Bojan Krištofić  

Crtanje je mišljenje

Kao i svake godine sredinom lipnja, i ovogodišnje je kratkometražno izdanje zagrebačkog Animafesta, međunarodno najrelevantnijeg domaćeg filmskog festivala, obilovalo projekcijama animiranih filmova, kako globalno prepoznatljivih autorica i autora, tako i njihovih tek stasalih mladih kolega. Ipak, jedan je od središnjih događaja festivala bila – promocija knjige. Naime, napokon je objavljena dugo pripremana "monografska studija o djelu filmskog animatora, karikaturista i autora stripa Nedeljka Dragića" (kako stoji u podnaslovu izdanja), sugestivno i precizno naslovljena Čovjek i linija. Autor monografije jedan je od najvažnijih teoretičara i kritičara animacije s ovih prostora, Midhat Ajanović Ajan, nekadašnji Sarajlija a od 1994. godine stanovnik Göteborga u Švedskoj, gdje je i doktorirao s filmološkom tezom. Ajanović je dugogodišnji predavač na švedskim fakultetima, a dosad je na hrvatskom, švedskom i talijanskom jeziku već objavio više knjiga o povijesti i teoriji animacije. Među njima se ističe i opširna studija Milan Blažeković – Život u crtanom filmu / Life in a Cartoon (2010.), posvećena još jednom velikanu Zagrebačke škole crtanog filma. Budući da se osim kritičkim i historiografskim radom Ajanović animacijom također bavi u praktičnom smislu, njegovo poznavanje zamki zanata čini ga pogodnom osobom za propitivanje tako kompleksne teme kao što je umjetnički opus Nedeljka Dragića (r. 1936.). Riječ je o nevjerojatno bogatom i raznolikom korpusu koji se već desetljećima uspješno opire uobičajenim definicijama i granicama triju područja istaknutih u podnaslovu – animiranog filma, karikature i stripa.

Odmotavanje linije Mada je unatrag desetak godina u izdanjima Hrvatskog filmskog saveza i drugih specijaliziranih izdavača izašlo nekoliko knjiga uže posvećenih animaciji, a povremeno se, uglavnom u okviru Animafesta, organiziraju i izložbe koje podsjećaju na najsjajnije dane Zagrebačke škole tako što detektiraju uspjehe novih generacija domaćih animatora (kojih nipošto nije malo!) – dakako, dojam je kako izdanja s ozbiljnijim i sustavnim diskursom o ovoj grani filmske umjetnosti, nedostaje. Strip, drugi medij u Dragićevom dugogodišnjem kreativnom trijumviratu, u toj bilanci zauzima nešto povoljniji položaj: iako je kritičkih knjiga također frapantno malo, u dnevnom tisku i periodici o novim se strip izdanjima u posljednje vrijeme piše češće i nešto promišljenije, dok regionalni internet poznaje više stranica koje mogu parirati čak i značajnijim svjetskim strip-godišnjacima. Bizovački časopis za strip Kvadrat ne odustaje od tiskovnih araka, te iz godine u godinu uporno i savjesno donosi probrane tekstove o stranim i domaćim strip-veličinama i fenomenima. Karikatura – treća, te zapravo suštinska i izvorna instanca Dragićevog života i djela u kompetentnoj znanstvenoj obradi –danas u Hrvatskoj stoji, čini se, još lošije nego prethodne dvije. Kao najčitanija recentna knjiga na tu temu autoru ovog teksta pada na pamet samo studija Frane Dulibića Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine, objavljena 2010., koja nažalost još nije dočekala adekvatan nastavak na temu karikature ratnog i poratnog razdoblja.

