Debele žene lebde na nebu poput balona

Dogodilo se to u godini u kojoj smo zaboravili svoje snove i probudili se, smeteni i mrmljajući. Bilo je proljeće kad sam ih ugledala kako se okreću nebom, amo-tamo, lagano plutajući na povjetarcu. Iz daljine je izgledalo privlačno, ali ja sam nekako znala da je to loš znak. Moglo je značiti samo jedno: moj se bivši dečko vratio.

I naravno, u nastavku dana naletjela sam na Freda Lucka. Vraćala sam se kući s njegovanja pás?, kadli eto njega na klupi kod gradskog trga. Gledao je kako se debele žene izvrću na nebu bez oblačka. Hej! povikne i skoči. Volio je iznenađenja.

Puno je prošlo, odgovorih. Nisam ga uspijevala pogledati pravo u oči. Neprestance sam si ponavljala nemoj nemoj, ali nekako sam predosjećala da je samo pitanje vremena. Imao je likeraste oči: sjajne i gorke.

Eloise! oglasi se opet Fred, iako se udaljenost između nas mjerila već centimetrima. Čekao sam da tuda prođeš! Pokušala sam kazati ne možeš jednostavno opet ušetati u nečiji život, ali ispalo je: Oh, Da, Dobro. Ostali smo nakratko stajati, međusobno se proučavajući, a oboje smo u rukavu imali svoje skrivene razloge. Zapravo, moji i nisu bili bogzna kako skriveni. Kada je uspijevao naći vremena da se usredotoči na mene, Fred je bio nevjerojatan ljubavnik i ja sam se nakon njega osjećala pomalo usamljeno.

Fred, započeh.

Sad sam Jack, reče, promijenio sam ime.

Jack Luck, upitah? Mislila sam na tjesteninu. Mislila sam na umak od patke i bijelu rižu.

On kimnu. Mislim da više izgledam kao Jack nego kao Fred, reče pa uvali ruke duboko u džepove.

Istina. Ispravno se ponio prema imenu Jack.

Ipak, na svoje je upravo dolazila i realna vrijednost Freda, zacrvenjeh. Nekako si je otkupljivao.

Hvala, reče i nasmiješi se.

Dotle je bilo jednostavno. Dovela sam ga kući kad sam znala da neće biti nikog pa sam skuhala večeru. Putem mi je rekao koliko li je samo pogriješio kad me ostavio, koliko sam mu nedostajala. Znala sam da su mu riječi šuplje, šuplji oklopi kukaca koji su odavno odlutali, da su igra školjkicama koju sam uvijek gubila. Ipak sam mu dopustila da me dotakne. Polako sada, rekoh.

Imao je on svojih problema, a nestanak nije među njima bio ni najgori, kao ni nevolja nevinih debelih žena. Fred se nije znao obuzdati. Bio je, da se poslužim izrazom svoje kume Florence, baksuz. On je prava prirodna katastrofa, a ti si mu prikolica, zakreštala bi Florence pa povukla još jedan dim cigarete. On je pravi svrab, potkožni prišt, zubobolja, a ti, mala moja, samo umrtvljuješ desni. Moraš iščupati tog gada iz sebe i baciti ga.

Ali ja ga volim, rekoh najnenapadnijim glasom koji su te riječi dopuštale.

O, mala moja, reče Florence, to i jest ono najgore.

Kad smo se upoznali bila sam osoba s više povjerenja. Netom sam bila počela njegovati pse i smatrala sam da je slatko što je Fred došao po mene. Toliko me zanijela njegova seksepilnost da mu nisam ništa prigovorila kad je pred knjižnicom Apesonovu pudlicu zavitlao navrh platane ili kad je nekako podignuo Hendersonova affenpinschera pa ga ostavio da kruži zrakom iznad krova štenare. Pomislih, no, neobičan je momak, umjetnička duša, morat ću dotjerati neke sitnice i to je sve. A onda je mačku Lorsinskog nabio na uličnu svjetiljku, smjestio Lawsonova dalmatinera pod gradski autobus.

