#440 na kioscima

13.7.2015.

Suzana Marjanić  

Davorin Višnjić-Fotografija jača od straha

S fotoreporterom razgovaramo o osamdesetima u odnosu na situaciju svijeta medijskoga spektakla danas, a pritom nam je kao povod poslužila moćna fotografija Satana Panonskog iz 23. kolovoza 1988. godine, s njegove izvedbe centripetalnoga lesionizma


Na izložbi Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne nalazi se i Vaša fotografija Satana Panonskog s datacijom 23. kolovoza 1988. godine. Recite, gdje ste snimili navedeni nastup i čega se posebno sjećate u okviru te večeri? Gdje je prvi put objavljena navedena fotografija i uz koji tekst? Naime, za samu izložbu nismo mogli pronaći podatak o autoru fotografije tog body arta Ivice Čuljka pa je i na izložbi na samom otvorenju ostala nepotpisana (naime, ostao je podatak s kojega smo je bloga preuzeli). No, zahvaljujući Vašoj intervenciji, ispravili smo navedeni propust. Pritom sam zaista  iznenađena Vašom prijateljskom reakcijom koja bi kod nekih monolitnih pojedinaca izazvala zasigurno agresivne dimenzije.

Pomnijim istraživanjem koncertnih aktivnosti Satana Panonskog tijekom osamdesetih ustanovio sam da je Ivica Čuljak nakon trogodišnje stanke održao koncert u Zagrebu “u šatoru Guliver” 13. kolovoza 1988. godine. Kako sam tada radio kao fotoreporter Večernjeg lista, spomenuti koncert snimao sam za kulturnu rubriku Večernjaka. Budući da tada nisam bio pobornik žestokog punka – od autora s tadašnje domaće glazbene scene volio sam Haustor, Azru, Ekatarinu Veliku – nastup Satana Panonskog iznenadio me žestinom i silnom energijom. Glazbu sam doživio kao glasnu kaotičnu zvučnu kulisu unutar koje je Ivica Čuljak izveo svoj osebujni performans. Sjećam se dječaka od nekih četiri godine i možda dvije godine starije djevojčice koji su stajali ispred bine kao opčinjeni dok se Satan pred njima urlajući izvijao među lancima. Naravno da imam i tu fotografiju i vrlo mi je draga. Nažalost, nisam uspio naći gdje je i uz koji je tekst fotografija s izložbe objavljena.

 

Na web-stranici s naslovom Satan Panonski možda jest poginuo, ali mrtav sigurno nije nalazi se navedena fotografija uz još dvije. Jeste li možda i autor tih dviju fotografija (s obzirom da nijedna nije autorski potpisana), odnosno na kojim ste još koncertima snimili Ivicu Čuljka?

Navedene dvije fotografije nisu moje, i spomenuti je koncert bio jedini na kojem sam snimio Ivicu Čuljka.

 

Koje biste svoje fotografije iz osamdesetih posebno izdvojili kao dokument-sociogram navedenoga doba?

Kao i danas, i osamdesetih godina volio sam snimati takozvane life fotografije, promatrati ljude, izdvajati ih iz mase i snimati ih u komičnim, a i tragičnim situacijama, ne intervenirajući u njihove živote. Tako su nastale mnoge meni drage fotografije većinom neznanih ljudi koje kad danas gledam, imaju miris baš tog vremena.

 

Nova ratna stvarnost devedesetih

Radili ste kao ratni fotoreporter na ratištima diljem Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine. Kako je bilo zamijeniti “scene, scenografiju” ratnim prizorištima i ima li nekih fotografija koje bi bilo bolje ne objaviti, kako to navodi J. M. Coetzee u romanu Elizabeth Costello (odnosno, njegov lik Elizabeth Costello) u smislu da je bolje za neke strahote da ostanu skrivene, potisnute.

Kako se rat u Hrvatskoj zahuktavao, tako smo kolege fotoreporteri i ja počeli manje ili više snimati tu novu stvarnost. Meni osobno odlazak na ratišta, uglavnom na prve linije, nije teško pao. Bilo je to nekako prirodno. Bez obzira na realnu opasnost, želja da se snimi dobra fotografija bila je jača od straha. A da bi se pokazale strahote rata, morate biti u njemu. Međutim, snažna fotografija koja govori o užasu ratovanja ne mora sama po sebi biti strašna. Fotografije spaljene crkve iz koje izlaze vojnici, starice s križem u ruci u spaljenoj kući ili razbacane igračke u dječjoj sobi u koju je pala granata govore više o besmislu ratova nego eksplicitne fotografije mrtvih vojnika i civila.

 

Danas radite kao fotoreporter foto-agencije Pixsell. Kakav je fotoreporterski posao danas u odnosu na osamdesete kada ste se počeli profesionalno baviti navedenim pozivom?

Osamdesetih se godina mnogo putovalo, radile su se reportaže, dobra gradska life fotografija svakodnevno se objavljivala na prvoj stranici Večernjeg lista. Na duplerici su se svakodnevno objavljivale fotoreportaže, dobra fotografija bila je cijenjena i često se tekst prilagođavao fotografiji koja je ostala kadrirana onako kako smo mi fotoreporteri zamislili. Nisu se snimale silne konferencije za medije, a na premijeri kazališne predstave bila je bitna predstava i glumci, a ne silni celebrityji. Bilo je više vremena za pojedino snimanje, nije bilo mobitela niti kompjutora, a novine su izlazile jednako kao i danas. Danas, nažalost, mediji naručuju mnoga besmislena snimanja, snimaju se bezbrojne konferencije za medije, “poznata lica” s estrade važnija su za snimanje od događaja na koji su došli, sate i sate provodimo vrebajući ljude ispred Županijskog suda ili zatvora u Remetincu koje bi zapravo trebalo ignorirati, gotovo da više nema putovanja, a dobre life ili umjetničke fotografije gotovo nemate gdje objaviti. Snimljene fotografije treba odmah nakon snimanja obraditi i prebaciti u redakciju kako bi čim prije bile dostupne na webu, a sljedeće snimanje samo što nije počelo. Osim toga istodobno uz fotografiranje događaja snimamo i video, pa, bez obzira na to što nam je fotografija primarna, često nam promakne taj jedinstven čaroban trenutak koji samo fotografija može zabilježiti. U osamdesetima je bilo mnogo manje stresa, više zadovoljstva i osjećaja da dolaze bolja vremena.

Međutim, bez obzira na sve, uvijek nam ostaje da uhvatimo puls vremena i u cijeloj toj gužvi u tom djeliću sekunde zarobimo trenutak stvarnosti u dobrim fotografijama i pokažemo ih na nekoj svojoj izložbi

 

Davorin Višnjić rođen je 1957. godine. Nakon završene 2. gimnazije diplomirao je na Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Fotografijom se ozbiljno bavi od 1980. godine, a profesionalno od 1988. godine. Od 1988. pa do 2009. radio je u Večernjem listu kao fotoreporter, a od 2009. pa do danas kao fotoreporter foto-agencije Pixsell. Sudjelovao je na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi, te kao jedan od autora u više monografija za vrijeme Domovinskog rata, kada je radio kao ratni fotoreporter na ratištima diljem Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva Zlatna kamera 1993. i 1994. godine. Redovni je član Hrvatskog novinarskog društva i Zbora fotoreportera Hrvatske.

preuzmi
pdf