Nisu li ljudi prirodno sebični? Nisu li oduvijek patrijarhalni? Nisu li dominacija i autoritet prirodni? – neka su od pitanja s kojima se američki autor hvata u koštac
Naslov i podnaslov ove knjige i više su nego rječiti. Anarhija je moguća konstativ je Petera Gelderloosa koji je za samoga autor istinit, pa prema tome u njega uopće ne treba, po njemu, sumnjati. Naime, sumnjaju samo oni, kako to Gelderloos navodi u "Uvodu", koji prihvaćaju obrazovanje prema recepturi državnih škola gdje nas se, prema ciničkoj nomenklaturi, uči da moramo sumnjati u vlastite sposobnosti samoorganiziranja, te kako nadalje autor pojašnjava – navedeno dovodi do zaključka da je anarhija "nepraktična i utopijska: ne bi mogla funkcionirati" (str. 7). Riječ je o zaključku koje dobivamo mainstream obrazovanjem, a za koje je Boris Demur (1951.-2014.) duboko vjerovao da je pod lupom Iluminata, što, nadalje, prema navedenom umjetniku posvećenu spiralnoj art-antropologiji, potvrđuje upravo Bolonjski proces obrazovanja. Naravno, navedene će teze brojni predstavnici mainstreama odrediti kao neozbiljne kao što će neozbiljnim odrediti i upliv HAARP programa na nedavne poplave na brdovitom ali i ravničarskom Balkanu (na navedeno je kod nas upozorio jedino vječni, ali vrlo ozbiljan, dječak Krešimir Mišak). Nadalje, tu je i podnaslov Primjeri anarhije u praksi koji potvrđuje da se autor neće toliko zanimati za teorije anarhizma koliko upravo za njezinu praktičnu stranu: tako u "Uvodu" bilježi kako su primjeri u ovoj knjizi preuzeti iz širokog kronotopa – sveukupno njih devedeset, te eksplicira kako je trideset primjera eksplicitno anarhističkih, a ostali su nedržavni, autonomni ili pak svjesno antiautoritarni (str. 10). Tu se dakako Gelderloos poziva i na antropologa Pierrea Clastresa, koji se obično uzima za začetnika anarhističke antropologije. Clastres je naime, zaključio da nedržavna i antiautoritarna društva koja je proučavao u Južnoj Americi nisu ostaci praiskonskoga doba, kao što su to Zapadnjaci pretpostavljali, već da su oni organizirani upravo na taj način da spriječe nastanak države. Ukratko njegova temeljna postavka glasi: arhaična društva se temelje na političkoj logici uklanjanja opasnosti da se država uopće pojavi, što znači da civilizirana društva započinju dobrovoljnim sužanjstvom.
Anarhija i praxis Navedimo jedan od praktičnih primjera. Gelderloos spominje anarhističko selo u Appelschi u Frieslandu koje je 2008. godine obilježilo svoju 75. godišnjicu. Poslušajmo/pročitajmo kako ta gotovo nevjerojatna priča za naše prigode kreće: "Trenutno ga čine karavani, kamperi i nekoliko građevina, a aktivno je u anarhističkim i animilitarističkim pokretima od kada je svećenik Domela Nieuwenhuis napustio crkvu i počeo propagirati ateizam i anarhizam. Skupina radnika počela se tamo okupljati i uskoro su kupili zemlju, na kojoj su održavali godišnja anarhistička okupljanja na Duhove" (str. 183). Svih tih tridesetak anarhističkih praktičnih primjera pokazuje, kako navodi Gelderloos, da je anarhija moguća, ali je dakako moramo pritom sâmi izgraditi. Inače kao što navodi u zaključku knjige, knjiga je dovršena u Barceloni prosinca 2008., i to u skvotu, gdje je zapeo, kako ističe, čekajući suđenje i bio je "pod prijetnjom zatvora zbog policijske namještaljke". I nadalje njegovim riječima: "Kako sam bio neočekivano ilegaliziran, moje preživljavanje ovisilo je o mreži oslobođenih prostora u gradu, koji su me udomljavali i hranili. Ti prostori su, zauzvrat, ovisili o našoj borbi za njihovo stvaranje i očuvanje" (str. 189). Dakle, riječ je o okolnostima u kojima se, srećom, nitko od meni poznatih ne nalazi, što govori i o sigurnosnim krugovima u kojima se osobno krećem: posao – kuća – kazalište – galerija – mačke, pas, prijatelji itd.
Osobno, ono što pronalazim privlačnim u Gelderloosovoj knjizi koncept je zajedništva pojedinaca koji duboko vjeruju da su anarhistička društva moguća, a što potvrđuje i ova treća faza korporatizma (iniciran 2008. godine tzv. krizom), kako je određuje Jeffrey Grupp, koja pokazuje kako hijerarhijske prakse nikako više nisu održive. Nadam se.