Kako li je dovraga naučio te trikove? upitala me tada Florence, povlačeći iz svoje cigarete i ovijena dimom.

Ne znam, odgovorih joj, kovrčajući si kosu.

No, zašto ne prestane?

Mislim da je već prekasno kad shvati što radi, odgovorih. Kroz prozor njezine kuće gledala sam kako po dvorištu skakuće Meyersonovo štene. Ne vjerujem da to radi namjerno, rekoh, ali nisam bila sasvim sigurna u to.

Nešto sam izostavila. Vidite, druga je stvar bio moj smijeh. Ja se grozno smijem, cijeli svoj život, jadno i grozno. Kad se ja smijem, iz grla mi izlaze zvuci koji narušavaju ostatak svijeta. Moj smijeh stvara štetu: u ljudima izaziva mučninu ili ludilo. Prekini s tim strašnim zvukom, podvriskuju, trkom se udaljujući od mene, ušiju zapušenih dlanovima. Tako je užasan da me nisu htjeli pustiti u kino. To je kršenje mojih prava, rekoh im, nakon čega su organizirali privatne projekcije. Kinooperater bi napustio zgradu i sjeo na pločnik. Ja sam odlazila po njega kako bi koji kolut završio.

Možete si dakle zamisliti što je značilo naći muškarca kojem to ne smeta. Kad sam se prvi put nasmijala u njegovu društvu – sjedili smo na mom trijemu kad mi se oteo nervozan, zajapuren hihot koji sam si rukom pokušala ponovno utrpati, sasuti niz grlo – naprosto mi je zataknuo pramen za uho i prošaptao: Tako si lijepa.

Bila sam sva njegova. Nije mi čak smetalo ni što nam lončanice koje su na trijemu tako spokojno počivale u našoj blizini lebde tik do naših glava. Nije mi smetalo ni kad su se pri našem prvom poljupcu rasprsnule u komadiće. Važan je bio samo Fred i način na koji me držao. Važna je bila samo pomisao da gledam film s još nekim.

U međuvremenu u kojem je Fred postao Jack ja sam se pak udala za momka po imenu Steve. Naravno, dovela sam Jacka kući da ga upozna. Steve i nije bilo njegovo pravo ime – pravo mu je ime zvučalo poput nekakve kobasice – ali platio je silne novce da mu postanem žena i smatrao da zahvaljujući Steveu zvuči kao naturalizirani građanin. Nije, doduše, volio kako se smijem, ali me ipak unajmio da mu budem žena kako ga ne bi deportirali u sivu, depresivnu zemlju koja ga je izrodila. Kad je Steve čuo za Jacka, reklo bi se da ga je to uznemirilo, premda mi njegov unutarnji život nije uvijek bio jasan. Imali smo problema s komunikacijom.

Ti i ja prisustvujemo, reče dok je Jack bio u kupaonici.

Ti i ja predstavljamo, pokuša ponovno. Trgovci.

Ne, rekoh, prelistavajući časopis blještavih listova. Nisam ga ni pogledala.

Posuđujemo, reče. Ponuđujemo.

Popušujemo? pripomogoh. Uživala sam ga frustrirati.

Ne! Ti ne razumije. Ti i ja kao stablo, pokuša.

Srce? okrenuh stranicu.

Ne!

(Okrećem stranice) Suđe!

Jack posuđuje ženu, krenu on ispočetka, očajnički mašući rukama. Muž zaboravlja muž je zaboravljen.

Kad je Jack ponovno ušao bacila sam časopis i ustala s fotelje. Vidimo se poslije, rekoh.

Eto, ljubav nije bila dio dogovora. Znam da ljubav nikad nije itd., itd., ali očekivala sam više poštovanja. Bit ću ti žena, rekla sam mu tada. Profesionalno. Kao posao, rekoh. Ti me unajmljuješ i to je meni posao: žena. Ništa drugo.

Dobro, rekao je sav ozaren. Žena.

Tek sam kasnije shvatila koliko malo razumije.

