Dinamično vrijeme, neformalni poredak, interdisciplinarne putanje

Već dulje vrijeme branimo jedno iščitavanje proizvodnje najnovije arhitekture koje se temelji ne samo na preporuci struke, profesionalnoj praksi ili pukom slijedu događaja, nego i na “transverzalnom” pogledu na suvremenu scenu¹, što omogućuje povezivanje definicije i organizacije habitata i okruženja (koji su bit arhitekture) s ispravnom interpretacijom – znanstvenom, društvenom, filozofskom i umjetničkom – prostora, vremena i njihovih pridružnica. Ovo približavanje nije posebice novo. Ono je povezano sa sličnim pokušajima cilj kojih je bio povezati (“lokalnu”) kritičnu difuziju činjenica – tehničku ili umjetničku kreaciju – s pravilnim (“globalnim”) kulturnim razumijevanjem zbilje.

Poznavati prirodu stvari kako bi se prema njoj postupalo²

Ovo je “holistički” poziv, koji putuje novijom poviješću kritike, od Veynea do Virilija, od Küblera do Jencksa. Pa ipak, baš je paradigmatično djelo Space, Time and Architecture (Prostor, vrijeme i arhitektura) Sigfrieda Giediona iz 1941. ponajbolje odrazilo onodobnu spremnost na interakciju unutar arhitekture, umjetnosti i znanosti. U trenutku kada je Giedion objavio svoje djelo 1943.³ godine, proteklo je samo 36 godina otkako je Albert Einstein stvorio svoju slavnu teoriju relativnosti koja će imati tako velik utjecaj na naše razumijevanje svemira. Sam po sebi, izraz “prostor-vrijeme”, koji je rabio Giedion, usvajao je slučajno odabrane znanstvene odjeke koji su sami po sebi implicirali suodnos novih estetskih eksperimenata i novih znanstvenih teorija o relativnosti.⁴ Te su teorije odbacile aristotelovsko (a s njim i newtonovsko) shvaćanje vremena kao nečeg bitnog, metafizičkog – odvojenog od prostora – kako bi došle do novih, koje su definitivno uključivale oba shvaćanja: sve od toga trenutka, mjerenje vremena ovisilo je o položaju promatrača u prostoru, a sukladno tome i o relativnom pokretu.⁵

Jezgrovitu ideju nekakva svemira u kontinuumu, hijerarhijski ustrojena i apsolutna, zamijenila je rascjepkana ideja isprekidanih iskustava “relativnih položaja” koja su ostavila traga na dobrom dijelu moderna pokreta te našoj kasnijoj tradiciji i tumačenju prostora.

Bog se ne kocka

Ignasi de Solá-Morales, s velikim umijećem ističe⁶ vidljivu analogiju između einsteinovskog prostora-vremena i analitičkog kubizma, ili “post-kubizma” jednoga L’Esprit Nouveaua, u kojem su “tradicionalniji termini poput poretka, geometrije i kompozicije, ponovo preuzeli ulogu alata kojim se razumijevanje nove arhitekture čini pristupačnijim”, što su prvi analitičari moderne arhitekture već iznijeli. To je dovelo do zamjene klasičnog “apsolutnog” poretka – kontinuiranog, homogenog, jezgrovitog i determinističkog – novim, relativnijim, diskontinuiranim, ali ništa manje uvjerenim u striktnu (racionalnu) kontrolu oblika i rezultata.⁷ Einsteinovska vizija svemira nalazi se u biti u temeljima ove vizije “determinističke” kontrole. Sam Einstein nikada nije prihvatio nekakav svemir u kojem vladaju kaos i slučajnost – “Bog se ne kocka” – nego svemir uređen općim pravilima koja podrazumijevaju predvidljivost rezultata.⁸ Mogli bismo reći, međutim, da je suvremeno poimanje svemira – odnosno, relativistički stav prema svemiru – značilo prijelaz s hijerarhične ideje kompozicije na slobodniju ideju pozicije, ali se ova potonja i dalje oslanjala na stabilnu i suvislu definiciju nekih prije utvrđenih rezultata utemeljenih na snazi vertikalnih vektora (volumena) i njihove precizne (točne) organizacije na horizontalnoj ravni. Horizontalna i vertikalna ravan, kao osnovne (“racionalističke”) kartezijanske geometrije, morale su se transformirati u temeljne mehanizme poimanja fragmentiranog prostora, ali istodobno ostati povezane sa strogim unaprijed utvrđenim definicijama.

