#440 na kioscima

26.3.2015.

Astrid Kovačević  

Gdje sanjaju aboridžini

Promjena recepcije aboridžinskog filma u kontekstu australske kinematografije kroz protekle decenije


Mnoga su desetljeća morala proći da bi australska kinematografija konačno prigrlila aboridžinske redatelje i filmove kao nerazdruživu i ravnopravnu sastavnicu vlastite umjetničke produkcije. Od doba prvih nijemih filmova pa sve do kasnih sedamdesetih godina, aboridžinalnost je uglavnom bila zanemarena, odnosno u najboljem slučaju stereotipno i orijentalistički prikazana. Do decentnijih promjena dolazi tek osamdesetih godina kada se redatelji odlučuju za suvremeniji stil i poetiku pri prikazivanju australskih starosjedioca, a korjenite promjene nastaju sredinom devedesetih godina kada na filmsku scenu stižu aboridžinski redatelji, koji svoje filmove snimaju iz pozicije onog koji narod i kulturu o kojoj progovaraju poznaju iz vlastitog životnog iskustva.



Postkolonijalni diskurs

Filmovi aboridžinskih redatelja pripadaju skupini umjetničkih proizvoda nastalih na temelju istraživanja iskustava, procesa i posljedica kolonijalizma. Umjetnička produkcija tog konkretnog interesnog područja obavijena je svojevrsnim društveno-političkim i ideološkim angažmanom te posjeduje i određenu tendenciju rušenja kanona (velik dio postkolonijalnih djela izvire iz različitih oblika preispitivanja ili osporavanja etabliranog književnog kanona). Unutar postkolonijalnih studija, najveće zablude stvaraju se oko samoga termina postkolonijalnost; on za većinu čitatelja, ali i autora, jednostavno označava kulturno-umjetničku produkciju razdoblja koje je uslijedilo nakon kolonijalizma. Iz jednog valjanog razloga to nije i ne može biti tako. Umjetnost i kultura na australskom kontinentu nisu započele dolaskom Britanskog imperija. One su dakako postojale i razvijale se u starijoj aboridžinskoj zajednici te sada tvore takozvanu pretkolonijalnu povijest. Aboridžinska kultura izvršila je snažan utjecaj na onu novopristiglu, koja se je nasilno pokušala nametnuti. U tom smislu obje civilizacije, kako usmenom tako i pismenom produkcijom, doprinijele stvaranju postkolonijalnog proizvoda. Čak i u današnje doba susrećemo se s problematikom relativiziranja i jednostavne primjene postkolonijalne teorije na starije narode i njihove običaje. Što je sve posljedica nasilnih postavljanja univerzalnih sustava vrijednosti od strane Zapada, kroz koje se potpuno neprirodno stereotipiziraju društveni i drugi odnosi onih kultura koje nisu dio poznatog kanona.



Orijentalistička vizija aboridžinske kulture

Dugi niz desetljeća orijentalistička je vizija aboridžinske kulture i nasljeđa prevladavala u gotovo svim vidovima umjetničke produkcije: od književnih tekstova, preko filmova do umjetničke fotografije i slikarstva. Tek nakon sustavnih i korjenitih društveno-političkih promjena (odnosno izmjenama zakona), uspostavila se zdrava veza između stare i nove kulture, između starosjedioca i došljaka, između Istoka i Zapada.

Australska kinematografija ponosi se svojom dugom i bogatom tradicijom, kako nijemoga tako i zvučnoga filma. No, usprkos toj činjenici u velikoj je mjeri dugi niz godina zanemarivala važan dio sebe, a to je kulturno nasljeđe australskih starosjedioca. U razdoblju od 1910-ih do 1940-ih godina, australski igrani film tragikomično je prikazivao aboridžinski narod; uglavnom se radilo o prikazima Aboridžina kao primitivnog i neciviliziranog naroda. "Dobri divljaci" australskog kontinenta najčešće su prikazivani kako kradu, pale i siluju. Takvim primjerom svjedoči nam poznati film iz 1928. godine Romansa na farmi Runnibede (The Romance of Runnibede) redatelja Scotta R. Dunlapa. Taj orijentalistički način prikazivanja aboridžinske kulture i tradicije, zadržat će se sve do šezdesetih godina, a cijelo ga vrijeme potiče i unutarnja politička situacija (sukladno onodobnom kolonijalnom folkloru, politika poduprta akademskom zajednicom zaključuje početkom 20. stoljeća da su Aboridžini nazadna rasa koja odumire zbog nemogućnosti prilagodbe modernoj civilizaciji1).



