U 21. stoljeću Zagreb stoji pred dva doista velika prostorna izazova. To su Sava i Gredelj - potonji s potencijalom i očekivanjima da postane buduće srce suvremenog grada. U oba slučaja riječ je o prostorima koji imaju izglede da ovom stoljeću ostvare važnost poput one koju je za srednjovjekovni Zagreb imala izgradnja Gradeca ili kao što je na prijelomu pretprošlog stoljeća bilo definiranje Zelene potkove.
Prostor Gredelja nalazi se na spoju Donjeg grada i Trnja i kao takav je već u međuratnim planovima planiran kao suvremeno središte grada, plan koji je zaustavio Drugi svjetski rat. I kasnije je kao tema opetovano promišljan u nizu studija uže ili šire zone Trnja, a sve u iščekivanju konačnog preseljenja tvorničkih pogona i integracije toga prostora u gradsko tkivo. U tome valu trasiranja poslijeratnog modernog Zagreba, kako to navodi Snješka Knežević, u samom su Trnju realizirani tek fragmenti kojima nedostaje središte te se za Gredelj očekuje koncentracija javnih prostora koji sada nedostaju.
Međutim, to se do danas nije dogodilo.
Nije teško prikloniti se mišljenju da su nekadašnja promišljanja prostora Gredelja bila kompleksnija i kvalitetnija nego ona danas.
Nakon što je taj prostor 2006. godine kupljen i 2011. konačno iseljen, za očekivati je bilo da će Grad spremnije dočekati to preseljenje. No, kompleks je tada doslovno opustošen i sada prazan. Pritom je posve opravdano postaviti pitanje odgovornosti za pustošenje koje se dogodilo kod primopredaje.
Praktički nepostavljeno ostaje i pitanje revalorizacije spomeničke baštine jer postoje dvojbe oko nedvosmislene zaštite svega što na tom prostoru i po kriterijima struke treba imati zaštitu.
Konačno i ne samo s obzirom na dosadašnju praksu, način reurbanizacije Gredelja ostaje otvoreno pitanje.
Zato je izuzetno važno djelovati sad, dok još nema natječaja.
Na vrijeme detektirati i usuglasiti sve bitne točke i elemente koji imaju utjecati na budući novi grad između željezničke pruge i Ulice grada Vukovara.
Dakako, kompleks Gredelja nužno je rješavati cjelovito, uključujući vezu s Paromlinom i budućim glavnim gradskim trgom ispred Parmolina, općenito Trnjem, odnosno Donjim gradom. Kako to navodi Tihomir Jukić, najbitnije je da se prostor osmisli cjelovito, tj. da se ne krene na način da se parcijalno rješava i rasprodaje.
Planiranje cjelovitog iskustva grada znači s jedne strane računati i na postojeće i buduće spontane upotrebe (javnog) prostora, a s druge ponuditi osmišljeni koncept, tj. inteligentni i kompetetni program kao ono na čemu se dobra arhitektura i gradogradnja temelji.
Zagrebu ne treba npr. nova Radnička gdje dominira konfekcijska arhitektura, već ono što će grad identitetski osnažiti posredstvom oblikovanja prostora i njegove sadržajne nadogradnje.
Jasno je da je pritom ključna interdisciplinarnost jer je stvarnost odavno prekompleksna da bi je obuhvatila samo jedna struka. U slučaju arhitekture koja u nas kod pitanja prostora drži primat, (ponovno) otvaranje kompleksnosti problema i drugim strukama nipošto ne znači marginalizaciju arhitekture, već njezinu demokratizaciju.
A kako je to rekla Vera Petrinjak Šimek, odgovor na pitanje što će se (tamo) graditi nije (samo) kreativni umjetnički čin nego akt društvene i političke volje, a (budućim) natječajem tek treba doći do optimalnih prostornih rješenja.
Tihomir Jukić ističe da je bitno i tko (sve) radi program za natječaj, odnosno kakav se program usvaja, ili riječima Krešimira Galovića, da je kvaliteta natječaja u kvaliteti programa.
Prilika koju nudi Gredelj ne smije se propustiti, posebno uvažavajući činjenicu da prostorne politike i prakse imaju direktni utjecaj ne samo na oblikovanje već i na duh grada, a time i na nas same.
Zato je krajnji čas da se za prostor Gredelja otvori prostor konstruktivnijem dijalogu. Nije li npr. Zagreb Forum mjesto namijenjeno upravo tome? Forum do sada tu funkciju nije ispunio.
Pritom, ne samo da trebamo razvijati nove modele, već i nove pristupe temi kako bi se približili eventualnom društvenom dogovoru za Gredelj.
Prijedlog Ognjena Čaldarovića o formiranju odbora za prostor Gredelja mogao bi biti neki logičan i koristan korak u tom smjeru, a učinkovitost može postići samo ukoliko postoji želja gradskih vlasti da se takvo tijelo shvati kao partnera.
U tematu koji je pred vama Snješka Knežević daje osnovni uvid u povijest bavljenja problemom Gredelja, Dafne Berc propituje aktualna nastojanja gradske vlasti o tamošnjem smještanju kreativnog klastera, a anketa za cilj ima predstaviti neka različita promišljanja o budućnosti toga prostora i eventualno otvoriti niz novih pitanja koja tek čekaju svoje rasprave i odgovore.
Jasno je da je tema Gredelja prvoklasna gradska tema koja ne smije biti prepuštena samo gradskim birokratima, pritom ne umanjujući činjenicu da i u gradskim stručnim službama ima neospornih stručnjaka, a pitanje je koliko mogu doći do izražaja.
S jedne strane s obzirom na činjenicu da se radi o prostoru kupljenom novcem svih građana i građanki Zagreba, a s druge i još važnije - da je riječ o doista ključnom prostoru za razvoj suvremenog Zagreba, imperativ je Gredelj rješavati u javnom interesu, a ostvarivanje tog interesa ne isključuje, dapače, i njegovu financijsku isplativost i posvemašnju održivost - društvenu, ekološku, ekonomsku.
Razvoj tog prostora nije i ne mora biti u opreci s investitorima, ali investitori ne smiju biti ti koji će diktirati njegovo oblikovanje, a upravo to jest praksa u Zagrebu.
Prostora za izgradnju svakako ima. Zahtjevi investitora težit će kratkoročnoj maksimalizaciji profita, dok je razvojno planiranje, tj. dugoročno sagledavanje potencijala lokacije i realizacija najboljih mogućih zamisli zapravo najisplativije ulaganje.
U osvješćivanju nekakavu odgovornost imaju i nevladine organizacije, osobito one koje se proklamirano bave (javnim) prostorom.
Već sada treba zahtijevati i uključenost strukovnih udruženja koja imaju profesionalnu i društvenu ulogu, a koja treba biti usmjerena i na javna dobra.
Odgovor bi svakako mogao biti, kako navodi povjesničar i kustos Goran Arčabić, u sinergiji građanskog aktivizma i institucionalnog djelovanja.
Podruštvljenje na koje upozorava arhitektica Iva Marčetić, ujedno otvara i, kako je rekla, preispitivanje načina na koji se ulazi u pravo nad prostorom, a time i odgovornost.
Ovaj temat eventualni je poticaj budućim raspravama o budućnosti Gredelja, a nastaje u trenutku kada postoje gotovo sve predispozicije da Zagreb uspije u formiranju izuzetnog suvremenog srca grada. A upravo na tome treba i inzistirati baš zato što se budućnost prostora Gredelja ne tiče samo tog prostora, već grada u cjelin