Što nam incidenti vezani uz curenje fotografija mučenja i ratnih zločina, poput onih u Siriji i Abu Ghraibu, mogu reći o granicama empatije, međunarodnoj politici i (im)potenciji slike
Proteklog mjeseca Državni memorijalni muzej holokausta u Washingtonu (USHMM) izložio je niz eksplicitnih fotografija koje je napravio sirijski vojni fotograf, sada dezerter, koji je u srpnju ove godine na tvrdom disku iz zemlje prokrijumčario više od 55000 fotografija (koje navodno dokumentiraju trupla 11000 ljudi) te ih ustupio muzeju. Trenutno poznat pod kodnim imenom “Caesar”, rečeni fotograf odlučio se na taj potez kada je shvatio da dokumentira ratne zločine sirijske vlade – desetke izgladnjelih, izmučenih i osakaćenih tijela dnevno. Svrha fotografija bila je arhivska ili čak birokratska (uz većinu fotografija nalazi se broj zatvorenika, datum i zatočenički objekt) – koristile su se, s jedne strane, kao potvrda o smrti, kako bi se izbjegla potreba za identificiranjem žrtava od strane obitelji, a s druge kao potvrda da su ljudi koji su trebali biti ubijeni doista ubijeni i da su naredbe izvršene. Međunarodni forenzički i pravni stručnjaci proučili su fotografije i smatraju da su autentične, dok vlada Bašara al-Asada tvrdi da nisu. Asadovi protivnici nadali su se da će fotografije izazvati dovoljno zgražanja te potaknuti Zapad da reagira, no čini se da SAD ipak ne namjerava intervenirati. Koalicija za demokratsku Siriju prenijela je da je i sam Caesar izrazio razočaranje, rekavši kako smatra da je predsjednik Obama trebao zauzeti jasan položaj i poduzeti mjere.
Tko je vrijedan žalovanja?
Fotografije, dakle, nisu uspjele proizvesti željenu reakciju i pobuditi osjećaj moralne odgovornosti Zapada, čiji su vlastiti politički interesi prevladali nad šokom izazvanim viđenim. Susan Sontag u tekstu O mučenju drugih (2004.) ističe da ogorčenost koju osjećamo dok gledamo fotografije ne proizlazi samo iz njihovog sadržaja (mučenje, ubijanje), već i iz odsustva naputka o tome kako emocije pretočiti u konkretno političko djelovanje. Sontag navodi i da fotografije svakako čine događaje stvarnijima u našoj svijesti, no upozorava da živjeti s fotografijama patnje ne dovodi nužno do jačanja savjesti i empatije. Fotografije mučenja nas istovremeno zapanjuju i anesteziraju, potvrđujući našu političku paralizu, a šokiranost okrutnošću sa svakom novom slikom izbljeđuje. Zahvaljujući bezbrojnim fotografijama, užas je postao običan.
Čemu, dakle, osim političkim interesima, možemo pripisati činjenicu da SAD nije reagirao na fotografije onako kako je to Caesar priželjkivao? Jesmo li doista otupjeli na slike mučenja, ili je pak riječ o nečem drugom – nazovimo to pažljivim “kadriranjem” empatije, odnosno normama koje navode naše čitanje vizualnog kao i pripadajuću etičku poziciju? U tekstu Mučenje i etika fotografije (2007.) koji se bavi fotografijama američkih vojnika iz Abu Ghraiba, Judith Butler analizira odnos između vizualne dimenzije rata i pitanja žalovanja (određenih života). Prema njoj, žalovanje, ali i etička osjetljivost općenito, definirana je prešućenim normama koje određuju tko spada u domenu ljudskog, a tko ne, i upravo se kroz te norme oblikuje naš stav prema onome što na fotografijama vidimo.
