Bolañov fiktivni leksikon temelji se na jednostavnoj i duhovitoj premisi da književnost (srećom) nikada neće promijeniti svijet
Roberto Bolano, Nacistička književnost u Americi, Vuković i Runjić, 2015. (Preveli Ariana Švigir i Dinko Telećan)
Eichmann u Jeruzalemu Hanne Arendt, jedna od najduhovitijih i najtužnijih knjiga u povijesti filozofije, prati neuspješno izraelsko suđenje Adolfu Eichmannu, visoko rangiranom nacistu i organizatoru deportacija u koncentracijske logore. Sudski proces je, doduše, bio efikasan u smislu da je Eichmann ulovljen u Južnoj Americi, doveden pred sud u Izrael, osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen. Neuspjeh leži u tome što se prilikom procesa pokazalo da pred sudom ne stoji čudovišni sadist i simbol zla, nego jedan posve obični tupan.
Naravno, Eichmann nije bio nevin niti je bio normalan, “običan” čovjek, nego beskrupulozna osoba s iznimno velikom ambicijom bez pokrića. Lišen principa i moralnih dvojbi, samo s ciljem da dosegne neku visoku poziciju, ne naročito inteligentni Eichmann upisao se u opskurnu nacističku organizaciju naprosto jer ga uglednije udruge nisu željele primiti. Poslušnost, snalažljivost u birokratskom poslu i “sreća” da se našao na tom mjestu u to vrijeme omogućili su mu uspon do funkcije koja mu je priskrbila status jednog od najvećih ratnih zločinaca u povijesti.
Njegov visoki rang u režimu pokazao je da nacizam ne duguje svoj uspon ideologiji i pojedinim zločincima (koje se može pobijediti i osuditi), nego političkom sustavu koji je kroz formaliziranu podjelu rada i moći omogućio slanje topovskog mesa u rat, organizaciju ubijanja i deportacija, širenje ideologije te održanje vladajuće strukture. U tome leži neuspjeh procesa: fašizam je izgubio rat, demokracija je pobijedila, ali politički sustav nadživio je fašizam, a vjerojatno će nadživjeti i demokraciju.
Bolañovo djelo Nacistička književnost u Americi prati posve suprotne likove od Eichmanna, no uspijeva prenijeti vrlo sličnu ideju i identičan osjećaj apsurda.
Nesretni nacisti Čileanski autor Roberto Bolaño (1953. - 2003.) stekao je književnu slavu romanima Divlji detektivi i 2666, a svoju tek drugu knjigu Nacistička književnost u Americi objavio je 1996. godine. Iza zvučnog naziva skriva se parodija leksikona, koju čine nacistički ideolozi, zlikovci, obični luđaci, sadisti i manijaci koji se svi redom bave književnošću. No, za razliku od “sretnog” Eichmanna koji se našao u Njemačkoj pred promjenu režima, ovi su likovi bespomoćno bačeni na krajnju marginu sustava. Širenje fašističkih ideja u Južnoj Americi tijekom 20. stoljeća, i to putem književnosti, nikome od njih nije moglo priskrbiti značajan politički ni širi kulturni utjecaj, nego tek običnu crticu u opskurnom književnom leksikonu.
Da bi iznio izmišljenu povijest o pedesetak pisaca te mreži časopisa i malih izdavačkih kuća, po uzoru na Borgesa autor se poslužio žanrom koji se inače ne koristi za beletristiku, a to je leksikon. Bilješke o pojedinim piscima podijeljene su u tematske cjeline (kao što su “Ukleti pjesnici”, “Vizija, znanstvena fantastika” ili “Čarobnjaci, plaćenici, bijednici”...), a već njihova imena ukazuju na stil cijele knjige koji djeluje kao imitacija neutralnog znanstvenog pristupa, no autor često izlazi iz uloge kako bi poentirao duhovitom primjedbom ili poetičnom figurom. Takva forma i jezik omogućuju Bolañu da fokus ne bude na glavnom liku ili radnji, nego da kreira fikcionalni svijet koji govori kako o vezama između nacističke ideologije, pojedinca i društva, tako i o samoj književnosti te metodama povijesti književnosti.
Hitler i svemirci na Antarktiku Iako se s nacističkim motivima obično susrećemo s jezom, u ovom kulturnom kontekstu takvi detalji izazivaju prije sažaljenje i podsmjeh. Likovi su uglavnom zli i fanatično posvećeni širenju svojih ideja putem književnosti, no ne uspijevaju – dijelom jer nacističke ideje nisu bile na cijeni u postojećem režimu, dijelom jer se književnost redovito pokazuje neadekvatnom za privlačenje šireg kruga poklonika. Tako se siroti Ernesto Pérez Masón posvetio stvaranju kompleksnih šifriranih romana kako bi zaobišao cenzuru i slao nacističke poruke, a njegov opus magnum “satkan je besprijekorno, uzalud se cenzori trse otkriti zakučaste poruke na njegovim stranicama. Pa ipak, ne može se objaviti, i Pérez Masón će spaliti jedina tri postojeća rukopisa. Godinama poslije zapisat će u svojim sjećanjima da je cijeli roman, od prve do posljednje stranice, bio udžbenik iz kriptografije, Super Enigma – iako, jasno, više nema tekst da to dokaže i njegova će tvrdnja splasnuti pred ravnodušjem, ako ne i nevjericom izbjegličke zajednice u Miamiju (...)” (str. 64). Čak i kada nacistička poruka uspije doprijeti do publike, nema značajnog odjeka, kao u primjeru Willyja Schürholza koji postavlja izložbu o podizanju logora u Čileu: “Sablazan, premda majušna, gotovo tajna, dostaje da Schürholza prekrije crnom aurom prokletog pjesnika koja će ga pratiti ostatak života.” (str. 103)
Ne samo što likovi nisu uspješni nacisti, nego se nakon čitanja nameće pitanje jesu li uopće nacisti. Likovi pišu o Hitleru i arijevskoj rasi, no iz njihove mašte izlaze i svemirski Merovinzi, meksički kanibali, željeni “jak priljev useljenika iz skandinavskih zemalja [u Argentinu] kako bi se postupno posvijetlila narodna put” (str. 55), naseljavanje Antarktike, nogometni navijači, članovi Ku Klux Klana na zajedničkom roštilju,... Naprosto, bez jake i sustavne nacističke propagande, u društvu ne postoje jedinstveni ideološki okviri, nego tek hrpica motiva koji plutaju općom kulturom, a pojedinci ih slobodno preuzimaju i tumače kako im paše. Ne postoji ni jedinstvena motivacija za prihvaćanje nacizma: nostalgija, kompleksi iz djetinjstva, frustriranost radom u seoskoj školi, puki sadizam, otpor pomodnosti itd. Neki likovi čak i nisu nacisti, a svrstani su u tu mračnu kategoriju zahvaljujući krivim interpretacijama njihovog djela.
