motriteljskog čina pri ophođenju sa svim ponuđenim planovima i rakursima opažanja i percepcije njezinih vizualnih, plastičkih, ekspresivnih i značenjskih svojstava, pri čemu taj sjajni projekt motritelju otvara prostore za brojne doživljaje, narative i nadasve kontemplaciju.
Novi Todorovićev istup ne nudi samo formalne iskorake u dosad pomno njegovanoj plastičkoj tematici, nego i tematsku, ikonografsku i simboličku nadogradnju, produhovljenje značenja tematike. Poput Aladinova duha, i ta instalacija – zapretena u prostoru – nepokolebljivo spiralno stremi odlijepljenju od galerijske podnice, spiralno se uzdiže u visinu s ambicijom da odlučno i nezaustavljivo penetrira u gornji prostor – sve do debelog rastera staklenog stropa povijesnog zdanja – te da probije jednu od staklenih kružnica i odluta s oblacima. Veličina Todorovićevog projekta očituje se i u promišljenoj konfiguriraciji instalacije: sagledavamo li je od stropa prema podnici, stanjenu na vrhu, ona odaje dojam da se u zgradu uspjela uvući kroz jednu od staklenih kružnica na stropu, a ulazeći u prostor u svom je organskom rastu ekspandirala u volumenu i potom se, primičući se podnici, opet ušiljila, čime postaje efektnom metaforom ambivalentnosti svega u pojavnu i duhovnu svijetu. Todorovićeva ambicija bila je da instalacija nastavi živjeti i nakon izložbe u nekome svakodnevnom, urbanom prostoru. Ona će biti izložena na Trgu Istra, u zagrebačkom shopping centru Arena, koji arhitektonski, zbog prostranosti i goleme staklene kupole, uvelike podsjeća na Galeriju Bačva. Pred instalacijom je novo iskušenje – kako će se nositi s povjerenim joj prostorom i hoće li motritelj, zauzet ostvarivanjem vlastita potrošačkog potencijala, stizati uočavati barem neka njezina značenja i poruke.