Od 4-5. listopada na brojnim je lokacijama u Opatiji i Voloskom realiziran uzbudljiv i intrigantan Op.Art festival na osjetljivoj granici između urbanih “turističkih” atrakcija/provokacija/subverzija i umjetnosti
Na tragu već povijesne sintagme – projekta Novi Hrvatski Turizam (NHT, MMC d.o.o. Rijeka 2000: Goli otok – Realnost – Entropija – Novi Hrvatski Turizam, D.Čargonja/S. Stilinović/B. Cerovac), te višegodišnjih iskustava “Novog Opatijskog Turizma” u organizaciji opatijske Udruge Komitet ovog je listopada na brojnim lokacijama u Opatiji i Voloskom realiziran uzbudljiv i intrigantan festival na osjetljivoj granici između urbanih “turističkih” atrakcija/provokacija/subverzija i umjetnosti, u užem, ali ne preuskom, značenju tog termina. Odmah pri početku kratkog osvrta na Op.Art dešavanja akcentuirao bih kao bitno postignuće ovogodišnjeg “izdanja” te već tradicionalne manifestacije činjenicu intenzivnog “sinergijskog” sudjelovanja i simbioze nekoliko inače umjetno predrazdvojenih “lokalnih” art scena i njihovih protagonista: Prijedora/Splita/Rijeke/Zagreba/Siska/Opatije, pri čemu ne bih inzistirao na “važnosti” rasporeda svih navedenih “središta” Arta, nego na smislu i značaju artističkog aktivizma koje su tijekom posljednjih godina razvili i udružili ovom prigodom “ovdje i sada” svi okupljeni umjetnici, kao i organizator (Udruga Komitet). U Opatiji i Voloskom desila se, riječju, uspješna fuzija elementarnih artističkih iskustava i “čestica” od New Yorka i Splita do Prijedora – čija je “scena” dostojno reprezentirana zahvaljujući performansima jedne Jelene Topić, te brojnih “Splićana”, “Zagrepčana”, “Riječana” i “Opatijaca”, o kojima ćemo reći pokoju u nastavku ovog priloga.
Op.Svašta Sve je otpočelo u subotu, 4. listopada, u ranim vrućim popodnevnim satima u bajnom opatijskom parku, u paviljonu ispred Ville Angolina, izvedbom hula hoop performansa Marka Kalca Loop the hoop. Kalc je učenik poznatog američkog hulahopera Karisa Wildea, a na natjecanju Novog cirkusa u Zagrebu 2011. godine osvojio je kao hulahoper prvo mjesto. Potom je nastupila i žonglerska skupina Volosko (ova i slične “vatrene” točke imaju, naravno, nešto više veze s “turističko-animatorskim” aspektima i ambicijama Op.Art-a, no s onim društveno-angažiranim umjetničkim praksama kojima se bavi većina sudionika Festivala). Na istoj je lokaciji održan konceptualni, audio-vizualno zanimljivo strukturiran i izveden “Govor predsjedničkog kandidata Žarka Violića”, osmišljen u suradnji Violić/ Josip Maršić/Zoran Medved kao “netaktilna zvučna skulptura” (čime se kipar i performer Violić bavi već dulji niz godina, simultano s “okusno-mirisnim skulpturama”). Putem šumova na kanalu, distorzije, “tehničkih smetnji”, prekida i “grešaka” uspješno je postignuta simulacija redovito apsurdnog i kakofoničnog političkog diskurza koji “realno” prati “stvarne” kampanje, koje su u nas i u svijetu “permanentno u jeku”. Eksperimentalno-glazbeni (Maršič/Medved) i ironijsko-kritički estetički momenti izvedbe opravdano su amalgamirani s neizbježnim humorno-zabavljačkim ingredijentima, sukladno adresantima populističkim adresatima svih predsjedničkih kampanja.
