Upravo je skraćivanjem trajanja, arhetipskim jedinstvom prostora i vremena radnje, ali i iz toga proizašlom “nabijenošću” programa festival dopio na kompaktnosti i napetosti, uza zadržan temeljni kriterij izvrsnosti
Prvo izdanje lani pokrenutoga Korčulanskoga međunarodnog baroknog festivala svojom je ambicioznošću, ali i kvalitetom ponuđenih programa vrlo visoko postavilo letvicu očekivanja za naredna izdanja. Ovogodišnje je, drugo izdanje isprva bilo zamišljeno još ambicioznije, među ostalim i s namjerom širenja programa izvan grada Korčule. Nažalost, “prozaični” (financijski) razlozi uvjetovali su u konačnici sažimanje planiranoga programa i zadržavanje u već lani iskušanim sjajnim prostorima (i umjetnički i akustički) triju korčulanskih crkvi. Usprkos tome, letvica nije srušena – štoviše, upravo je skraćivanjem trajanja, arhetipskim jedinstvom prostora i vremena radnje, ali i iz toga proizašlom “nabijenošću” programa festival dopio na kompaktnosti i napetosti, uza zadržan temeljni kriterij izvrsnosti – ovaj put na svih sedam održanih koncerata.
Kemija trenutka Prava je ekskluziva – i to u svjetskim okvirima! – ponuđena već prve večeri, u reprezentativnom prostoru korčulanske Katedrale svetoga Marka. Naime, upravo je tom prilikom, nakon tristotinjak godina šutnje, prve suvremene izvedbe doživjelo nekoliko u fragmentima sačuvanih djela Antonija Vivaldija, koja je rekonstruirao francuski muzikolog Olivier Fourés. Te je skladbe predstavio poljski ansambl Arte dei suonatori, zanimljiv primjer mlade, ali već prepoznatljive specifično “slavenske” struje u pristupu povijesno obaviještenom izvođenju rane glazbe. Ansambl je ovom prilikom vodio ugledni francuski dirigent, čembalist i orguljaš Martin Gester, kojeg smo u Hrvatskoj već imali prilike čuti i u više (na Zagrebačkom baroknom festivalu), ali i u manje nadahnutom izdanju (na prošlogodišnjem Korčulanskom međunarodnom baroknom festivalu).
Najveću vrijednost koncertu dali su solisti – violinisti Aureliusz Goliński i Ewa Golińska te sjajan mladi virtuoz na baroknom psalteriju Komalé Akakpo. Najslabija točka bio je sâm Gester, koji svoju solističku dionicu u Vivaldijevu rekonstruiranom Koncertu za psalterij, orgulje i orkestar u C-duru nije baš posve svladao. A i u svirci se čitavog ansambla moglo čuti da tek nedavno pripremljen program (koji bi uskoro trebao biti zabilježen i za nosač zvuka) još nije posve sjeo – što ipak nije umanjilo kemiju trenutka prvih suvremenih izvedbi.
Prozračni kolopleti Večer kasnije, dominikanskom su se Crkvom svetog Nikole u Korčuli razlijegali posve dručiji, mahom kontemplativni zvuci frankoflamanske polifonije na privremenom ili trajnom radu u Italiji. Osebujan talijanski muški vokalni ansambl Odechaton, koji je vodio njegov osnivač, dirigent i muzikolog Paolo da Col, predstavio se skrušenim, na trenutke gotovo onostranim zvucima djelâ mahom marijanskoga nadahnuća. Središnje su mjesto pritom imali kompleksni, ali u ovoj izvedbi ipak prozračni kolopleti antologijskih partitura Josquina des Presa, s motetom Salve Regina kao jednim od vrhunaca čitave koncertne večeri.
A devetog su se rujna, ponovno u korčulanskoj Katedrali svetoga Marka, u simbolički znakovitom trenutku susrele dvije Blagovijesti – Sonata “Blagovijest” Heinricha Ignaza Franza von Bibera i istoimena Tintorettova slika u toj crkvi. Bio je to tek početak fantastičnog programa koji su violinistica Laura Vadjon i lutnjist Igor Davidovics posvetili talijanskom fantastičnom stilu i njegovim izdancima. U nizu su se skladbi, ali i interpretacija za glazbene sladokusce, posebno izdvojili lutnjistovi solistički nastupi, kao i nadahnute izvedbe sonata Marca Uccellinija, jednog od onih autora koji Lauri Vadjon posebno dobro leže.