Giedion je zapisao: “Volumeni su oni koji stvaraju prostor. Arhitekti bi se danas trebali konstantno sučeljavati sa zadaćom raspoređivanja volumena na različitim visinama, recipročno odgovarajućih. Nova povijest počinje optičkom revolucijom koja je odbacila hijerarhijsku perspektivu sa samo jednom točkom motrišta. Mi smo danas sposobni uočiti energiju volumena koji su slobodno smješteni u prostoru i koji nisu ni u kakvu odnosu spram perspektive (...).”⁹

Dinamički sustavi – <in> svojstva

Još koristimo ostatke toga modernog poimanja arhitekture – pozicijskog, euklidskog i linearnog – isto onako kako rabimo i prastare znanstvene zakone poput gravitacije pa čak i relativnosti, koji su u dobroj mjeri još “učinkoviti”, premda jedva da su primjenjivi kada ih se usporedi sa složenošću fenomena za koje sada znamo da definiraju naše okruženje.

Kako je to rekao matematičar Peter Saunders: “Ni sami fizičari više ne vjeruju u taj vječni svemir, krut i egzaktan, koji je dao tako veliku potporu determinističkoj paradigmi. Danas ga je zamijenio svojevrstan dinamički svemir u kojem prostor i vrijeme uistinu ovise o promatraču i u kojem većina svih svojstava postoji samo na nesiguran, ranije neutvrđen način”.¹⁰

Newtonovska paradigma, i dobar dio einsteinovske, sada su sučeljene s izazovima nekakva “promjenjiva” svemira u kojem je većina procesa, uključujući i one naizgled stabilnije, neobično nedisciplinirana te završavaju demonstriranjem ne-linearnog ponašanja, što je proizvod njihove vlastite interaktivne i dinamičke prirode. U takvim procesima, (globalna) pozicija u prostoru trebala bi se spojiti s posljedicama (lokalne) informacije tako da svaka “zasebna” situacija (ili trenutak) daje svoj prinos cjelini. Ta informacija u velikoj mjeri utječe na cjelinu, neprekidno modificirajući njezinu putanju. Globalni sustav mijenja se kako varira – i akumulira – primljenu lokalnu informaciju. U posljednjih 50 godina proučavanje dinamičkog sustava, povezanog s teorijom kaosa i kvantnom mehanikom, pokazalo je postupan napredak zahvaljujući novoj sposobnosti tehnologije da uporabom računalnih metoda simulira (i izračunava) putanje neodređenih i složenih geometrija¹¹; ono je također otkrilo dokaze za “načelo neodređenosti” koje upravlja našim svemirom, što je još jedan korak u smjeru njegova razumijevanja onkraj teorije relativnosti.¹² Premda još u tome smislu ne postoji nekakva cjelovita teorija, danas nam je poznato, kao što piše i Stephen Hawkin, da je “načelo neodređenosti – povezano s uzajamnom djelatnošću i dinamičkom prirodom kvantne informacije – već duboko utjecalo na naše suvremeno viđenje svijeta, te da je, unatoč činjenici da filozofi i tvorci i više od pedeset godina nakon njihova pojavljivanja još uvijek ne cijene u potpunosti te teorije, njihovo iznošenje u svakom slučaju značilo kraj determinističkog sna kojega su u 18. stoljeću, u Dobu razuma, začeli Laplace i Newton, i koji se potom razvijao sve do Einsteina”.

Prostor podijeljen na odjeljke

Kvantna mehanika i teorija kaosa uveli su “u znanost neizbježan element nasumičnosti; štoviše, one ne sugeriraju precizne i nepromjenjive (jedinstvene) rezultate, nego najavljuju samo moguće protokole: sustave i kombinacije rezultata, kao i mogućnost njihova stvaranja, ovisno o taktički procesuiranoj informaciji”.¹³

Ovdje možemo reći da su klasični prostor i moderno “prostor-vrijeme” slijedili svojevrsno “informacijsko (interaktivno) prostor-vrijeme” koje je u našem poimanju svemira izazvalo nove nestabilnosti i neodređenosti, ali je, istodobno, omogućilo trajno uvođenje utjecaja informacije (raznolike i apstraktne, individualne i globalne, proturječne i združene) kao i njihovih nediscipliniranih učinaka na dinamičnu manifestaciju procesa.

