Arhetipska heterofonija pokreta

Hrvatska plesna scena ne može se požaliti na manjak koreografa specijaliziranih za suvremeni ples. No, kada je riječ o suvremenom baletu, onoj vrsti umjetničkog izraza koja klasični balet ne negira, nego se na njega nadovezuje, situacija je bitno drukčija. U tom području još od Milka Šparembleka gotovo da i nije bilo neke istaknutije i prepoznatljive osobnosti, sve dok se nije pojavio Staša Zurovac.

Pažljivo gradeći svoj izraz, stvarajući najprije manje koreografije, pa onda postupno, kroz niz godina, sve veće i veće, Zurovac je danas konačno autor kojeg se može smatrati dostojnim Šparemblekovim nasljednikom, premda ne nužno i sljedbenikom. Njegova najnovija predstava Danse macabre, premijerno izvedena 15. ožujka u zagrebačkom HNK, ambiciozan je projekt, koji, površinski gledano, u nezanemarivom obimu zahvaća iste ili slične idejne i plesne postavke kao i neke Šparemblekove predstave.

Izbjegavanje doslovnosti

Usporedba s Pjesmama ljubavi i smrti starijeg autora, koje će upravo ovih dana ponovno biti na HNK-ovom repertoaru, pritom se nameće sâma po sebi. Zurovac u svojoj predstavi također istražuje razne arhetipske pojavnosti smrti. I on se koristi izrazom koji jest utemeljen u klasici, ali više na način latentno prisutnog kolektivnog sjećanja, a manje na način doslovnog korištenja klasičnog plesnog vokabulara.

U čisto koreografskom smislu, Zurovac je ipak nešto slobodniji od Šparembleka, što je najočitije u ansambl prizorima. Šparemblekov je kolektiv, naime, gotovo redovito poslušno sinkron. Zurovčev je, međutim, sastavljen od pojedinaca, čiji pokreti jesu isti ili slični, ali su i neopterećeni potrebom međusobne vojničke usklađenosti. To je, uostalom, i daleko više u skladu s opsesijom arhetipskim, s obzirom da se i tradicijske plesne prakse diljem svijeta temelje na sličnom načelu heterofonije pokreta.

Zađemo li, pak, u dublje slojeve Zurovčevog umjetničkog svijeta, otkrit ćemo i elemente u kojima se od Šparembleka ne samo razlikuje, nego mu je čak i oprečan. Jer, premda se obojica u prikazivanju svojih preokupacija služe nizom simbola, oni su kod Šparembleka gotovo uvijek jednoznačni, odašiljući gledatelju poruku koja je konačna i, kao takva, nepodložna preispitivanju i reinterpretaciji. Zurovac, naprotiv, gradi poetski svijet u kojem se znakovi pojavljuju u izmaglici. Pritom ne samo da se izbjegava svaka doslovnost, nego je, štoviše, mnogoglasje različitih načina iščitavanja čak i stvaralački imperativ. Publici ovaj koreograf pristupa jednako kao i svojim plesačima – svatko je tu pojedinac, s pravom da umjetničko djelo doživljava na vlastiti način, čime, zapravo, i sâm sudjeluje u njegovom stvaranju i uvijek novom oživljavanju.

Od minimalizma preko folklora do tanga

Glazba Marjana Nećaka za Zurovčev Danse macabre dosljedno slijedi slične ideje. Autonomno gledana, ona nije bez svojih manjkavosti, ali kao primijenjena glazba funkcionira odlično. Korištenje posve raznorodnih, pa i naoko disparatnih elemenata, u rasponu od minimalizma, preko orijentalnog folklora do parafraza Piazzolinog tanga nudi, kao i Zurovčeva koreografija, čitav spektar mogućnosti iščitavanja, s gotovo jednakom količinom što svjesnih, što podsvjesnih višeznačnosti. Svemu tome treba pridodati i zanimljiv doprinos Vlatke Vorkapić, čiji film na početku predstave također izbjegava mogućnost jednoznačne interpretacije.

Naposljetku, u HNK-ovom je baletnom ansamblu Staša Zurovac pronašao odlične suradnike, među kojima su gotovo jednako važno mjesto zauzeli prvaci ansambla, poput Ilira Kernija i Georgea Stanciua, ali i inače manje eksponirani plesači, kao što su Alen Gotal i Filip Filipović. Ukratko, Danse macabre je predstava koja označava još jednu stepenicu više u umjetničkom razvoju Staše Zurovca. Istovremeno, ona donosi i vrijedan iskorak u repertoarnoj politici zagrebačkog HNK, koji je ovom predstavom potvrdio da se može uspješno odmaknuti iz okvira “bijelog baleta” i njegovih izvedenica. Nadajmo se da će ovakvih projekata biti još, jer, ne treba zaboraviti da je u svojim najboljim danima, prije kojih četvrt stoljeća, HNK-ov plesni ansambl međunarodni ugled stekao upravo svojim doprinosom suvremenom baletu.