Bilo da je riječ o indiferentnosti, empatiji, zaprepaštenju, osjećaju moralne odgovornosti, ili, u konačnici, potrebi za djelovanjem, svaka reakcija zavisi od specifičnog, unaprijed uspostavljenog polja vidljive realnosti. Caesarove fotografije nisu uspjele pobuditi želju za djelovanjem, što nam govori o tome da je lice patnje uvijek lice koje prepoznajemo. Iako se svi možemo složiti da su uznemirujući, stravični i vrijedni osude, prizori stotina mučenih i pogubljenih Sirijaca djeluju nam na neki način uobičajeno i već viđeno, a opet dovoljno udaljeno da nas se ne tiču (i sam Caesar bespogovorno je slijedio naredbe i fotografirao trupla sve dok među njima nije prepoznao ljude iz vlastitog sela). Njihova lica nisu naša, ljudska (čitaj: zapadnjačka), lica, i samim time njihova smrt zahtijeva manje (ako uopće) žalovanja te, shodno tome, ne zahtijeva intervenciju.
Činjenica da žrtve na fotografijama iz Abu Ghraiba i Sirije ne spadaju u domenu potpuno ljudskog očituje se i u činjenici da su im lica digitalno zamućena radi zaštite identiteta. Ono što nam je dostupno u medijima je cenzurirana verzija stvarnosti u kojoj je spoznavanje patnje Drugoga dodatno otežano prazninom koja dolazi na mjesto pojedinca i lišava ga prepoznatljivog identiteta. Butler predlaže da to gledamo na drugačiji način: nedostupnost lica i imena možemo shvatiti i kao (negativni) vizualni trag koji afirmira onu ljudskost koja izmiče vizualnoj kontroli fotografije.
Fotografija izvan zakona
Jasno je da značenje fotografija ovisi o kontekstu u kojem se pojavljuju te funkciji koju vrše. Caesarove fotografije mučenih i ubijenih ljudi premještene su iz svojeg izvornog konteksta, u kojem su funkcionirale kao suveniri kolektivnog djelovanja (koje većina sudionika nije smatrala moralno problematičnim) te su kao dokaz izvršavanja naredbi utjelovljavale zakonitost. Međutim, ulaskom u prostor američkih medija i međunarodne zajednice dolazi do promjene perspektive: fotografija kao dokaz da je naredba izvršena postaje dokaz da je zločin izvršen. Osakaćeno mrtvo tijelo ne predstavlja više zakonitost, sistematičnost i efikasnost sustava, već upravo suprotno: slomljene kosti, tragovi gušenja, prazne očne duplje, znakovi pothranjenosti i ožiljci zastrašujući su baš zato što iza njih stoji zakon/država, demonstrirajući svoju čudovišnu moć – bezakonje zakona.
Problematika fotografija iz Sirije priziva raniji skandal izazvan “curenjem” slika mučenja koji je doveo u pitanje američku vanjsku politiku i podršku javnosti ratu protiv terorizma. Prije jedanaest godina, za vrijeme rata u Iraku, na svjetlo dana dospjele su fotografije kršenja ljudskih prava zatvorenika koji su trpjeli različite oblike fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane pripadnika američke vojske u Abu Ghraibu. Podsjetimo se, u studenom 2003. Associated Press objavio je poduži izvještaj o nehumanom tretmanu i nepropisnom mučenju navodnih terorista diljem Iraka. Međutim, izvještaj nije izazvao puno pozornosti, kao ni činjenica da je vojska nekoliko mjeseci kasnije podigla optužnice protiv nekolicine vojnika. Gotovo proročki, jedan od oslobođenih zatvorenika komentirao je kako bi trebalo objaviti fotografije da ljudi vide što se događa. Tek su se u proljeće 2014. u medijima pojavili daljnji izvještaji popraćeni fotografijama koje prikazuju ponižavanje, seksualno zlostavljanje i mučenje zatvorenika.