U tom kontekstu, opet se pokazuje da književnost i fanatizam nemaju nikakvu značajnu moć bez šire političke potpore. Zato bezidejni Eichmann (koji, da se rodio u Južnoj Americi, vjerojatno ne bi ni bio nacist) može ubiti tisuće ljudi, a Bolañovi psihopati najčešće uspijevaju ubiti tek sami sebe.
Prljavi veš čiste estetike Pojedinac, bio dobar ili zao, nemoćan je sam protiv sustava. Ipak, postavlja se pitanje je li za prenošenje te poruke potrebno izmisliti pedesetak likova i raspisati ideju na dvjesto stranica. Slavni argentinski pisac Alberto Manguel, koji nije naročito sklon Bolañu, smatra da je ta knjiga “poput šale čija je poanta sadržana u naslovu, a humor prigušen, pa preostaje tek niz imena, datuma i naslova koji, budući da nisu duhoviti, postaju iritantni” (The Guardian, 6. 2. 2010.). Manguelova opaska nije posve opravdana jer prigušen ton ne čini humor nepostojećim, nego suptilnim. Ipak, stoji činjenica da poanta o “benignosti zla” vrlo brzo postaje jasna i samo se ponavlja u raznim varijantama. Djelo stoga vrijedi pročitati do kraja samo da bismo saznali kakve je sve tipove Bolaño uspio izmaštati, a dodatan značenjski sloj nalazi se u načinu na koji autor korištenjem forme leksikona parodira i kritizira tradicionalni način proučavanja književnosti.
Naime, prilično je efektno vidjeti kako su raznoliki, maštovito domišljeni luđaci i njihova obimna životna (zlo)djela svedeni na par historiografskih crtica, a taj dojam dobiva na snazi kada osvijestimo dobro poznatu činjenicu da svaki književni leksikon zapravo sažima cijele opuse kompleksnih autora u jednu ili dvije hladne rečenice. Svaki Bolañov lik konzerviran je kroz kratku bilješku i samorazumljivi estetski sud koji ne samo što nije povezan s moralnim odlikama autora ili političkim kontekstom, nego nema veze ni s čim – tipičan je atribut “uspješna proza” (mada nikada nije jasno kako se ta “uspješnost” manifestira), a naročito je snažna bilješka o ubojici Johnu Leeju Brooku u kojoj se, nakon nabrajanja krvavih zločina za koje je dotični osuđen na smrtnu kaznu, lakonski zaključuje da je njegova zbirka poezije “solidno djelo” (str. 160).
Takav pristup vezan je uz konzervativnu ideju da je estetska kvaliteta teksta izvan i iznad drugih sfera života, a Bolaño je uporno dovodi do apsurda pa tako ni “ukleti pjesnici” nisu utjelovljeni ideal romantičarskih genija, nego opasni luđaci.
Zašto bi itko radio leksikon o takvim likovima? I zašto leksikon ima odrednicu “nacističke književnosti” ako se smatra da politički svjetonazor autora nema veze s njihovom estetskom kvalitetom? Bolaño pokazuje kako se ispod konzervativne, apolitične sklonosti “čistoj estetici” skrivaju politička pristranost i nadmenost bez pokrića. Takva će estetika svakom šaranju po papiru pridati superioran status književnosti, s lakoćom će zanemariti etičke dvojbe u ime neutemeljenog estetskog suda, a istovremeno će grubo svesti cjelokupni opus autora na par okrutno nabačenih i ograničenih crtica koje nepovratno smještaju autora u malenu i nikad adekvatnu ladicu. Stoga glavna meta Bolañove knjige ipak nije radikalno desna politička ideologija (koja je bez potpore šireg sustava potpuno benigna i redikulozna), nego konzervativna tradicija proučavanja književnosti (s kojom se susrećemo i u Hrvatskoj putem obavezne lektire). I premda Bolañova knjiga nije i neće promijeniti svijet – kao što to neće ni druga književna djela – sasvim sigurno će bocnuti stare akademike, zaintrigirati teoretičare zavjera i zabaviti ljubitelje književnost
Roberto Bolaño, Nacistička književnost u Americi, Vuković i Runjić, 2015., preveli Ariana Švigir i Dinko Telećan