Naš svemir, naši gradovi, naše ponašanje, čak i naše vrijeme, u velikoj mjeri reagiraju na dinamičke, ne-linearne procese.¹⁴ Međutim, arhitektura se i dalje oslanja na modele koji se temelje na krutim, ranije utvrđenim, implicitno nepromjenjivim i trajnim strukturama: čistim, strogim i neospornim.

U nekim svojim najnovijim zapisima Cecil Balmond je u više navrata spominjao razdvajanje i disharmoniju nove znanosti i “stare” arhitekture¹⁵: “Kako povezati arhitekturu – definiranu na temelju fiksnih oblika i statičkih struktura – sa suvremenim istraživanjima dinamičkih sustava? Kako postići prijelaz s nove znanosti na novu arhitekturu? Zahvaljujući kartezijanskoj tradiciji, a priori dijelimo prostor na odjeljke i to prema strogim vertikalnim i horizontalnim linijama. Naši projekti ponovo otkrivaju topografiju rigidnih kostura, pravih kutova i poretka poznatog kao strogi obris.

“Ali u neredovitim ritmovima i u raznolikosti koju vidimo svuda oko sebe, zbilja je nepredvidljivija i bogatija slučajnostima. Kaos se manifestira kao niz različitih poredaka, sasvim drukčijih od tradicionalne ideje koju nazivamo poradak. Je li to novi poredak koji nije ni neformalan, niti nasilno slučajan ili proizvoljan, utemeljen na nizu izvjesnosti, ali i promjenjiva i skrivena informacija? Neformalno ne postoje nikakva utvrđena pravila ni stalni obrasci prikladni za sveopće kopiranje, nego samo ritam zaključivih odnosa i veza pojedinih događaja.”

Topologija praćenja

Pred nama kao arhitektima danas je izazov da proizvedemo nove mehanizme akcije koji će odgovarati na poticaje globalnog “novog” poretka u stalnom stanju uzbuđenosti. Poredak osjetljiv na dinamične (interaktivne) procese koji definiraju naše poimanje suvremenoga svemira – i vremena. A to su doista složeni procesi, definirani onim što ćemo ovdje nazvati <in> faktorom povezanim s: visokim stupnjem informacija, načelom incertidumbre (neodređenosti); indeterminacion (nedeterminiranošću), inestabilidad (nestabilnošću) i incoherencia (nepovezanošću); infrastrukturnim nekretninama, inmanencia (imanentnošću), intermitencia (isprekidanošću) i interakcijom; vocacion de incomplitud (smislom za nedovršenost); infinitud (neizmjernošću); i iznad svega, kao što i sam Balmond ističe, tendencijom ka informalidad (neformalnosti) izravno povezanom s njegovom očitom indisciplina (nedisciplinom).

Rutina i disciplinska konvencija zaista su skloni uporabi repetitivnih zakona – kontinuiranih i predvidljivih – kao tradicionalnih oblika akcije. A oni imaju tendenciju oslanjati se na linearne procese, temeljene na postojanim putanjama, fiksiranim i izbalansiranim (kom)pozicijama. Njihove putanje zaista pokazuju mnogostruke fluktuirajuće i/ili kombinatorne pokrete – “latentna stanja”, različita i moguća – koji uzmiču pred neizvjesnim situacijama ravnovjesja. To su pokreti koji, općenito govoreći, premda imaju tendenciju traženja potpore u generičkim shemama koje pokazuju veći ili manji stupanj predvidljivosti i ponavljanja (“otoci izvjesnosti”), prate začuđujuće “spontane” i po definiciji sve slobodnije putanje: “Dok linearni sustavi imaju gotovo uvijek samo jednu točku ravnovjesja, ne-linearni sustavi imaju više stanja ravnovjesja koje uključuje i bifurkacijske točke, kao i prijelaze iz stabilne putanje prema nekoj drugoj, što izaziva velike promjene u kratkim intervalima”.¹⁶ Oni govore o topologiji praćenja, temeljenoj na pokretu i interakciji čestica – na bazi individualne informacije – koja uključuje vlastitu (pozitivnu) preinaku prvotnih shema pa stoga i veću raznolikost s obzirom na ono što je neizvjesno, “izvanjsko”.

