Druga strana kože

Brana

spustila sam rešetke, iskopčala

dovod kisika, krvi

u sitna slova između ružičastih korica, istrgala hrpe papira,

štake, smjerokaze, odustala od signalizacije

čistila sam svijet u prazan list i

nisam se složila s tvojim beznadnim

skupljanjem predmeta,

nosila te rijeka električnih otvarača, digitalnih budilica,

džepnih televizora ready-made domaćih kolača, pepermint

bombona, plivao si na tenisicama

sa zračnim jastucima,

na umjetnom cvijeću i zbirkama suvremenih klasika,

navro si iza ugla sa svojom ludom

kramom, koja je stršala

iz oblačića

nad glavom i u njima nije bilo ništa drugo

osim poziva/povika, a ja već dugo nisam boravila u tom idiličnom

parku pod brezama, zasitila sam se limenki, perverznjaka,

potrošačkih skokova u pola sata prirode,

zasitila sam se rečenica koje mame,

koje šušte po travi, otpuzala sam sa svojom nabacanom zbirkom slova

do pruge, sjela, buljila u tovarne vagone, natrpane s

bijelim bijelim bijelim žutim autima autima kombijima

znala sam, da mi sramežljivo stojiš iza leđa

i ne znaš

što sad s tvojim stvarima i

povicima i praznim oblačićima i spustila sam brane.

Sa slovenskoga prevela Iva Borić

Druga strana kože

Želja za pjesmom je kao vlaga

u zraku, 80% i narasta.

Noću idem kroz grad u obliku

mokre lokve, svjetla se u njoj nejasno bibaju

a suhi se otočići života zovu:

pumpa, Nobel burek, Hot-horse,

Dan i Noć. “Dobro jutro”, zareži

ostarjeli motorist što u koži, s kacigom,

s motorom, s rokenrol mladošću

ulazi u trgovinu.

Svako se gibanje odbija od mog

tijela, dugodlaka mačka naprasito

frkne pored mene, ta ura je potrgana,

Vrijeme se spiralno urušava

u sebe, čekamo u redu,

svatko sa svojom raščupanom aurom,

sa špekulama požude, razasutima po tlu.

Grad nam daje infuziju bliještećih

ritmova i rješava nas preznojenog

stana, cvijeća u lončanicama koje tiho odumire

grad je utočište od celofana u kojem

strpljivo čekamo bijesni psi.

Sa slovenskoga prevela Ana Labar