Pred čuvenom tržnicom u strogom centru Opatije predstavljen je “uživo” akustični rural-punk projekt Agro Đentlmens, koji od 2011. okuplja u pravu “supergrupu” tvrdu jezgru “njujorško-splitske” postpankerske i artističke scene – od Ilije i zrna žita i Digital Bureka do Sućur Boba, Orzo Dežele i Ječma Solinskog. Poimence: Vinko Barić, Marko Marković, Gildo Bavčević, Petra Hrnjak Skroza. Svi od reda u dva su dana izveli još nekoliko performansa i izložbu (slike V.Barića u Skalinadi, Volosko). Najbliži opis njihova nastupa bio bi “prenesen duh neformalne hippie-punk komune, uz jak improvizacijski element, tako da im se u nastupima razni ljudi i bića spontano pridružuju”. Naglasio bih da je u već snažno afirmiranoj pa i dostojno nagrađenoj NO-Art i Art praksi spomenutih splitskih umjetnika već godinama razvijen jak i koncepcijski opravdan pečat fluxusovskog nasljeđa i baštine domaće Nove umjetničke prakse, “fuzionirane” s biranim “supkulturnim” i u ovom slučaju “ruralnim”, “omiško-klapskim” sastojcima, začinima i “specijalnim efektima” samo za upućene. Marko Marković (inače sretni dobitnik prestižne nagrade R.Putar i zapaženi “gastarbajter” na njujorškoj Art-sceni, samo da uputimo na te činjenice...) kasnije se uključio i u urbanističku obnovu Voloskog/Opatije, radeći predano na zidovima u sklopu kompleksa Skalinade. Performans je trajao dok artist-radnik nije dovršio posao.
Izbjegavanje privilegiranog Ista ekipa sudjelovala je u sklopu programa na više glazbenoperformerskih projekata: koncert Porno Suicid (kao splitski electropunk trio na DSNM Volosko), performans Otpisani koji su izveli u parku Ville Angolina multimedijalni umjetnik, performer i aktivist (Mreža solidarnosti) Gildo Bavčević zajedno s violinisticom Petrom Hrnjak Skoza, pretvoreni u tandem sve od ljetošnjeg performansa u Dubrovniku. Kao tandem nastupili su i Nikolina Butorac i Darko Brajković izvevši performans-instalaciju Uhvaćene priče. Pričali su s prolaznicima i turistima tražeći tako priče povezane s gradom Opatijom, sa slavnim “crnim” cigaretama čija je kutija “exatovski51” dizajnirana (rame uz rame s “Filterom 57”) od strane Andree Kustića, oblikovatelja promo-materijala festivala, uzeta kao simbolički iznimno jak “zaštitni znak” festivala, smještenog između elitnog i masovnog turzima te ekološke ne/osviještenosti građana i političara. Performans su okončali ispisujući priče crnom bojom na kamenju koje je ostavljeno po gradu i uredno dokumentirano. Istarski umjetnik Darko Brajković izveo je još nekoliko performansa: Kripto mytilo gastronomija: Goli kurac sprema nage pedoće ili pizdice u Skalinadi, Kontejner surfing i Noi. Poznati zagrebački i sisački (“Željezara Sisak”) slikar, multimedijalac i aktivist Marijan Crtalić (ciklus performansa Mogućnost otpora) poveo je sudionike i goste u avanturističko-istraživačku ekspediciju po skrivenim, izazovnim zakucima, stazama i škuribandama Opatije, izbjegavajući notorno poznate i privilegirane puteve “razgledavanja Opatije”. Jelena Topić, bosanskohercegovačka umjetnica (“Glasno ćutanje”) koja se zimus predstavila i na riječkim Danima performansa (Org. MMC, Mali salon, 2014), izvela je osebujan performans odabravši skakaonicu nad stjenovitim plićakom za ležanje, odmor, pokrivena bijelom plahtom ( kao što se leži, također, u bolnicama, na patologiji, u mrtvačnici), šutke, naravno, dok su se promatrači zatečeni neuobičajenim lirski prizorom mogli samo pitati o čemu se tu “radi”. Kod skakaonice su istaknuta uobičajena upozorenja o opasnostima i prijetnjama povezanim s tim objektom nad morskom obalom. Nikolina Butorac je izvela performans/instalaciju Sramežljivost, na Slatini, na zvjezdanoj Hrvatskoj ili ulici slavnih. Putem biljaka posađenih u važeve isipje slova/riječ SRAMEŽLJIVOST, postavivši tako, šutke, samoj sebi i prolaznicima pitanje što bi to imalo značiti. Jedan od radikalnijih “neturističkih” radova na Op.Art-u svakako je i performans/videoperformans Roberta Francisztyja: BULLshit (izveden u prostoriji Galerije Skalinada u Voloskom). Riječ “bullshit” može se razumjeti i kao gadna psovka i izraz zgražanja, ali i kao nevin naziv za ljekovita, čak sakrosanktna obredna svojstva goveđeg izmeta, koji se pojavljuje u drastično suprotstavljenim kontekstima u kompleksnom postavu (od staja i klaonica do humane terapeutske meditativno-nenasilne uporabe od strane samog umjetnika Francisztyja). Performans se sastoji od četiri instalacije i izvedbene strane rada, postavivši veoma potresan prikaz korjenitih bioetičkih pitanja o prirodi civilizacijski postavljenih relacija između “čovjeka” i “životinje” (ukupne “stoke”), istodobno tematizirajući krimen zlostavljanja djece te cinizam demokracije i neoliberalnog kapitalizma, kojemu kontrapunktira ekološki aktivizam Vandane Shive. Suočeni smo s užasima eksperimentriranja na životinjama koja provode korporacijski lobiji, a i s nekim indikativnim podacima o globalnom zatopljenju, sve u sklopu složenog rada BULLshit.