Tradicionalno poimanje poretka koje je obilježilo klasične interpretacije prostora (temeljeno na ideji kompozicije kao nekakva hijerarhijskog odnosa, ali i kao kohezivne, zatvorene figuracije, predvidljive među dijelovima)¹⁷, napala je moderna ideologija, koja nudi alternativni “novi poredak” povezan s relativističkim tumačenjem prostora i vremena (temeljenim na prostornoj poziciji kao slobodnijoj vezi, ali ne i manje strogoj iz istoga razloga – izmjerljivoj – među predmetima). Pozicija kao organizacija, ali također i kao nekakav nepromjenjiv, pobuđujući princip (u skladu s odgovarajućim “ideološkim” – dogmatskim – trenutkom moderna vremena-prostora).

Novi “nepredvidivi” poredak

Suvremena promjena paradigmi, i nova ideja vremena koja je s tim povezana, donijela je novi nepristran i “neformalan” poredak utemeljen na dispozicijama otvorenim za raznolikost i individualnost. Dispozicijama kao kombinacijama, ali i kao taktičkim odlukama, načinjenim iz postupnog očitavanja, svjesnog i fleksibilnog, različitih informacija, koje je u stanju izazvati mnogostruke i heterogene događaje.

Odluke, a ne namjere.

Kriteriji, a ne figuracija.

Učinkoviti, ali istodobno i infrastrukturni kriteriji prije nego oblikovani (ili unaprijed oblikovani) odgovori.

Svestrani sustavi, a ne besprijekorne kompozicije.

Tijekom ovoga stoljeća vidjeli smo prijelaz s klasičnog poimanja vremena i prostora: neprekidnog, krutog, apsolutnog, statičnog, egzaktnog i reguliranog, ali također vječnog, simboličkog, metafizičkog i obrednog (temeljenog na “harmonijskoj” estetici evokacije) na moderno “prostor-vrijeme”: isprekidano, razlomljeno, relativno, precizno ali i rigidno, nepromjenjivo i mehaničko (kako je izvedeno iz funkcionalne i mehaničke krutosti, strogo, tehničko, tipološko, precizno).

Suvremeno “prostor/vrijeme” ipak se predstavlja kao nekakav progresivno nepristran krajobraz, nepostojan i – kako je već rečeno – neformalan; podložno je snazi pojedinca i slučajnosti, heterogenosti koliko i različitosti, ali i infrastrukturalnosti. “Prostor-vrijeme” međusobno povezanih i uzajamno djelujućih poruka koje ima novi dimenzionalni vektor u informaciji. “Prostor-vrijeme-informacija”, kombinatorna, “otvorena” i diferencijalna; prije vjerojatna nego određena, precizna ili točna; prije taktilna i digitalna nego evokativna (ritualna) ili mehanička; prije oportunistička nego simbolička ili dogmatička; prije promjenjiva nego vječna ili pozicionirana.

Ako je koncept moderna prostora u svojem vremenu značio napuštanje ideje kompozicije, kao regulacije (pozicije), kao korelacije, koncept suvremenog prostora danas znači, tranziciju s ideje pozicije na ideju dispozicije – kao taktičke odluke, ali i kao moguće kombinacije informacija. Od nekakve predvidljive vizije svemira prvo smo evoluirali do izmjerljiva svemira; danas smo došli do onog diferencijalnog.

Od prihvaćanja one neobične situacije kohabitacije, sačinjene od ugovora i križanja, mi smo danas sposobni razumjeti kulturu suvremenog projekta. Odmaknuli smo se od spremnosti za intervenciju, temeljene na prihvaćanju nekakvog hibridnog ugovora (umjesto na nametanju nekakva novog – jedinstvenog – totalizirajućeg poretka), s njegovim vlastitim polazišnim uvjetima koji od nas zahtijevaju primjenu selektivnih kriterija umjesto ranije utvrđenih modela: fleksibilnih (dis)pozicija, sposobnih procesuirati primljene informacije i “mijenjati se” s njima.

To je hibridna, fluktuirajuća i elastična situacija koja prenosi nekakav novi “nepredvidivi” poredak, definiran iz premise složenih geometrija nestalne topologije i slobodnijih i “ekstrovertiranih” oblika.

Spirale, petlje, blistava svjetla, triptih vremena

Razmotrit ćemo različite pristupe ovoj suvremenoj interpretaciji prostora i vremena – u vezi s novim poimanjem dinamičkih sustava koje preferiraju nove tehnologije – te ćemo istaknuti neke potencijale u vezi s pravilnim implicitnim poimanjima poretka, strukture, geometrije i razvitka, kao i s nekim neodređenijim pojmovima, kao što su prošlost i sadašnjost – sjećanje i povijest – ili percepcija, zauzimanje ili prisvajanje.