Fred mu se dakle nije dopadao. Ali Fred se svima dopadao. Bio je to dio svemirskog mehanizma: ljudi bi upoznali Freda i on bi im se dopao. Tako je svijet bio oblikovan. Ali ne i Steve Kobasa. Prvo što je, upoznavši se s Fredom, izustio bilo je: On nije dobar čovjek. On nije muž za tebe.

Dobro, rekoh mu, ti si me unajmio. Nestao je. To je samo moj opsceno savršeni bivši dečko koji čudno djeluje na ljude.

Steve nije skopčao. On nije dobri, promumljao je i zabuljio se u Freda.

Moram priznati da Jack, rođenjem Fred, jest bio štošta, ali ne bi se baš moglo reći da je bio i loša osoba. Mislim, u redu, ponašao se neodgovorno, ali općenito govoreći smatrala sam da to čini zbog nekog korisnog impulsa, ne jer je po naravi zloban.

Ipak, negdje duboko u glavi osjećala sam nešto, možda zaboravljene snove, prolazne misli, dojam da se preda mnom odmotava popis stvari koje gubim, stvari koje sam ostavila za sobom. Kad smo izašli iz kuće, pogledala sam Freda, ali imao je ruke u džepovima i promatrao noćno nebo, debele žene koje su prekrivale zvijezde poput crnih rupa, poput dahtaja, zaboravljenih oblaka. Odmahnuh glavom pred tim svojim raspoloženjem, obuzeta čežnjom da me dodirne. Bijes koji sam sve dotad pohranjivala sakrio se nekamo daleko. Sačekao je da ga dostignem, a onda mi prebacio ruku preko ramena, poljubio u čelo i ja sam ga otpratila kući.

Ujutro smo doručkovali u zalogajnici pokraj parka. Ja sam otpijala svoju kavu, a Fred je grickao kolačić od banane. Osoblje nas je promatralo, zastrašeno – već su vidjeli kakvu je štetu Fred u stanju učiniti. To vjerojatno i nije bogzna kakva ideja, započeh u sebi, ali rekla sam zapravo: Lijep dan.

Na radiju se potanko raspravljalo o tome kako skinuti debele žene s neba. Danju su se veselo klatile, ali sad su već zacijelo bile gladne.

Pomislih, ipak, tako možda stvari evoluiraju, tako se svijet vrti. Možda to vrijedi i za debele žene – jednog je trenutka nešto naranča, a već drugog breskva. I možda će se, kako budu gubile težinu, početi u tišini spuštati sve dok se ne prizemlje tu kao i mi ostali, iscrpljene, iznurene i bez snova, bez i traga nekoć veličanstvene zaobljenosti.

S engleskoga preveo Igor Grbić.

Pod naslovom Fat Ladies Floated In The Sky Like Baloons objavljeno u časopisu McSweeney’s  www.mcsweeneys.net/archives/likeballoons.html

U petnaest kratkih priča zbirke Circling the Drain Amanda Davis hvata se ukoštac sa sirovim emocijama ljubavi i gubitka pa ih smješta u nadrealističku perspektivu. Priče su katkad izrijekom fantastične i snolike, primjerice romansa s “dječakom koji je lovio teretne vlakove” u priči Lov. Katkada se granice između zbilje i fantazije zamagljuju – tako se srednjoškolska protagonistica iz priče “Vjera, ili savjeti za uspješnu mladu damu” druži s “debelom djevojkom” koju samo ona vidi, podrugljivim korom koji je tjera da se prisjeti traumatičnog događaja koji ju je nagnao na pokušaj samoubojstva. Nadrealističnost proizlazi pak katkada iz usporavanja nekog “realističkog” trenutka kako bi se izbliza ispitale njegove sastavnice, kao što je slučaj u priči Baš u trenutku kad samo što nisu, koja predstavlja dvoje adolescenata neposredno prije njihova prvog poljupca. To složeno seciranje senzualnog i emocionalnog registra trenutka izbija na vidjelo čak i u najizrazitije naturalističkim od tih priča (Crvena svjetla poput smijeha, Posjet). Kao 32-godišnjakinja Amanda je 14. ožujka 2003. poginula u avionskoj nesreći.