Mnogo predsjedničkih kandidata Damir Čargonja u dva performansa/predstave/dešavanja “na stejdžu i oko njega” na kojemu se odvijaju inače koncerti i predstave koordinira neka ideologijski “razdvojena” a realno itekako čvrsto spregnute segmente funkcioniranja društva/kulture/politike/gospodarstva, obraćajući nam se preko statusno-mondenih simbola i fetiša: Cipela za Ivu, te “art-turizma” odnosno “art-ugostiteljske” djelatnosti: Zagrebačka pivovara VII. – Pivo za put. Poezija za Ivu (inače veoma često i omiljeno nad-ime ne samo u Opatiji, već diljem Lijepe Naše: pjevač Robić, slikar Kalina, aktualni gradonačelnik Opatije Dujmić, da “ne spominjemo” i gospodina Sanadera i sve nebrojene slavne “Ive”). Čargonja sladostrasno liže ulaštene, blještave, skupocjene cipele, dok asistent B.C. pri “Pivovari” volontira kod aparata za točenje žuje kojom se diskretno “sponzorira” festival (valja nekako “pred put” napojiti žedne sudionike, da im ostane neka kuna i za odlazak, ne?).
Ciklus performansa Zagrebačka pivovara (I.-VII.) inače prati autorova, Čarlijeva deviza: “Ja podržavam kapitalizam koji podržava umjetnost”, o čemu je, nakon točenja piva, kao i o glamuroznim cipelama i o magiji imena “Ivo” održao, na poziv Autora, kratki prigodni govor B.C., referirajući pri tom i na ranije održani “Govor predsjedničkog kandidata Ž.V.-a”. Oporu krležijansku, kerempuhovsku notu koncertnim dešavanjima dodao je nastup Mokrih gljiva Vena Mušinovića, već poznatih riječkoj i liburnijskoj publici (nakon gostovanja na Morskom prascu i u Klubu umjetnika na Sušaku /K.U.N.S./), dok su “stoljetni” razmak između Krleže i Ličkog Robota premostili uzbudljivi koncerti Man Machinea (Goran Uroich s Workstation Roland XP 50 “mašinom”) te splitskog Porno Suicida. Od brojnih performansa/koncerata/predstava treba još reći koju i o Sezoni kiselih krastavaca Posve moguće družine Rijeka, izvedene na kraju festivalskog programa u Villi Angiolina. Sezona je nastala prema drami riječke spisateljice i performerice Jelene Tondini, a zbila se u režiji i izvedbi tima Josić/Sabo/Kalebić/Tondini. Ta već prilično poznata i prikazivana “drama” tipične domaće obitelji koja je od “imućne” prešla u stanje kronične neimašine, sred općepoznate i sveudilj nazočne društvene bijede, bavi se “njihovom prijetvornošću kao rezultatom tipičnog balkanskog mentaliteta u kojem prednjači vanjština”. Od literarnih gostiju spomenimo i književnika Bekima Sejranovića (razgovor o knjizi Sandale) te Marina Tomića i ilustratora i strip-majstora Damira Steinfla. Pored niza performansa, koncerata i dešavanja tijekom dva dana, segment Festivala čini i nekoliko izložbi, instalacija i video-performansa: Tajči Čekade, Andreja Zbašnika Željka Badurine, Ane Glažar, Tomice Grubiše, Vinka Barića, Dine Topoljaka i Liberte Milan.