Šezdesetih se godina javljaju filmovi koji se idejno lagano odmiču od prethodnih filmskih ostvarenja; kao da je prisutna određena doza suosjećanja prema odumirućim divljacima. Ipak, uzevši u obzir odabir glumaca, kostimografiju i hijerarhijsku socijalnu ljestvicu koje se filmovi striktno drže, možemo zaključiti da problem rasne i kulturne diskriminacije i dalje nije iskorijenjen. Filmovi koje ubrajamo u to granično razdoblje svakako su Gorak izvor (Bitter Springs) iz 1950. redatelja Ralpha Smarta, zatim Chauvelov film Jedda iz 1955., te Putovanje iz tame (Journey Out of Darkness) iz 1967., australskog redatelja Jamesa Trainora. Kako starosjedioci i dalje nemaju nikakvih zakonskih prava, uglavnom su nezaposleni, prepušteni sudbini ulice te često borave u zatvorima, sedamdesete godine i dalje predstavljaju razdoblje teških društveno-političkih okolnosti za aboridžinsku populaciju u Australiji. Takvu nemirnu socijalnu situaciju pomalo prati i ona filmska. Sedamdesete su godine razdoblje početka australskog novog vala – australske filmske renesanse koja će iznjedriti velike redatelje, poput Petera Weira, Brucea Beresforda, Freda Scepisija, Gillian Armstrong ili Philipa Noycea. Filmovi toga razdoblja, koji se bave aboridžinskom tematikom, nastavljaju njegovati stereotipno prikazivanje australskih Aboridžina stavljajući ih najčešće u negativni kontekst ili pak u najblažim varijantama u kontekst izumiruće kulture. Prvi primjer takvoga filma svakako je Walkabout iz 1971. britanskog redatelja Nicolasa Roega, zatim slijede Posljednji val (The Last Wave) Petera Weira iz 1977., Pjesma Jimmieja Blacksmitha (The Chant of Jimmie Blacksmith) Freda Schepisija iz 1978. te možda najpoznatiji i najkontroverzniji među njima Eliza Frazer iz 1976. godine, redatelja Tima Burstalla.



Odmak od stereotipizacije

Svojevrsnu prekretnicu u razvoju aboridžinske tematike unutar australske kinematografije predstavljaju osamdesete: redatelji se polako odmiču od uobičajenih orijentalističkih prikaza, odmiču se i od stereotipne tipizacije kojom su uvijek gurali na neki način "crnoga divljaka" na društvenu marginu. Filmovi toga razdoblja potpuno obnavljaju osnovne tematske vrijednosti te se uglavnom bave suvremenim problemima: problemom ženskoga identiteta2 – poput filmova Mi iz Nigdjezemske (We of the Never Never) redatelja Igora Auzinsa iz 1982. i Marginalci (The Fringe Dwelers) Brucea Beresforda, te problemom izrabljivanja aboridžinske zemlje od strane kolonizatora, Gdje sanjaju zeleni mravi (Wo die grünen Ameisen träumen), njemačkoga redatelja Wernera Herzoga.



U devedestim godinama pojavljuju se aboridžinski redatelji te izvrsna aboridžinska filmska ostvarenja; ponajviše zahvaljujući Maboovom pravorijeku iz 1992. kojim je starosjediocima vraćeno vlasničko pravo nad australskom zemljom. Neki od najslavnijih i najuspjelijih filmova toga razdoblja svakako su: Vražja čarolija (beDevil) redateljice Tracey Moffat te Crnci (Blackfellas) Jamesa Ricketsona – oba iz godine 1993., zatim slavni film redatelja Stephana Elliotta iz 1994. Aventure Priscille, kraljice pustinje (The Adventures of Priscilla, Queen of the Desert), te dakako film Radiance redateljice Rachel Perkins iz 1998. godine.

Ulaskom u 2000. godinu redatelji su iznova usredotočeni na tematiku "ukradenih pokoljenja" i problematiku aboridžinskog identiteta. Tako 2002. nastaju filmovi: Ograda protiv zečeva (Rabbit-Proof Fence) novovalovskog redatelja Philipa Noycea koji pripovijeda istinitu priču o trima djevojčicama koje su oduzete svojim majkama te su se odlučile vratiti pješačeći 1600 kilometara kroz pustinju, kao i film Ispod oblaka (Beneath Clouds) aboridžinskog redatelja Ivana Sena koji progovara o problemima aboridžinskog identiteta na primjeru dvoje mladih ljudi – muškarca i žene.



U jednakom tonu nastavit će se cijela plejada filmova, sve do 2008. kada nastaje film Australija, poznatog redatelja Baza Luhrmanna – neusklađen, ali vizualno lijep filmski amalgam drame i komedije o životu na stočarskoj farmi. Posljednjih nekoliko godina slijedi jedan kraći niz ležernih komedija i mjuzikla koji pomalo osvježavaju i razvedravaju povijesnim okolnostima otežanu aboridžinsku situaciju i prikazuju na jedan nov humorističan način svoju viziju multikulturalne Australije (filmovi Burazi od kamena (Stone Bros) redatelja Richarda J.Franklanda s početka 2009., te Nov novcat dan (Bran Nue Dae) iz 2010., redatelja Jimmya Chija).

 

Bilješke:

1  Poznato je i nasilno oduzimanje aboridžinske djece svijetle puti (takozvanih mješanaca) od strane vlasti, kako bi ih se potom nastojalo asimilirati u civilizirano društvo, te ukidanje svih radničkih i ljudskih prava punokrvnim Aboridžinima, koji su ionako postali ozbiljno ugrožen narod dolaskom britanskog kolonizatora na australsko tlo.

2  Unutar postkolonijalne teorije, postkolonijalni feminizam zauzima posebno mjesto; osim iskustva spolne nejednakosti kojega je bogatiji Zapad također prolazio, aboridžinske su žene istovremeno prolazile iskustva rasne i etničke diskriminacije.

preuzmi
pdf