Pristupe koje se realizira sredstvima nekih temeljnih putanja – spiralama, podancima, isprepletanjima, petljama, skokovima ili iskrenjem, što će nam omogućiti povezivanje događaja, baš kao i u njihovim vlastitim dinamičkim sustavima, s “kondenzirajućim generičkim pokretom” oko nekih dijagrama što se ponavljaju ili figura: “neobičnih privlačnosti” jedne uobičajeno razlomljene geometrije, što će nam omogućiti da govorimo o jednom umanjenom pseudo determinizmu   , povezanom s <in> osobinama te nove “prostor-vrijeme-informacije”.

Tako ćemo potaknuti istraživanje novih pristupa projektu: organizacijskim sustavima, fleksibilnim i sposobnim da stvore “odnosne” strukture koje su otvorenije, ali i sposobne artikulirati pojavnost prostora proturječja i nekoherentnosti.

Paradoksi

Neobični izričaji kao mogući protokoli povezani s lokalnim sustavom, ali koji odjednom stvaraju “neposlušnu dinamiku” u superiornom – globalnom – meta-sustavu, iskrivljuju vlastitu konvenciju artikulirajući naizgled nemoguće (ili apsurdne) kombinacije. Nametljivi pokreti koji destabiliziraju “dinamiku rutine” predlaganjem neočekivanih putanja – kombinacija.

Pisao sam svojedobno¹⁹ o nadilazećem htijenju suvremenog projekta i njegovoj sposobnosti iznošenja i rješavanja novih paradoksa u sustavu predlaganjem “alternativnih” rješenja osuđenih na rušenje općeprihvaćenih kodeksa discipline (i onih svjetovnih), spajanjem raznorodnih koncepata (gore i dolje, eksterijer, interijer, izvanjsko i unutarnje, pozadina i figura, privatno i javno, itd.) u nove hibridne spojeve. To su mogući protokoli koje se iznosi istodobno “u sustavu i izvan njega” – “oni mu služe i destabiliziraju ga”²⁰ – dok istodobno leže u temeljima “nedisciplinirane” definicije dinamičkih sustava, aludirajući na fleksibilni karakter oblika i poretka povezanih s njima, kao i na vlastitu (i implicitnu) mogućnost nadilaženja i promjene.

Paradoksi, djelotvorci

“’Biti istodobno svoj i nekoliko drugih: biti slučaj i vrsta.”

Stvar je u tome da se pristupi nedovršenoj definiciji i “infrastrukturalnom” karakteru dinamičkih sustava kroz analize kombinatornih mehanizama osuđenih na stvaranje procesa prostorne organizacije u kojoj se konačna forma manifestira kao točna snimka nekog prekinutog razvitka (forma u “stanju latentnosti” – u stanju “pripravnosti” – spremna biti povezana s nezavršenošću i neizmjernošću, što su osobine znakovite za sve otvorene sustave). Mehanizmi konstruirani kroz osnovne razvojne geometrije (armature, matrice, tornada, mrežaste strukture podanaka), ali ipak sposobni prihvatiti skrovite informacije i zajedno s njima se mijenjati. Razvojni dijagrami koji se manifestiraju kroz “imanentne strukture” – premda fleksibilni kod promjene mjerila i promjenjivi u svojem razvitku – dostupni iz matematičke teorije fraktala u kojoj i globalizam i fragment reagiraju na otvorene parametre poput “veranja” i samo-sličnosti. Odnos s genetikom kao “temeljnom informacijom” bio bi zanimljiv i mogao bi izazvati složene interakcije, počevši od elementarnih uvodnih naputaka: “konfiguracije” varijabilna razvoja iz kojega serijalizacija, interakcija i interna izmještenost – ili odvijanje – dopuštaju razvitak i zbiljsku mutaciju forme u složenim “spiralama” svojstvenim za “otvoreno” vrijeme i definitivno nezavršenima.

