Beethoven od krvi i mesa

Zoltán Kocsis svakako je jedan od najboljih, ali i najzanimljivijih pijanista današnjice, u što smo se i u Zagrebu mogli uvjeriti već više puta. Jedna od tajni njegove umjetničke neodoljivosti leži i u nepredvidljivosti. Svojim izrazito osobnim i neortodoksnim pristupom svakom izabranom djelu on uvijek iznova iznenađuje, provocira, ali, u konačnici, i oduševljava. Relativno nov element u njegovoj karijeri je i dirigiranje, u kojem primjenjuje gotovo ista načela kao i u svom pijanizmu. Čuli smo to već lani, kada je u dvostrukoj, pijanističko-dirigentskoj ulozi gostovao s Mađarskom državnom filharmonijom.

U istoj dvostrukosti pojavio se Zoltán Kocsis i za svog najnovijeg zagrebačkog nastupa, no ovaj put pred Zagrebačkom filharmonijom. Vanjski okvir, dakle, nije tako bajan kao onaj prošlogodišnji, jer naš se orkestar po kvaliteti ipak ne može mjeriti s istovrsnim budimpeštanskim ansamblom. A da bi si dodatno otežao posao, Kocsis se latio djela skladatelja koji ima sakrosanktnu poziciju i među pijanistima i među dirigentima – Ludwiga van Beethovena. Pritom niti Četvrti glasovirski koncert niti Šesta simfonija nisu ni najtipičnija ni najatraktivnija, a zacijelo ni najjednostavnija djela toga skladatelja. No, možda je upravo to i bio pravi izazov mađarskom umjetniku – sa sve samo ne idealnim suradnicima izvući maksimum iz glazbe kojoj većina već odavno prilazi zdravo za gotovo, bojažljivo zaobilazeći sve njene dublje i uvelike još nedokučene slojeve.

Fenomen alijenacije

I opet je Kocsis pokazao veliku dozu individualnosti, da ne kažemo osobenjaštva, i neortodoksnosti. To, naravno, nije rijetka pojava u glazbenom svijetu – sjetimo se samo Ive Pogorelića – ali je Kocsis ipak u nečemu izniman. Naime, on se ne služi skladateljem – u ovom slučaju Beethovenom – kako bi iznio neki svoj osobni glazbeni svjetonazor, nego, naprotiv, svojim pristupom želi podcrtati one elemente autorove osobnosti koji na osobit način korespondiraju s našim vremenom. Konkretno, Kocsisa kao da kod Beethovena posebno intrigira fenomen alijenacije. Izbor predstavljenih djela svakako bi išao u prilog toj tezi – jer, dok su u isto vrijeme skladana Peta simfonija i glasovirski koncert istog rednog broja izrazito javna djela, i pretposljednji koncert za glasovir i Pastoralna simfonija skladbe su naglašene privatnosti. U tom smislu, Kocsis kao solist i dirigent u Četvrtom glasovirskom koncertu ne gleda niz od tri zatvorena stavka, nego jedinstvenu dramaturšku cjelinu. Sukob između pojedinca-pijanista i kolektiva-orkestra u njoj prolazi kroz tri faze – od gotovo potpune razdvojenosti i otuđenosti u prvom stavku, preko neobičnog konflikta u središnjici djela, sve do gotovo orgijastičnog finala, u kojem pojedinac nalazi zajednički jezik s kolektivom, ne gubeći pritom svoju vlastitost.

Nostalgija za zaboravljenim korijenima

Nesavršenosti unutar kolektiva, to jest orkestra, pa čak i u komunikaciji između pijanista-dirigenta s ansamblom, u takvoj su se koncepciji, zapravo, pretvorile gotovo u prednost, koja je samo dodatno podcrtala osnovnu ideju. Isto vrijedi, ali na drukčiji način, i za Kocsisevo čitanje Pastoralne simfonije. I tu je mađarski umjetnik naglasio još jednu i danas suvremenu temu – onu o nostalgiji urbanog pojedinca za zaboravljenim ruralnim i/ili “prirodnim” korijenima. Premda je fizička udaljenost između grada i sela u Beethovenovo vrijeme bila manja nego u današnje, i kod njega je jasno da pokušava oponašati modele koji predstavljaju idilični ideal jednostavnosti, ali koji mu, istovremeno, nisu više posve bliski. “Prirodno” se tu susreće s “umjetnim”, a pseudofolklorni elementi sa sofisticiranim skladateljsko-tehničkim postupcima. No, Kocsis ipak uspijeva istaknuti onu crtu prostodušnosti kojoj je (doduše, s tek djelomičnim uspjehom) težio i Beethoven. A zahvaljujući povremenim nespretnostima Filharmonijinih glazbenika, štih je seoskoga glazbovanja samo još dobio na autentičnosti – no, ponovo, na korist cjelokupne koncepcije. Jer, kroz Kocsisevu vizuru, Beethoven nam se ukazuje kao čovjek od krvi i mesa, kojeg ne treba voljeti samo zbog njegove genijalnosti, nego, možda čak i više, zbog njegove nesavršenosti. A skladateljevo otuđenje i žudnja za zaboravljenim korijenima danas su nam vjerojatno još i bliskiji nego njegovim fizičkim suvremenicima.