Ambiciozni promašaj

Otkako je kao 24-godišnjakinja pokazala (bijele) zube britanskom čitateljstvu, Zadie Smith je imala vremena naviknuti se na superlative i laskanja kojima su je odasvud stali zasipati čim je izdala taj prvi roman, Bijele zube. U sedam godina, koliko je prošlo do trećeg, najsvježijeg proznog uratka, imala je vremena procijeniti što najviše pali modernog čitatelja i koje teme uopće imaju najbolju prođu. Zaključke je utilizirala u maratonski dugom romanu O ljepoti, koji je, kako je gorljivo najavila u predgovoru, trebao biti hommage E. M. Forsteru, ustvari svojevrsna reinterpretacija njegova Howards Enda, romana objavljena prije gotovo cijelog stoljeća koji govori o dinamičnu pretapanju privatnog i javnog, obiteljskog i državnog te dinamičnoj, iz današnje perspektive čak i morbidnoj interakciji niske, srednje i visoke klase. Tamo gdje slabi talent jačaju ambicije: Forsterove binarnosti Smith je podebljala novim sukobima, utrostručila odnose; gušće je ispreplela fabularne linije i proširila tematski okvir da u nj stane i rasna diskriminacija, dvostruka mjerila po rodnoj osnovi, bračne prevare, moderna glazba, ljubavni trokuti dostojni meksičkih sapunica. Zajednički je nazivnik, ustvari, teško pronaći. Dok se dojmovi sliježu, roman bi se mogao paušalno okarakterizirati kao postmodernistički bućkuriš dnevnih televizijskih vijesti transponiranih u lako probavljivu književnost. A kad se dojmovi slegnu, postane jasno da je u toj početnoj tvrdnji najmanje upitna bila riječ “bućkuriš”, dok ono “postmodernistički” baš i nema previše pokrića.

Naslov romana Smith je preuzela iz eseja Elaine Scarry On Beauty and Being Just. Tako se zove i treći, posljednji dio ove obimne proze (464 stranice teksta izvornika stisnute su u VBZ-ovu izdanju u 364 stranice manjeg fonta). Da se ne boji intertekstualnosti i citatnosti, autorica je pokazala, među ostalim, “podmetnuvši” jednu pjesmu svoga muža – poete Nicka Lairda – pod pero liku ekscentrične, zbunjene sveučilišne profesorice Claire. Lairdu, koji se osim u poeziji okušao i u prozi (2005. mu je izišao poluautobiografski roman Utterly Monkey), Zadie je i posvetila roman. O ljepoti je bio nominiran za Bookerovu nagradu 2005. godine, a prošle godine ovjenčan je prestižnom nagradom Orange za fikciju.

Mržnja i zavist

U središtu pozornosti su Belseyjevi, britanska obitelj trenutačno nastanjena u američkom gradiću s bogatom sveučilišnom tradicijom, izmišljenom Wellingtonu u kojemu je Howard Belsey predavač na fakultetu. Howard je zakočen, uštogljen, obrazovan bijelac koji se diči znanjem i intelektom, a prezire radničke korijene iz kojih je potekao i koje je nepovratno odrezao oženivši Kiki, crnkinju s američkog juga. Njihovo troje djece – Zora, Jerome i Levy – odrastaju u ljubavi, podržavani od roditelja u svemu što rade. Zora se, slijedeći očeve korake i predano radeći, već na prvoj godini fakulteta infiltrira duboko u velingtonsku akademsku zajednicu. Levy je šesnaestogodišnjak koji se oduševljava rapom, urbanom dinamikom obližnjeg Bostona i potlačenim imigrantima s Haitija. Jerome prolazi najlošije s roditeljskom podrškom: kad na fakultetu prigrli kršćanstvo, ateist Howard od njega se emocionalno distancira.

Središnju forsterovsku binarnost Zadie Smith gradi na opoziciji Belseyjevih s Kippsovima, katoličkom obitelji iz Londona koja se zbog očeva posla seli u Wellington. Monty Kipps i Howard Belsey obojica su sveučilišni profesori s dugom poviješću međusobnog antagonizma. Obojica proučavaju Rembrandta, s time da o predmetu imaju posve različita stajališta i na različit ih način izlažu. Howard zavidi Kippsu jer je ovaj napisao bestseler, dok se on godinama s teškom mukom probija kroz tekst koji, izgleda, nikad i neće biti dovršen. Kad prekooceanska mržnja Kippsovim doseljenjem postane susjedska mržnja, Belsey se jedva nosi s njome – i sa samim sobom. Samoprijeziru pridonosi i činjenica da je prevario Kiki i tako poljuljao trideset godina pomno građenu obiteljsku idilu.

Fine opozicije kakve je autorica uspostavila između tih dviju obitelji omogućene su činjenicom da su one ustvari u mnogočemu slične. I djeca Kippsovih odrastaju u ljubavi, zahvaljujući prije svega svojoj majci Carlene, hirovitoj i kompliciranoj, ali ustvari dobrodušnoj crnkinji koja se po dolasku u Wellington sprijateljuje s Kiki. Kiki je raskošna (ne samo duhom nego i tjelesnim dimenzijama) žena  koja živi za obitelj i ljubav. Njen je svijet poljuljan Howardovom prevarom. Carlene, s druge strane, umire prije nego što sazna da je i nju muž varao, i to s mladom crnkinjom, svojom studenticom.