Možda je najšokantnije od svega bio način na koji američki vojnici ponosno, veselo i neopterećeno poziraju uz potpuno obespravljene zatvorenike. Prizori tijela nabacanih na hrpu, prisilnih seksualnih činova i dehumanizirajuće degradacije, snimljeni su neometano; nitko, navodi Butler, “se ne baca ispred kamere da bi prepriječio vidno polje... Mučenje se odvija na očigled sviju, pred kamerom, čak i za kameru”. Sontag cinično primjećuje kako je dokumentiranje danas postalo sastavnim dijelom svakog događaja i da bi stoga nešto jednostavno nedostajalo da gole muškarce poslažete na hrpu bez da tu scenu ovjekovječite fotografijom. Poriv za fotografiranjem toliko je jak da sam doživljaj više nije dovoljan, već treba biti legitimiziran okom kamere.
Muzejski “aktivizam”
Koje su implikacije činjenice da je Caesar fotografije najprije odlučio ustupiti muzeju (a ne, primjerice, medijima)? Živimo u vremenu u kojem su sjećanje na važne događaje kao i njihova interpretacija uvelike oblikovani fotografijama. Mnogi stoga smatraju da je baš muzej mjesto na kojem se danas otvaraju i raspravljaju društvena, politička i etička pitanja, iz čega slijedi da američki Državni memorijalni muzej holokausta u tome ima privilegiranu i respektabilnu poziciju s obzirom na ozbiljnost materije kojom se bavi. Uz stalni postav posvećen holokaustu, muzejski Centar za prevenciju genocida dosad je priredio izložbe koje su se bavile pokoljima u Kambodži, Ruandi, Srebrenici i Darfuru, a izložba posvećena žrtvama Asadovog režima u Siriji nosi naslov Genocid: Prijetnja se nastavlja. Direktor Centra Cameron Hudson izjavio je da izložba odašilje snažnu poruku o ignoriranju zločina u Siriji te da se dobro uklapa u muzejsku kolekciju jer gledatelje izravno podsjeća na holokaust.
Ovdje je na djelu nekoliko procesa kojima su fotografije podvrgnute, a koje moramo imati na umu. Kao prvo, usporedba s holokaustom – koju Hudson uspostavlja prvenstveno na formalnoj razini (slične ozljede, položaji tijela, očigledna sistematičnost ubijanja, itd.) – događaje iz Sirije čini slikovno ekvivalentnima i stoga zamjenjivima sa svim drugim genocidima, čime se gubi specifičan politički kontekst. Kao drugo, moto muzeja glasi “Nikad više”, što podrazumijeva da prezentirani događaji služe kao upozorenje za budućnost, a ne rješenja tekućih problema. Iako se ističe da je cilj izložbe proširiti svijest o strahotama koje se odvijaju i dati glas ljudima koji na njih ukazuju, činjenica je da sami posjetitelji ne mogu učiniti gotovo ništa da pomognu žrtvama. Budući da konačna odgovornost ipak nije na pojedincima, već na vladama i međunarodnim organizacijama, uspostavlja se određena distanca između prikazanih događaja i gledatelja koji nakon što “upiju” fotografije mogu neopterećeno odšetati iz muzeja (“Oni su, nismo mi”).
Treba dodati da već samim ulaskom u Muzej fotografije bivaju smještene u domenu povijesti; muzealizacija uključuje ne samo određenu historizaciju, već dodatnu dekontekstualizaciju, čak fikcionalizaciju, kustosku selekciju i niz drugih postupaka koji utječu na percepciju fotografija i konstrukciju događaja. Izdvajanje fotografske prakse unutar galerije, muzeja ili umjetničkog tržišta računa na određenu – elitnu – publiku koja se razlikuje od obične, šire, manje privilegirane publike. Uostalom, da bi ostvarila bilo kakav utjecaj ili potaknula na djelovanje, dokumentarna fotografija računa na nejednak odnos moći, tj. na gledatelja koji je u nadmoćnoj poziciji u odnosu na obespravljeni prikazani subjekt. Razočaranje Caesara, koji je svoju poruku uputio elitnoj publici kao onoj koja mu može pomoći, proizlazi upravo iz suočavanja s činjenicom da moć interveniranja također podrazumijeva moć da se ne intervenira: fotografija zasad ostaje samo fotografija.