Darovi prosinca

Darovi prosinca

Oko petnaestog u mjesecu

vade se električni pokrivači –

žice, uvijene u flanel

na slova, ribe, srdašca, cvjetiće. Zar nije

sublimno zamijeniti

čipku od žerseja iskrama pročišćene struje –

u snu da sikćemo, kao što smo

zujali prošle zime, kao što smo

svjetlucali nekad

pod borom,

uvijeni u materijale zlataste, u mašnice

od crvene svile

a naši su nas roditelji odbijali

raspakirati.

To su si poželjeli, zar ne?

Nećemo si to poželjeti, zar ne?

Jedna susjeda pričala mi je kako

nekoliko prutića cimeta i vanilije

stavljenih u zdjelicu pod krevet

dižu sezonu i začinjavaju

hladnoću. Čak i pečenje kolača

pokazuje se suvišnim; za raspoloženje

dovoljan je bio miris, kao što se važnima

pokazuju omoti,

a ne darovi pod borom!

Ali nas dvoje skupljamo izreske

iz starih ilustriranih časopisa

u prašnjavim kutijama – za nadolazeće godine

Još uvijek nam se pokrivači pale lako,

ponekad lete – tada

ispuštaju miris tinte i ribe.

A neiskorištene vrpce crvene svile

na kilometre ispred nas bacaju iskre.

Prosinac

Je tanki omot mraka i žice –

svjetlucanje

slijedi.

Prijevod: Ivana Primorac

Trenutak nepažnje

Odjenula sam nekakvu suknju koja

nikako ne ide s košuljom koja

nikako ne ide sa šalićem koji

nikako ne ide s bojom

mojih očiju koje nikako

ali baš nikako

ne idu s načinom na koji

gledam na život večeras

Ti dolaziš

i oči mi zatvaraš.

Sada je tamno, nema boja.

Neslaganja u meni rastu.

Personae

Ona koja je prije mene pila

kavu za stolićem u kutu –

zbog nje sam došla,

u njezinu tanjuriću – dvije kifle, s makom,

jedna načeta, a druga – ostala netaknuta.

Ni mrvice izvan tanjura. Kava

ako je suditi po stijenkama porculanske šalice –

ohladila se prije barem sat vremena.

Ali ako je suditi po stvrdnutim

granitnim mrvicama,

ona, zbog koje sam tu,

valjda je otišla odavno,

prošle su već godine kako joj potpetice odzvanjaju

podignutim limenim pragom srpnja.

A na prozoru do stola, na staklu

inače popljuvanu od muha,

dječjim prstima pirografirano i tako dalje,

primjećuje se okrugao otvor, jako malen,

tek toliki da pustiš

jedno oko da proviri

i da nestane usred svijeta

koji je prošao na prstima.

Izvana se vide dva dečkića s kratkim hlačama

kako trče i kotrljaju obruč po livadi,

vidi se još krajičak

vlaka koji se približava – zadaje takt, puši se i buja

u visećim oblacima, vidi se također

razlistana grana, pod njom klupa i, eto je,

na klupi sjedi, lijepa,

makar s nešto izblijedjelim bojama –

sličica na porculanskom tanjuru.

Iz mjesta – vjerojatno isto kao i ja – ona vidi

dječačiće i krajičak vlaka koji se približava,

i oblake

iz druge perspektive.

Ali vlak staje između mene i nje,

svijet se mijenja, pogled se vraća

tamo odakle je ispuzao, kraj

posjeta, opet ne znam da li,

gdje i kako, kad ćemo se ponovno, majko,

preobraziti,

ponoviti.

Prijevod: Ksenija Marković

Što ostaje

ako od proljeća oduzmemo rano proljeće, kišu

šafrane, uzvišene i lagane infekcije ždrijela,

janje, cijelo kost i koža – tek tad

Christina Rosseti i William Blake češljat će nebesku vunu –

zatim post, nadolazeći zelen, zatim veliku

pustinju travanj

od prvog do posljednjeg dana,

potom napade krvi, sunca,

ili napade uopće, što ostaje

ako od kuće oduzmemo djecu, ili misao o djeci,

paperje od jastuka, voće i povrće

od velike košare u kutu, ako oduzmemo sam kut, kutove,

čudesne srebrne paučine – pribore vremena –

kako nas samo ovija svojom slinom, kako nas sjecka

na sitno – kao i nježna zagađivanja

nakon kraja hranjenja, lučenje,

sezona razmnožavanja, što ostaje

ako oduzmemo riblju kost koja je zapela u grlu

ljubavne lakome mačke, pogledaj je, još preskače

mjesec po dvorištu, ali već lišena svoje mačkovnosti –

nije više mačka, nego obruč očaja,

komad svile, potpaljene i bačene u središte mračnog

nakon čega se gasi čak i sredina

i ostaje na trenutak samo mračno, ali od mračnog

ništa se više ne može oduzeti,

niti pak ostaviti.

Nadežda Radulova rođena je 1975. Završila je bugaristiku i anglistiku na sofijskom Sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Godine 2001. magistrirala je filozofiju na Centralnoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i na Otvorenom sveučilištu u Londonu. Od 2006. doktorantica je na Katedri za teoriju književnosti na sofijskom Sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Autorica je zbirki poezije Zanijemilo ime (1997), Albi (2000), Pamuk, staklo i elektrika (2004) i Bandoneon (2008). Njezine pjesme predstavljene su u periodičnim izdanjima i antologijama na češkom, engleskom, turskom i ruskom jeziku. Urednica je mjesečnog časopisa za spol, jezik i kulturu ‘altera’.