Zgrada Dalmacijavina nalazi se u jugoistočnom dijelu splitske luke. Izgrađena je 1959. godine po projektu arhitekta Stanka Fabrisa, a od nedavno je zaštićena kao kulturno dobro RH.
Nakon gašenja firme Dalmacijavino, zgrada je, zbog položaja na pomorskom dobru, postala vlasništvom države čime je, nažalost, prepuštena propadanju (o čemu smo pisali ovdje), a bilo je i konkretnih prijedloga da ju se sruši. Novi status zaštićenog spomenika kulture s pravom nalaže da se ona sačuva kao dio kulturne baštine. Duška Boban, umjetnica i aktivistica inicijative Za Marjan, predlaže da zgrada nekadašnjeg Dalmacijavina udomi novi splitski Muzej mora koji bi objedinio nekoliko postojećih institucija i zbirki. Razgovarali smo s Duškom Boban o njezinom zanimljivom prijedlogu.
Najbolji način zaštite objekata njihova je upotreba, a vaš prijedlog ide u smjeru osnaživanja, kako navodite, mediteranske orijentacije Splita. Što ste točno predložili za zgradu Dalmacijavina?
Iz osnovnih postavki ovog prostornog kompleksa jasno je da je more njegova dominantna odrednica – od smještaja u luci kao mjesta susreta grada i svijeta, preko komunikacije s brodovima u ime preuzimanja grožđa s otôka za proizvodnju vina, do počasnog odnosa prema putniku na pučini koju stvara korelacija sa spomen-svjetionikom na Katalinićevom brijegu u čijem podnožju se nalazi ovo veličanstveno modernističko zdanje.
Zbog svih ovih morskih odrednica koje se isprepliću oko same zgrade te insuficijentnih javnih i kulturoloških sadržaja na temu pomorske povijesti i orijentacije Splita, predlažem na ovom mjestu osnivanje modernog i živog Muzeja mora koji bi obuhvatio zbirke postojećeg Pomorskog muzeja, malakološku zbirku Prirodoslovnog muzeja, prezentirao pomorsku arheologiju, reanimirao akvarij, reinterpretirao etnografsku građu šire lokalne sredine, organizirao izlete po srednje-dalmatinskom akvatoriju te možda napokon ostvario i brodski park sa sidrištem ili vezištem pred muzejom.
Što bi se dobilo preseljenjem Pomorskog muzeja i drugih zbirki na jedno mjesto?
Pomorski muzej u Splitu ironično je smješten u tvrđavi Gripe na vrhu brda. U podnožju tog brda nalazi se zdanje Prirodoslovnog muzeja, koji je u javnosti poznatiji kao “Kada”, a u kojem se više krije nego izlaže tek djelić vrijedne malakološke zbirke koja broji 5881 izložaka školjaka i puževa priznate međunarodne vrijednosti. Osim neadekvatne pozicije, za slabu vidljivost eksponata zaslužan je i inertan način upravljanja tim muzejima koji se nedovoljno trude biti zanimljivi, dinamični, stalno aktualni. Tako možemo očekivati da bi Split, preseljenjem Pomorskog muzeja skupa s opisanim popratnim sadržajima izvan njegove ponude, ne samo osnažio kulturnu ponudu grada, nego i ojačao vlastitu mediteransku orijentaciju kao pomorskog centra RH.
Split je još od 1928. godine imao prvi akvarij, a zatvoren je 1986. Ima li mjesta i za splitski akvarij, odnosno može li Fabrisovo zdanje udomiti taj tip zahtjeva bez bitnijeg narušavanja arhitekture objekta?
Splitska se javnost već poprilično navikla na činjenicu da konzervatori rijetko štite namjenu i ambijent, što bi bilo u skladu s opisom njihova posla, te prečesto dozvoljavaju pretjerane izmjene na samom spomeniku, u pravilu u ime povećanja prostornih kapaciteta. Takvom praksom je najviše pogođena nedovoljno valorizirana modernistička baština grada pa mogu reći da u Splitu gotovo ni jedno modernističko zdanje nije doživjelo obnovu ili se čuva od propadanja u skladu s europskim standardima. Kako postoji bojazan da upravo takva sudbina, u vidu loše obnove ili naknadnog štetnog načina korištenja, ne zadesi i zgradu Stanka Fabrisa, nipošto ne tvrdim da ona ima potencijal obuhvatiti u zamišljenom Muzeju mora, uz sve nabrojeno, i veliki broj bazena za ribe, ali podsjećam da se u neposrednoj blizini, u uvali Bačvice, u još uvijek roh-bau izdanju nalazi prazan prostor koji je devedesetih dograđen u svrhu smještaja gradskog akvarija pa bi dio prostora Muzeja mora u zgradi Dalmacijavina ipak mogao služiti kao njegov izlog ili, govoreći jezikom globalnog suvremenog marketinga, teaser.