Naravno, kako je gotovo čitav program ovogodišnjeg Drugog Korčulanskog međunarodnog baroknog festival bio obilježen opusima Vivaldija i Corellija, tako su i Vadjon i Davidovics svoj koncert, donekle se odmičući od fantastičnoga stila, efektno zaključili jednom od Vivaldijevih takozvanih Mančesterskih sonata.
Imaginativni stećci Posve drukčiji zvuci razlijegali su se večer kasnije korčulanskom Crkvom svetoga Nikole. U svom drugom ovogodišnjem izletu u predbaroknu glazbu, Korčulanski je barokni festival ugostio združene snage ansambala Dialogos i Kantaduri, pod umjetničkim vodstvom Katarine Livljanić i Joška Ćalete. Tom je prilikom prvi put u Hrvatskoj predstavljen njihov novi program Okamenjeni glasi – rituali i pučke pobožnosti iz srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. U intrigantno osmišljenoj cjelini, nadahnutoj isprva srednjovjekovnim stećcima, kroz prizmu je umjetničke, ali i tradicijske glazbe predstavljena priča koja u širokom luku obuhvaća kako ljudski život od rođenja i smrti, tako i povijest svijeta od kozmogonije do eshatologije, s jednim od vrhunaca u izvedbi pučke inačice mrtvačke posljednice Dan od gnjiva.
Vjerojatno najveća zvijezda ovogodišnjeg Korčulanskog baroknog festivala bio je violinist Enrico Onofri, koji je vodio izvedbe na dvama koncertima. Tako se u srijedu, 11. rujna, u gotovo intimnom ugođaju Crkve Svih Svetih, predstavio s članovima svog ansambla Imaginarium, programom talijanskih sonata sedamnaestoga stoljeća, s posebnim naglaskom na djelima ovogodišnjega obljetničara Arcangela Corellija, dok je dvije večeri kasnije vodio Hrvatski barokni ansambl u izvedbama concerta grossa ponovno Arcangela Corellija, ali i njegovih suvremenika. U pažljivo osmišljenoj dramaturgiji programa Enrica Onofrija i njegovog asnambla Imaginarium, koncert je logično slijedio put prema svom vrhuncu – briljantnoj izvedbi antologijske Corellijeve Sonate “La Folia”.
Začudna samozatajnost Talijanskoj je, ali i hrvatskoj glazbi, nastaloj uz zapadne i istočne obale Jadranskoga mora, bio posvećen i koncert što ga je u korčulanskoj prvostolnici održao britanski ansambl Suonar Cantando, predvođen hrvatskim violinistom Bojanom Čičićem. Iako je težište programa tog koncerta bilo na više ili manje općepoznatim, čak i repertoarnim antologijskim skladbama hrvatske glazbe sedamnaestoga stoljeća, ipak je bilo zanimljivo čuti kako one zvuče u interpretacijima gostujućih glazbenika, kojima ta djela vjerojatno nisu bila otprije bliska. Doduše, na trenutak se dobivao dojam da se s njima nisu zbližili ni tom prilikom. Za pamćenje su stoga ostali tek istupi kornetistice Helen Roberts i lutnjistice Lynde Sayce, dok je svojom ukočenošću donekle razočarao nastup čuvenoga – ili barem razvikanoga – čembalista i orguljaša Mahana Esfahanija.
Već spomenuti Enrico Onofri bio je, pak, zaslužan i za uistinu veličanstvenu završnicu Korčulanskog baroknog festivala. On je, naime, na nimalo nesretan petak, 13. rujna, ponovno u Katedrali svetoga Marka, vodio Hrvatski barokni ansambl, u još jednom programu usredotočenom na ovogodišnju Corellijevu obljetnicu. Tom prilikom, međutim, naglasak nije bio na komornim opusima, nego na blistavom zvuku baroknih concerta grossa – kako Corellijevih, tako i Muffatovih, Geminianijevih i Vivaldijevih. S vrlo dobrim razlogom oduševljenoj publici umjetnici su se odužili čak trima dodacima, zaključivši naposljetku sjajan koncert i sjajan festival začudnim samozatajnim zvucima polaganoga stavka četvrtoga koncerta Vivaldijeve zbirke znakovita naslova, primjenjivoga i na čitav Korčulanski međunarodni barokni festival – La Stravaganza