Kvir liberalizam snosi dio krivice u postojećoj reprodukciji rasnih hijerarhija od strane zapadnih neoliberalnih država
“Pod Blairom i Brownom, obično sam se osjećala ljuto i razočarano; sada sam bila očajna i poražena. Rad u PCT-u dok ga se komadalo i smanjivalo, promatranje bešćutnog rezanja financiranja umjetnosti, naknada za nezaposlene i invalide, pomoći za psihičko zdravlje i mreža koje su pomagala ženama i LGBT osobama; znala bih reći prijateljima da je jedini problem koji imam s koalicijom da se ne mogu odlučiti kojeg ministra više prezirem. Zagovarajući ukidanje zakona o ljudskim pravima, Theresa May je govorila o ‘ilegalnom imigrantu kojega ne možemo deportirati jer – ne izmišljam ovo – ima mačku za kućnog ljubimca’ pa mi je ona bila pri vrhu liste za odstrel.”
– Juliet Jacques, Trans: A Memoir
Godine 2011. Juliet Jacques je primila poziv na pokretanje Uzora u različitosti u britanskom parlamentu, humanitarne organizacije koja se trebala obračunati s homo/bi/transfobnim zlostavljanjem u školama. U svojim memoarima Trans Jacques se prisjeća: “Da smo bar to imali u Oakwoodu, pomislila sam – no mogu li zaista ići na događanje koje ugošćava konzervativni ministar unutarnjih poslova?” Ta scena obuhvaća proturječje traženja trans prava od neoliberalnih država. Na koncu, Jacques je pragmatično odlučila otići, s namjerom da izbjegne glavnu govornicu – Theresu May.
Ne smijemo zaboraviti da historijski moment u kojemu se trenutno nalazimo, nazvan “točkom preokreta za transrodni pokret” unutar borbe za socijalno priznanje i trans prava, također predstavlja učvršćivanje tačerijanskoga sna. Premda prava poput uspostavljanja zločina iz mržnje i zaštite radnog mjesta, zdravstvene skrbi, zakonskog priznanja roda (iako ograničenog na binarne rodove u UK-u), uz pozitivnu medijsku reprezentaciju, možda imaju pozitivan učinak na trans živote; trans aktivisti su se usredotočili na ta pitanja u doba orodnjenih mjera štednje, rasističkog državnog nasilja i graničnih politika. Koje su implikacije traženja trans prava u takvim gorkim okolnostima u kojima se teško boriti?
Taj oblik trans politike – koji bi se mogao opisati kao “trans liberalizam” – inzistira da su transrodna pitanja rješenje problema s kojima se suočavaju trans osobe te da će tako omogućiti naše sudjelovanje u (zapadnom) kapitalističkom društvo; da je, uz prava, pozitivna medijska reprezentacija najbolja metoda za pridobivanje cisrodnog svijeta i poboljšanje statusa trans subjekata unutar multikulturalne različitosti naočigled jednakog društva. Osnova za tu “jednakost” je fiktivna i nemoguća u neoliberalnim državama u kojima se postavljaju ti zahtjevi, jer one reproduciraju postojeće društveno-ekonomske podjele. Bez osporavanja postojeće društvene nejednakosti, trans aktivizam po uzoru na “uspješne” liberalne lezbijske inicijative, kao i one za gej prava – poput onoga što radi Human Rights Campaign u SAD-u i Stonewall u UK-u – zagovaraju socijalnu inkluziju koja se događa zajedno s i kroz obespravljenje siromašnih.
Naglašavanje zahtijevanja LGBT prava kao politike privilegija, rad Lise Duggan, Jasbira Puara, Davida Enga, Lauren Berlant, Roberta McRuera i drugih kvir teoretičara pruža osnove za kritiku kvir liberalizma. Oni ističu da suvremeno političko priznavanje LGBT zajednice daje prednost kućanskoj intimnosti i monogamnom paru, “dobrom građanstvu” i kompulzivnom isključivanju osoba s invaliditetom – čime se učvršćuju odnosi privatnog vlasništva koji se vrte oko subjekata s društveno-ekonomskom privilegijom. No čini se da se ta kritika malo izmijenila u najvidljivijim oblicima kako kvir tako trans aktivizma, koji prije svega traže politiku respektabilnosti i asimilacije.