Učinkovita prošlost je preneseno sada

I, napokon, osvrnut ćemo se na onu nediscipliniranu – i na prvi pogled nekoherentnu – karakteristiku dinamičnih sustava primijenjenu na neodređene odnose koji se mogu stvoriti između memorije i akcije: “sada” i “onda”, povijesti i aktualnosti, prošlosti i sadašnjosti, koje više nisu čvrste kategorije, statične, nego otvorene i savladive koordinate, koje se dade sažeti i proširiti u novim neočekivanim kombinacijama. S onu stranu linearnog – statičkog – iščitavanja događaja, stao bih u obranu mogućeg “taktičkog” iščitavanja – oslobođenog predrasuda – sastavljenog od manjih i većih skokova, nazadaka i obrata: neposlušne i omalovažavajuće igre asocijacija i izmještanja u kojoj se prošlost uvijek “ponovo susreće” sa sadašnjošću, a sadašnjost odlazi u prošlost. Drevni bihevioristički smjer – kronološki, hijerarhijski, puristički i dogmatski – historiografskog, općeprihvaćenog iščitavanja ustupa svoje mjesto jednom operativnom pogledu – taktičkom i aktivističkom – gdje dijalog ne podrazumijeva obožavanje i poštivanje prošlosti, nego sudioništvo “kulturnih odjeka”, poput elemenata usklađenih informacija, koji odjednom otkrivaju jedni druge i isprepliću se.

Putanje u pokretu – ne nepokretni odjeljci – koje dopuštaju neobična udruživanja onoga “sada” i “onda”, ne više kao nekakvu “anticipaciju” i “stvarnost”, nego kao tragajuće nizove u suzvučju, u kojem čak i neke slike prošlosti – a zašto ne? – mogu biti protumačene kao slike sadašnjosti otete “unatrag”; svjedoci neke memorirane akcije transportirane petljama prostora-vremena zakrivljenih dimenzija. Povijest, kao linearna – i disciplinirana – putanja događaja uzmiče pred određenim “krajobrazom ponuda i mogućnosti” promjenjivih kutova, neočekivanih obrata i interpretacija oslobođenih predrasuda. Izrazi entropije jednog ne-linearnog poretka koji će podrazumijevati neku ideju napretka u diskontinuitetu, utemeljenu na bačenim i uhvaćenim naborima, petljama, čvorovima “poruka”: signalima – svjetlosnim pulsevima – čiji put presijeca naše interese i otkriva informacije do “sada” skrivene i odjednom vidljive. Iz toga razloga, umjesto da govorimo o prisjećanju, trebali bi govoriti o ponovnoj pojavi, ne o anticipiranju nego o ponovnom susretu.

Bilješke::

1. Neki rabe izraz “helikoid”.

2. Guallart, Vincent, Vivienda en el l’mite e la ciudad (Živjeti na rubovima grada), u Quaderns br. 211.

3. Giedion, Sigfried, Space Time and Architecture, Harvard University Press, Cambridge, 1941.

4. Solá-Morales, Ignasi, La construcción de la historia de la arquitectura (Građenje povijesti arhitekture), u Quaderns br. 181/182, travanj-rujan 1989.

5. I Aristotel i Newton vjerovali su u apsolutno vrijeme. Drugim riječima, vjerovali su kako je moguće nedvojbeno mjeriti vremenski interval između dva događaja te da će to izmjereno vrijeme biti isto bez obzira tko ga mjerio, pod uvjetom da rabi jednako dobru uru. Vrijeme je bilo potpuno odvojeno od prostora i neovisno o njemu. To je uostalom i ono što bi većina ljudi smatrala zdravorazumskim gledištem. Ipak, morali smo promijeniti naše poimanje prostora i vremena. Premda su naše, na prvi pogled, zdravorazumske predodžbe sasvim učinkovite kada ih se primijeni na stvari kao što su jabuke ili planeti koji se gibaju relativno sporo, one potpuno zakazuju kod stvari koje se gibaju brzinom sličnom ili identičnom brzini svjetlosti. (Hawking, Stephen W., A Brief History of Time, Bantam Books, New York, 1988/1996.)

6. Solá-Morales, Ignasi, op. cit.

7. Pojam relativnosti koji se na prijelazu stoljeća pojavio simultano u umjetnosti i znanosti, implicira da koherentnost stvari ne leži u njihovoj podčinjenosti nekom središnjem, dominantnom načelu, nego u njihovim recipročnim odnosima. On kaže da zbilja nema neku urođenu hijerarhijsku strukturu kojom upravlja neko čvrsto središte. On odbacuje nekakav apsolutni referentni okvir u kojem su sve stvari i događaji relativni i umjesto toga drži da su svi referentni okviri relativni. (...) No ta policentrična realnost ne samo da nije svojevrstan kaos nepovezanih fragmenata, nego ima složenu koherentnost u kojoj su stvari, premda autonomne, ipak povezane čisto recipročnim odnosima; koherentnost u kojoj su ti odnosi isto toliko važni, koliko i same stvari. Strauven, Francis, Aldo van Eyck’s Orphanage: A Modern Monument, Nai Publishers, 1996.