Umjetnost oplemenjuje

“Ljepota” u naslovu romana sigurno se ne odnosi na obiteljske stvari Belseyjevih i Kippsovih, zatrovane najodvratnijim licemjerjem (nakon što mu je oprostila prevaru, Howard ponovno vara Kiki, ovaj put s Kippsovom kćerkom, s kojom je nevinost izgubio njegov sin). Licemjerju dvaju “patera familiasa” opoziciju čine gorljiva nastojanja djece Belseyjevih – Zore i Levyja – da promijene svijet nabolje, počevši – kao Voltaireov Candide – od svog vrta. “Ljepota” u naslovu mogla bi se odnositi na Levyjevo eskiviranje iz škole kako bi, na primjer, odnio juhu siromašnom, rahitičnom mladom crncu u bostonskom getu.

Naslov se ustvari tiče Rembrandta, odnosno ideje o umjetnosti kao sili koja oplemenjuje jednako kao i ljubav. Uopće, kako je radnja najvećim dijelom smještena u hodnike, kabinete i predavaonice fakulteta Wellington, a najveći dio likova u romanu su intelektualci koji s puno strasti govore o knjigama i slikama, jasno je da je umjetnost jedan od glavnih, debelo naglašenih motiva u knjizi. I eto nam zajedničkog nazivnika: O ljepoti je roman o tolstojevski nesretnim obiteljima i umjetnosti koja je nadomjestak za ljubav.

Iako je na tih nekoliko stotina stranica imala prostora da svaki lik karakterno produbi i učini ga višedimenzionalnim, živim – mnogi su sudionici ove sage ostali tek nešto finije stilizirane skice. Samo su Kiki i Levy onoliko stvarni koliko se to od autorice mnogo uspješnijih Bijelih zubi očekivalo. Izvanredno je sagrađen lik debele Kiki, koja je jednom bila bezobrazno zgodna i obožavana od muškaraca, a sad uči nositi se s prezrivim pogledima na ulici i u vlastitoj kući, mudra i osjećajna žena koja je poput kakve afričke kraljice ujedno i blaga i snažna, koja se u vezi izborila za orgazme, a u skučenoj lokalnoj zajednici za poštovanje.

Izvanredan je i zapanjujuće živopisan lik njezina najmlađeg sina Levyja. U velikom je dijelu upravo zbog njega roman na mahove užasno duhovit: smiješno je to kako je Levy promijenio govor, držanje i stil odijevanja kako bi više nalikovao politički osviještenim reperima; on je istodobno i tinejdžerski naivan i djetinje privržen, i zrelo tolerantan. Nisam se nimalo iznenadila kad sam pročitala da je Zadiein mlađi brat ustvari zgodan reper Doc Brown koji je prije godinu i nešto objavio politički angažiran album i koji u sjevernom Londonu radi s djecom imigranata i azilanata. Najprokrvljeniji su uvijek, čini se, likovi koji u stvarnom životu imaju živog dvojnika.

Zadie Smith treba čestitati na dijalozima, koji ovu dugu (povremeno zamorno dugu) prozu čine dinamičnijom, prijemčivijom. Upravo je u dijalozima – a ne izdašnim opisima i digresijama – Smith najjača: njima čini likove stvarnima i njihovu motivaciju bliskom.

Upgrade na istoj razini

Da se opet vratimo na Forstera. Iako je dosta efektna tvrdnja jednog kritičara da je O ljepoti ustvari upgrade Howards Enda, meni se ona čini odveć velikodušna. Howards End je u ovom romanu reinkarniran na istoj razini na kojoj je i produciran 1910. godine: osim što je radnja natrpanija, zasićenija sapunastim peripetijama, i osim što je u nju ugurala pop-kulturu novog stoljeća, Zadie Smith nije ustvari izdigla ovaj hommage Forsteru na neki novi level, kao u kompjuterskoj igrici. Usprkos stogodišnjem odmaku nastavila je igrati se istim sredstvima kao i Forster u edvardijansko doba. Ono što njega u povijesti književnosti čini modernim nju čini anakronom: premješteno u nama bliskiji kontekst, to bi bilo kao da netko jezikom začinjavaca piše novu knjigu Lane Biondić.  Sama po sebi ideja zvuči inventivno, postmodernistički zaigrano, vrckavo. Ali proza Zadie Smith – očito je na svakoj stranici – nije htjela biti postmodernistički vrckava, nego naprotiv ozbiljna, onako kako je, primjerice, ozbiljan Julian Barnes. Ovaj put joj to nije uspjelo.

Pišući u jednom eseju o Forsterovu trećem romanu Soba s pogledom, Zadie Smith govori o tome kako je nakon čitanja knjige imala osjećaj da je on učinio nešto dobro njezinu životu. (Ne misli, pritom, naravno, ni na kakvu jeftinu utilitarnost.) S njezinim trećim romanom priča je drugačija: nakon čitanja izostaje osjećaj da je on napravio nešto dobro čitateljevu životu. Vrijeme se može ubiti i drugačije. Vezenje goblena danas je tako podcijenjeno.