Nenasilje u službi države Gelderloosova knjiga izvornoga naslova Anarchy Works (San Francisco: Ardent Press) objavljena je 2010., dok je najnovija Failure of Nonviolence: From the Arab Spring to Occupy (Seattle: Lef Banks Book, 2013) izašla prošle godine. Anarhija je moguća druga je njegova knjiga koju dobivamo u prijevodu; za oba je prijevoda zaslužna agilna izdavačka kuća Što čitaš!, i to u svega nekoliko godina, što je i više nego pohvalno u ovim vremenima u kojemu većina mari za "Brazil i Ožujsko" nego za prijevode. Naime, prva Gelderloosova prevedena knjiga na naš jezik bila je How Nonviolence Protects the State (Kako nenasilje štiti državu, Zagreb, Što čitaš?, 2010.) u kojoj promiče ideju da je ideja nasilnoga aktivizma jedino prihvatljiva i efektivna metoda borbe protiv kapitalizma. Odnosno, Gelderloos ističe kako pacifisti slijede taktički i ideološki okvir koji su formulirali isključivo bjelački teoretičari, što se kamuflira učestalom i manipulativnom upotrebom ne-bijelaca (prije svega Gandhija i Martina Luthera Kinga) kao marioneta i glasnogovornika. Sažeto i Gelderloosovim riječima – “pacifizam je rasistički i štiti državu”. Odnosno, nadalje kako ističe ovaj anarhist iz Virdžinije: i dok militantne grupe shvaćaju da moraju nadjačati državu, pacifisti se odriču sukoba s državom i prave se da se bave nekim procesom magične preobrazbe države pomoću “snage ljubavi” ili svojim “nenasilnim svjedočenjima” kao i srcedrapajućim performansima. Sama Mreža anarhosindikalista u jednom je razgovoru za Zarez ipak istaknula sljedeće: "Iako se revolucionarni sindikalizam protivi svakom organiziranom nasilju, bez obzira na oblik državnog uređenja, on shvaća da će tokom odlučujućih borbi između kapitalizma današnjice i slobodnog komunizma sutrašnjice izbijati izuzetno žestoki i nasilni sukobi. Prema tome, on prihvaća da nasilje može biti upotrijebljeno kao sredstvo u obrani od nasilnih metoda vladajuće klase tokom borbi koje vode eksproprijaciji zemlje i sredstava za proizvodnju od strane revolucionarne populacije. Kako ova eksproprijacija može biti uspješno započeta i izvedena samo uz direktno učešće radničkih revolucionarno-ekonomskih organizacija, i obrana revolucije isto tako mora biti zadatak ovih ekonomskih organizacija, a ne vojnih ili paravojnih tijela koja bi se razvijala nezavisno od njih." (Zarez 290)
Vraćanje autonomije nad životima Završno, rečenica-dvije o strukturi knjige: nakon “Uvoda” slijedi poglavlje pod nazivom “Ljudska priroda” gdje se na temelju nekih ključnih pitanja autor ironijski poigrava mainstream perspektivom koja nastoji poljuljati vjeru u slobodarske koncepte. Naime, cjeline, potpoglavlja navedenoga poglavlja o ljudskoj prirodi koncentrirana su oko sljedećih pitanja: “Nisu li ljudi prirodno sebični? Nisu li ljudi prirodno kompetitivni? Nisu li ljudi oduvijek patrijarhalni? Nisu li ljudi prirodno skloni ratu? Nisu li dominacija i autoritet prirodni?” sa završnom cjelinom navedenoga poglavlja pod nazivom “Šire poimanje sebe” koje subvertira sva navedena deterministička određenja ljudske prirode. Tako u toj cjelini šireg poimanja sebe Gelderloos se zadržava na Kropotkinovoj knjizi Uzajamna pomoć u kojoj navedeni ruski geograf i anarhistički teoretičar navodi da je ljudska sklonost međusobnom pomaganju bila daleko važniji čimbenik u ljudskoj evoluciji nego kompetitivnost. Međutim, prevladavajuće mišljenje o kompetitivnosti, o darvinističkom konceptu borbe za opstanak, određeno je pogrešnim prikazivanjem tzv. primitivnih naroda kao okrutnih, a države kao nužne pacificirajuće sile. Pritom je zanimljivo autorovo razmišljanje o eurocentričnom hijerarhijskom sustavu ili kao što objašnjava: “Ali eurocentrično je, u najmanju ruku, umišljati da je lovac-sakupljač, koji zna krotiti tisuću različitih biljaka, inferiorniji od radnika u nuklearnoj elektrani koji zna pritiskati tisuću različitih gumbića, ali ne zna odakle dolazi njegova hrana.” (str. 37) Tako nakon poglavlja o ljudskoj prirodi, slijedi poglavlje pod nazivom “Odluke”, zatim “Ekonomija”, “Okoliš”, “Kriminal”, “Revolucija”, “Susjedna država”, “Budućnost” i zaključno poglavlje pod naslovom “Moguća je ukoliko je učinimo mogućom”. Dakle, s obzirom da se nalazimo na tanjuru korporativne neslobode (u kojoj hrvatskim vlastodršcima nije sramotno ubogarski udijeliti 200 kuna svakom stradalom na poplavljenim područjima, a za Dan državnosti ti isti vlastodršci u crnim odijelima i haljama paradiraju HNK-om), autor navodi da bismo se oslobodili, “moramo vratiti kontrolu nad svakim aspektom naših života, našom kulturom, zabavom, našim odnosima, stanovanjem, obrazovanjem, zdravstvenom skrbi, načinom na koji štitimo naše zajednice i proizvodimo hranu – svime” (str. 185). Dakle, prilično teško jer kao što su pokazale gotovo sve prakse – najteže je biti slobodan tamo gdje nastupa naša puna odgovornost koju ne možemo skrivati u partijama, bogolikim, rotarijanskim strankama i crkvama. Tolik