Svakako, ni najmanje ne sumnjam u veliki raspon mogućnosti Muzeja mora smještenog u zgradi Dalmacijavina kao mjesta koje može isprovocirati oživljavanje i drugih ključnih točaka priobalnog pojasa grada, npr. buđenje zatvorenog muzeja u splitskom brodogradilištu gdje su “zarobljene“ brojne makete svih brodova koji su tamo izgrađeni.
Koji sve prijedlozi sada kotiraju za Fabrisovu zgradu i koje su bojazni? Jugoistočni dio splitske luke upravo prolazi transformaciju izgradnjom novih gatova, tj. širenjem kapaciteta luke. Koliko se radovi izvode vodeći računa o budućem javnom prostoru i odnosu grada i mora?
Javnosti se ispire mozak pričama o povoljnosti ove lokacije za kongresni turizam i nekakve enigmatske “vrhunske ugostiteljske i druge komercijalne sadržaje”. Osobno mislim da se iza svega krije još jedan uglavnom prazan hotel s par kafića i potpuno isključenje lokalnog stanovništva iz prostora Dalmacijavina, a dugoročno možda i iz Splitske luke. Treba se samo sjetiti ideja koje su se pojavile 2000-tih o tome kako bi bilo zgodno trajektne linije koje spajaju Split s otocima prebaciti u Sjevernu luku, bez obzira na značajno produženje puta koje bi prije svega pogodilo sve malobrojnije stanovnike otoka. Bojim se oživljavanja takvih ideja, odnosno toga da izgradnja vezova za kruzere i bujanje hotela duž južne strane splitskog poluotoka zapravo najavljuje novo doba jednog drukčijeg Splita u kojem on sve više gubi vlastiti identitet.
Možete li nam približiti Fabrisovu zgradu? Osim skladnog uklapanja u prostor, njezinog arhitektonskog jezika koji odiše suvremenošću i vrsnim autorskim rukopisom, potom npr. izuzetne, ogromne krovne terase s pogledom na splitsku luku i akvatorij, neizostavnih palmi, odnosa prema spomeniku-svjetioniku na Katalinića brigu, kakvo je još to mjesto i njegova povijest?
Odabir lokacije za ovu vinariju odredili su pomorski putovi grožđa s otôka i oni željeznički kojima je vino kretalo prema mjestima distribucije, što je važno ponoviti upravo zbog podcrtavanja važnosti zadržavanja prometnog čvorišta u samom centru grada kao temelja zdravog bila grada, čime i njegova identiteta, a koji, naravno, izvan kontinuiteta ne postoji. Objekt se svojim ravnim krovom, tj. terasom kao potencijalnom platformom za kulturna događanja, u vanserijskom okruženju nebeskog i morskog plavetnila, nadovezuje na uzdignuti park na Katalinićevom brijegu gdje je 2013., zahvaljujući građanskoj inicijativi, obnovljen spomenik i svjetionik Neznanom pomorcu (više o tome naći ćete ovdje, op.ur. ). S drugog kraja tog parka pruža se pogled na plažu Bačvice i faksimilnu obnovu kupališne zgrade iz 1938. godine, koja je, usput govoreći, naknadno devastirana upravo uvođenjem kafića, tj. “vrhunskih ugostiteljskih sadržaja“, a iza koje se nalazi spomenuta interpolacija izgrađena za smještaj gradskog akvarija, kojeg bi, dakle, uvala Bačvice ne više dijelila od, nego spajala s Muzejom mora.
Sad se opet moram vratiti na trajektnu luku, pred ulaz u zgradu Dalmacijavina, i usmjeriti pogled duž njenog lukobrana po kojem su smješteni niski hangari. Njih spominjem kao prostore koje bi se moglo reinterpretirati suvremenim arhitektonskim zahvatima u ime ostvarenja dodatnog prostora za muzejsku djelatnost, izlagačku ili komercijalnu, a koji bi predstavljali tu tanku opnu između neba i mora, ili sudar mora i kopna. Zaista, ovo je prostor nevjerojatnih imaginarija i mogućnosti koje se banalnim planovima kakva je ideja o “kongresnom turizmu” u samom središtu grada – dokida.
Zgrada Dalmacijavina izuzetni je primjer socijalističkog modernizma, a Stanko Fabris autor koji je znatno obilježio Split nizom vrhunskih realizacija. Koliko je vrijednost zgrade i uopće Fabrisova opusa u gradu prepoznata u široj kulturnoj javnosti?
Splitska šira javnost nije općenito svjesna vrijednosti modernističke baštine, predratne ili socijalističke, ali za to nije sama kriva, tj. odgovorna. Opće je poznato da se javno mnijenje formira različitim metodama, odnosno medijskim i kulturnim strategijama. Po meni je za tu “nesvijest” odgovorna prije svega struka, ona koja dozvoljava propadanje modernističke baštine ili njenu neprimjerenu obnovu, a “spomenikom“ takvoj 20-godišnjoj praksi splitskih konzervatora, urbanista i arhitekata držim ono što je ostalo od hotela Marjan, jednako vrsnog arhitekta Lovre Perkovića.
Ovaj tekst je objavljen u suradnji s portalom pogledaj.to.