8. Cjelokupna povijest znanosti bila je postupno shvaćanje da se događaji ne zbivaju na neki proizvoljan način, nego da odražavaju stanovit temeljni poredak, koji može i ne mora biti božanski nadahnut. Hawking, Stephen W., op. cit.

9. Giedion, Siegfried, op. cit.

10. Saunders, Peter, Nonlinearity: What is it and why it matters, u Di Cristina, Giuseppa (ur.), Architecture and Science, Wiley Academy, London, 2001.

11. “Takozvani linearni sustavi ponašaju se na vrlo jednostavan način: oni nisu nikad kaotični, njihove putanje uvijek su predvidljive, a njihovi pokreti redoviti; sve do izuma računala, negdje oko 1950., bili su jedini čije se putanje i pokrete moglo proučavati. Znanost je razvila prirodan interes za njih i tijekom četiri stoljeća bili smo svjedoci evolucije svemira linearnih modela, od fizike do ekonomije. Međutim, zahvaljujući razvitku informatike, numerička simulacija omogućila nam je otkriće sasvim drukčijih obilježja ne-linearnih sustava. Matematičkom analizom to je i potvrđeno. Teorija kaosa nastala je iz tog odnosa računalnog instrumenta i matematičke analize: računalo otkriva matematičaru fenomen koji valja proučiti, a matematičar demonstrira ograničenja računala (...).” Ekeland, Ivar, Le Chaos, Flammarion, Paris 1995.

12. Hawking, Stephen W., op.cit.

13. Ekeland, Ivar, op.cit.

14. Saunders, Peter, op.cit.

15. Balmond, Cecil, New Structure and the Informal, u Architectural Design, vol. 67, 1997.

16. Saunders, Peter, op.cit.

17. “Konvencije klasične arhitekture ne diktiraju samo proporcije pojedinih elemenata, nego i odnose među pojedinim elementima. Dijelovi tvore skupine, koje pak formiraju veće cjeline. Organizacijom cjeline upravljaju precizna pravila osovine, simetrije ili formalnog slijeda. Klasična arhitektura pokazuje širok dijapazon varijacija tih pravila, ali načelo hijerarhijske distribucije dijelova u cjelini je konstantan. Pojedine elemente održava se u hijerarhijskom poretku ekstenzivnim geometrijskim odnosima kako bi se sačuvalo sveukupno jedinstvo.” Allen, Stan, Distributions, Combinations, Fields, u BAU, br. 014, 1997.

18. Teorija kaosa dala je svoj doprinos time što je iznijela pseudo-deterministički model koji ostavlja prostora slučaju, kao i onom nepredvidljivom, te sreći. Sustav je ograničen na manje ili više nepromjenjive putanje – neobične privlačnosti – ali njegov pokret nam izmiče. Njegovo vrijeme T – “tipično” – također ograničava sposobnost prevencije. Ekeland, Ivar, op.cit.

19. Gausa, Manuel, Arquitectura reactiva, br. 219, 1997.

20. Sam pojam petlje sadrži u sebi pojam beskrajnog rasta; ‘u spirali, izraz tipičan za sve otvorene procese koji evoluiraju; ali on također implicira i nejasan pojam isprepletenosti. Petlja je svojevrsna Zamršena Hijerarhija, koja je (kao i u slučaju slavne Kleinove boce) sposobna na sebi izazvati iznenađujuću konverziju nekoliko hijerarhijskih razina – čitaj, primjerice, teritorij, grad, krajobraz, zgrada itd. – narušavajući time svoje vlastito početno hijerarhijsko načelo. Tako se javlja iznenađujući i zabrinjavajući fenomen, koji potiče ‘poučke za okončanje razgovora o drugim superiornim poučcima koji se pak odnose na one prve. Vidi: Hofstadter, Douglas R., Gödel, Escher, Bach: An Eternal Gold Braid, Penguin Books, London, 1979.