Bog malih stvari

RIJEČNIK USPOMENA

Kolovoške krijesnice, zrikavci

kroz mrežicu za komarce

u tvoju sobu sunce ljeti prodire rano.

Ti si oprezna s riječima.

Sanjala si kišne kapljice što šušte

po nasipu već punom lokvi.

U lokvama su se mogle nazrijeti ptice

neobična imena koje sad već savijaju

gnijezda na staroj potleušici

uz drugu obalu rijeke.

Tamo je nekad živio čovjek sjede kose

i tvrda srca. Čovjek kojeg si poznavala.

Tu se budiš, spuštaš zavjese.

Sunce je ostalo s druge strane zbilje.

Pred zgradom stare susjede

već istražuju smisao življenja.

Gledaš police: cvijeće, pobjegle uspomene.

Pališ cigaretu, kuhaš kavu

dim te omamljuje. Kad se probudiš

potrebno je vrijeme da se duša

uskladi s tijelom. U procesu tumačenja

postoje stvari koje neophodno trebaju ostati

tajna. Gotovo si sretna.

BOG MALIH STVARI

Kažeš da danas prestaješ pušiti

točiš kavu i pokušavaš se sjetiti lica koja si

mimoišla u snu.

Polako se mijenjaš

ne radi se o tome da stariš ili

da gubiš nadu. Sad već dobro

poznaješ samu sebe

Mislim, nešto od ovoga sigurno je stvarnost

ti, tvoji snovi ili pas koji mi se

mota pod nogama čekajući doručak, gledajući

umiljato. Govoriš da voliš životinje

način na koji se ne znaju sakriti

                                                   iza riječi

to što se raduju malim stvarima.

Vjeruješ da njihov Bog može biti sretan.

Ne znam što ubrajaš u svoje vrline a

što u slabosti. Dok ruke sporo provlačiš kroz kosu

izgleda kao da se čudiš nekoj pravilnosti,

nekom osjećaju koji ti je dugo izmicao

kažeš da čovjek u prošlosti uvijek traži

više nego što je spreman priznati.

Gledaš me na trenutak. Lijepa si

UMBERTO ECO

U početku bijaše riječ

nakon  nje  usud  krene  bezglasan

i s kraja srednjeg vijeka

iz riječi nasta priča

koju sam negdje čuo.

Kad na plavičastim poljima upoznah tebe

poželjeh ti otkriti tajnu svoje priče

no umjesto tajne otkrih ti

da poneki cvijet nikne

tamo gdje ga nitko ne očekuje

uz rub šipražja

u samotnoj tišini.

I prođu stoljeća dok cvijet

naraste i daju mu ime.

Ime koje se brzo ne zaboravlja.

Ime ruže.

VUKOVAR  12:15

Kapljice orošene nebom

nepoznati kupači na žalu Dunava

dan se povlači po ravnici ka prvim

padinama zapada

korov se uzdiže s zapuštene susjedove tratine

Mogu li tražiti više?

Nije to sjećanje

prije nepovezanost misli

koje čekaju svoje tumačenje

i koje čitam kao da su znakovi

iz neke polustvarnosti.

Dakako, možeš reći: sve je znak

odsutnost što se nadvija

nad ovim krajem koji nema kraja

mogla bi značiti trenutak samoće

mira

kakav osjeti mačka u hladu magnolije

kad se sve zažari

kad se čini da je duša zaista u tijelu kojem pripada

kad kapljice postaju suze što teku

za onim što se više

ne da vratiti.

TIŠINA

Poput rijetkih predvečerja

dala si mi blagost

i slike

što bi ih zaboravio svaki čovjek

osim jednog

koji pamti svaki naš doživljaj.

Dala si mi lice

prekriveno koprenama

zanosnim

kakve nose učitelji

ili oni što ništa ne znaju.

U talogu ideja

viših od stvarnosti

viših od sjaja venecijanskih kanala

i pijeska ulica Buenos  Airesa

ti izmičeš kao sjena

sada, kao i prije milijun godina.

Oni koji te traže pričaju o tebi

a ti se poigravaš s nama

budući da postojiš

samo u prešućenim riječima.

UZ  DUNAV

Samo treba povezati sve te stvari

ono što se dogodilo

i ono što nosimo u sebi

na primjer

ova rijeka što sporo teče

gledamo je i možda mislimo isto

ona ne može pamtiti umjesto nas

ne može strgnuti zavjesu sa svojih

sporih koraka. Otkriti nam dubinu.

Kažeš: možda nas baš zato što

nemamo cilja

ovaj put negdje odvede

samo treba povezati sve to

starost, čovjeka što nam u daljini maše,

nebo sitnih oblaka

i tu rijeku. Ono prikriveno

što nosi u sebi kao jezik

ono što taji

ljubav. možda iskušenje.

JUG

Čitam ti misli

hladna si

i znaš

da nema povratka

i znaš

nikada se nemoj vraćati

tamo

gdje si otkrila slabosti.

Duboki su prostori u nama

i mnogi su bježali od sebe

i od drugih

uvijek bi nešto pronašli

noseći tajne

i loše navike.

A nekada sam volio

tvoje usne

zato nemoj govoriti

gdje ćeš otići

čitam ti misli.

Mateo Žanić rođen je u Splitu a posljednje dvije godine živi u Vukovaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost, sociologiju i filozofiju. Radi kao asistent na Institutu Ivo Pilar. Volio bi objaviti zbirku poezije Sve je počelo s kišom. Do sada nije objavljivao.