Individualne monografije posvećene animatorima, karikaturistima i strip-autorima u nas su još uvijek relativno rijetke, što je teško shvatljivo ako se zna da su baš u tim područjima hrvatska i jugoslavenska kultura pravodobno uhvatile centralne svjetske tokove, a nerijetko su ih i anticipirale. To je, uostalom, odavno prepoznato i potvrđeno time što je ASIFA, središnja svjetska udruga umjetnika animacije, Zagrebu dodijelila pravo organizacije međunarodnog A-festivala animacije odmah nakon onog prvog u Annecyu, čim su se zagrebački autori globalno afirmirali kao neki od najvještijih majstora u svome području. Ova knjiga tako je i više nego dobrodošla, s obzirom da Dragića, podjednako zahvaljujući njegovim vlastitim kazivanjima i širokom piščevom zahvatu, argumentirano smješta u više različitih, no sjedinjenih konteksta – kulturni, sociološki, politički, ekonomski, itd. Prisjećanja iz prve ruke i anegdotalne doskočice čine njezin manji dio, dok veći zauzima itekako stručna, no prijemčivo napisana teorijska rasprava o najraznovrsnijim estetskim, semantičkim i filozofskim aspektima Dragićevih filmova, stripova i karikatura. Neke čitatelje će možda iznenaditi neočekivana opširnost zasebnog poglavlja o povijesnom razvoju međunarodnog kulturnog kanona modernističke animacije, no takav je uvid prijeko potreban jer je iz te tradicije, premda donekle posredno, potekao i sam Dragić. Težeći istaknuti Dragićevu neprijepornu umjetničku iznimnost ne samo u kontekstu jugoslavenske animacije, nego i u hrvatskoj kulturi, Ajanović katkad ipak ne može suspregnuti svoju dječačku fasciniranost njegovim djelom, te se može učiniti da njegovo nizanje superlativa Dragićevim radovima mjestimice postaje pretjerano. Ovo može biti problematično kada rad zahtijeva oštriji i kritičniji pristup, pa tekst malko gubi na uvjerljivosti. Ipak, takvi su trenuci rijetki i uglavnom otpadaju na uvodni, općenitiji dio knjige.

U krajnjoj liniji Knjiga u cjelini nije organizirana kronološki, nego na uvodnim stranicama autor blago ocrtava okruženje početka Dragićeve crtačke karijere, da bi mu to kazivanje kasnije poslužilo kao odskočna daska u dubljoj filmološkoj, pa i semiotičkoj analizi animatorovih djela. Dragić je sredinom pedesetih stigao iz Slavonskog Broda u Zagreb kao siromašni student prava s pritajenim talentom za vizualno, te je ubrzo počeo objavljivati početničke karikature u Studentskom listu, uz sasvim kratko, ali važno stažiranje u Zagreb-filmu, kao neuspjeli crtač-kopist. Ove se slike paralelno nižu na početku knjige, kada Ajanović sakuplja svoje reminiscencije o Dragiću, pročitane i proživljene, te na kraju knjige, u izvrsnom intervjuu kakav na hrvatskom s umjetnikom još nije vođen od kasnih sedamdesetih i razgovora koji je Hrvoje Turković pripremio za kultni časopis Film. Tako se potvrđuje cirkularna struktura knjige, nalik na Dragićevo klasično animirano djelo Dnevnik iz 1974., što evocira njegov način mišljenja na puno poetičniji način od neke školske prigodničarske monografije. Između prvog i posljednjeg poglavlja (izuzmemo li kratku uvodnu riječ autora i bibliografske podatke), naslovljenih Linija uspomena – Orijentiri u prolaznosti i Linija riječi – Razgovor s Nedeljkom Dragićem, nalaze se cjeline Linija karijere – Od animirane karikature do animirane knjige, koja raščlanjuje Dragićev pristup karikaturi kao osnovu njegovog umjetničkog razvoja, te upućuje na izvore koji su mu bili bliski; Linija stripa – Prostor kao vrijeme analizira njegov malen, ali dalekosežan opus u stripu, kako na razmeđi druga dva važna mu medija, tako i na granicama dvaju ili više civilizacijskih nasljeđa, dok je Linija filma – Humor apsurda i melankolije, opsegom skromniji pregled svih njegovih dosad realiziranih filmova, koji nas priprema za teorijski krešendo u naredna dva poglavlja. Prvo, to je Linija povijesti – Modernistički animacijski kontekst, već spomenuta kontekstualizacija Dragićevih filmova unutar glavne struje razvoja animacije dvadesetog stoljeća, neobično važna ne samo za valorizaciju njegova vlastitog opus, a već i za bolje razumijevanje zagrebačke animacije u cijelosti – istodobno distinktivno lokalnog i specifično univerzalnog fenomena. Drugo, tu je Linija znaka – Tragajući za vidljivim pojmom, pionirska semiotička analiza ne samo Dragićevih filmova, nego i stripova i karikatura, kojom Ajanović odjednom nastoji osmisliti odgovarajući i originalni diskurzivni jezik za predmet svoje analize, te promovirati semiotiku animacije kao zasebnu znanstvenu disciplinu.

