Nastupni album londonskog dua donosi mračnu, distopijsku zvučnu sliku mučne svakodnevnice
Teško je opisati trideset sedam minuta Quarter Turns Over A Living Line, nastupnog albuma londonskog dua Raime. Ovo je glazba negativnog prostora, izvrtanja svakog klišeja britanske klupske, a i šire kulture. Ovim albumom, kao napuštenim hodnicima neke velike zgrade, odzvanjaju duhovi britanske glazbene prošlosti – jungle, industrial, post punk, i dubstep ovdje su izdvojeni iz svog originalnog konteksta. Pretvoreni u fragmente ti utjecaji služe kao soundtrack jedne specifično urbane tjeskobe. Na ovom albumu mogu se naći asocijacije na kasnonoćnu šetnju gradom, no njegov mrak odzvanja još puno dublje od melankolije ispraznih suvremenih života. U njemu možete pronaći zvuk vaše posljednje kovanice kako se odbija od pod, možda čak čuti i usamljeni eho neodgovorenog poziva neke bivše ljubavi, u svakom slučaju većinu stvari koje čujete vrlo vjerojatno ćete htjeti čuti opet. Zvuk ovog albuma je odraz tjeskobe svakodnevnice i neočekivane klaustrofobije života u gradu, no više od svega je zvuk vašeg mozga kako još jednom uzaludno pokušava pohvatati konce.
Ni u jednom trenutku nije u pitanju lagano slušanje, jer je glazba ovdje toliko odvojena od potrebe da stvori išta drugo osim guste, tamne atmosfere koja guta sve pred sobom. No, Quarter Turns Over A Living Line nije tu da isprati Predatorov hod mračnim ulicama urbanog megalopolisa kao što su to radile najbolje stvari ranog drum ‘n’ bassa. Njegova tjeskoba jednako je urbana, no opasnost je daleko gora. U slučaju ovog albuma, na kojem, usput budi rečeno, nema niti jedne razgovijetno izgovorene riječi, ta opasnost je u svakom trenutku opipljivo ljudske, lomljive prirode. Nekako je posve prigodno da jedno ovakvo izrazito distopijski orijentirano ostvarenje izađe u godini poput 2012., u kojoj svijet još jednom po tko zna koji put pokazuje da je izgubio kompas, i da je kapetan davnih dana napustio brod koji tone.