Ukratko, knjiga Čovjek i linija podjednako plijeni kvantitetom i kvalitetom iznesenih, obrađenih i usustavljenih podataka, a čitaoca također privlači svojim intelektualnim prkosom u pridavanju najveće važnosti temi i temama koje su od strane akademskih institucija u nas prerijetko prepoznate kao relevantne, pa se hrabrije pisanje o animiranom filmu, stripu i karikaturi najčešće nalazi tek u pasioniranih entuzijasta. Drugi je problem što je Dragićeve filmove danas u Zagrebu i Hrvatskoj, gradu i zemlji u kojima je proveo svoje najbolje i najplodnije dane, naprosto teško pronaći i pogledati. Na internetu, doduše, postoje bolji ili lošiji fragmenti, te iako se kino-projekcije klasičnih ostvarenja Zagrebačke škole crtanog filma čine čak i prečeste, njih je zapravo nedovoljno: pravo im je mjesto javna televizija, i to ne samo njezin Treći program (a o kritičkim DVD-izdanjima da i ne govorimo). Što se stripova i karikatura tiče, oni se mogu naći u prašnjavim časopisima i antikvarijatima, a nekoliko ih je ponovno objavljeno i u ovoj monografiji, no to ne može zadovoljiti glad zaista zainteresiranog čitatelja. U krajnjoj liniji, Dragićeva briljantna knjiga ranih karikatura Leksikon za nepismene, objavljena u Zagrebu 1966. i Berlinu 1968., mora što prije biti ponovno izdana, jer pruža korijenje prema svim njegovim kasnijim radovima. Gorepotpisani ju je imao prilike pročitati u nježnoj dobi samo zahvaljujući pažnji oca koji ju je dovoljno dugo čuvao da bi u sinu mogla izazvati moždani zemljotres usporediv s malo čime drugim u vizualnim umjetnostima. U svakom slučaju, ako je 2011. izašla knjiga Avantura linije. 690 crteža ispod šestinskog šeširića, zapravo ukoričena Dragićeva službena špica za Animafest 2002., a sad evo i ova monografija, možemo se nadati i da će reizdanja i nova izdanja jednom ugledati svjetlo dana.

Linija iznenađenja Urednici knjige, Diana Nenadić i Željko Serdarević, kao i prevoditeljica Nikolina Jovanović, također su obavili golem posao. Posebno treba istaknuti Serdarevića koji u partnerstvu s Draganom Mileusnićem potpisuje dizajn i prijelom knjige, kao što je to slučaj s većinom izdanja Hrvatskog filmskog saveza. Željko Serdarević se inače ubraja među najkvalitetnije dizajnere knjiga i periodike u nas, a ovakvu veličanstvenu priliku da se razmaše možda nije imao još od onda kad su on i Mileusnić u vlastitom izdanju samostalno priredili znameniti Leksikon YU mitologije (2004.), kojim je iznova kodificiran čitav niz vizualnih simbola po kojima će se pamtiti bivša država. Prilika je i u Čovjeku i liniji maksimalno iskorištena, a očekivana čitkost knjige kombinira se s eksplozivnim izletima u formu bogato ilustrirane monografije, pri čemu se ipak nikada ne gubi iz vida temeljna struktura teksta. Odabir samo jedne boje, crvene, za uravnoteženje vizualnog identiteta izdanja u skladu je s Dragićevom autentičnom stilizacijom u kojoj se boja javlja sasvim rijetko, najčešće u naručenim projektima, mada umjetnik njome vlada podjednako majstorski kao i drugim sredstvima likovnog izražavanja u dvodimenzionalnom prostoru. Nedeljko Dragić jedan je od autora s pozadinom u umjetnosti crteža koji su maksimu velikog njujorškog dizajnera i ilustratora Miltona Glasera "crtanje je mišljenje" najdosljednije proživjeli. Podvrgnuvši sve liniji, Dragić ju je podigao na pijedestal sudbonosnog ljudskog izuma kojim je bio (i još uvijek jest) kadar ispripovijedati sve bitno što ima za reći o životu, društvu, prirodi i komunikaciji, ocrtavši tako liniju i svog vlastitog životnog puta. Nesvakidašnje kontradiktorna i samosvojna osoba, Dragić je stvaralac koji svojim radom još uvijek može iznenaditi.