Nasuprot tome nalazi se nasilno socijalno i materijalno restrukturiranje kapitalizma poslije 2008. godine. Mjere štednje su sa sobom donijele poveću preraspodjelu bogatstva nagore, rezove i privatizacije državnih usluga. Rezanje socijalne države, potpore invalidima i financiranja trećeg sektora disproporcionalno pogađaju trans i LGB osobe koje su u najljućoj nevolji: smanjivanje pravne pomoći koja daje pristup pravima; nezanemerivo povećanje beskućništva – 25 posto mladih beskućnica se identificira kao pripadnik LGBTIQ – te privatizacija podfinancirane zdravstvene skrbi. Uz transformaciju kvalitativnih i kvantitativnih uvjeta najamnog rada – uključujući krajnje rasijaliziranu nezaposlenost i potporu nezaposlenima – te socijalnu reprodukciju, takvo sistemično povlačenje financiranja javnoga dramatično je pogodilo kvalitetu i opcije trans života.
K tome, kvir liberalizam snosi dio krivice u postojećoj reprodukciji rasnih hijerarhija od strane zapadnih neoliberalnih država – unutar njihovih granica kroz sada normalizirano policijsko nasilje, zatvorsko-industrijski kompleks, legalnu nepravdu i pritvaranje imigranata, uz uništavanje rasijaliziranih “drugih” imperijalističkim ratovima za profit. Takvi su potezi odgovorni (te će isto tako biti predloženi kao “rješenja”) za trenutnu krizu Tvrđave Europa.
Aktivizam koji gradi saveze Državno nasilje i nepravda usmjereni na nebijele trans osobe – prije svega na nebijele trans žene – otkrivaju nedostatnost trans liberalizma koji je ogledalo politike kvir liberalizma. Svakodnevna rasijalizirana policijska brutalnost prema i ubojstva crnaca/crnkinja u SAD-u, kao i ubojstva i zlostavljanje nebijelih trans žena se nastavljaju i nastavljat će se naglašavati u javnosti putem prosvjeda, blokada i ustanaka. Rasistička policijska taktika zaustavljanja i pretraživanja postala je standardizirani ulični poredak u urbanim područjima UK-a i SAD-a te je ponajprije usmjerena na odrasle osobe, tinejdžere i djecu crnačkoga porijekla. Nadalje, možemo uočiti neprekidne deportacije tražitelja azila koji su pripadnici LGBT zajednice, a čiji se zahtjevi odbijaju zbog pristranosti sudova. Dok novi crnački pokreti za oslobođenje osporavaju takvo državno nasilje u SAD-u, liberalne LGBT organizacije i dalje šute po tom pitanju; dok je, primjerice, trans aktivizam od Stonewalla bio polje borbe za rodno i rasno oslobođenje.
Primjerice, zajednička izjava Human Rights Campaign i Trans People of Color Coalition nazvala je nedavna ubojstva nebijelih trans žena u SAD-u “nacionalnom krizom”. Međutim, poziv na djelovanje tog izvještaja samo je mogao sugerirati još mjera za socijalnu inkluziju trans osoba – prijedloge mjera koje se izravno ne osvrću niti na strukturne nejednakosti koje proizlaze iz rase ili klase, niti na specifično rasijalizirano rodno nasilje usmjereno protiv nebijelih trans žena.
Dok mnoge trans osobe ostaju ograničene na slabo plaćene i prekarne poslove, trans liberalizam bijelog ovratnika omogućit će uspjeh onim trans životima koje ocijeni prihvatljivima u sve većem multikulturalnom društvu u kojemu biznisu shvaćaju različitost kao dobru praksu, a trans subjekte kao visoko produktivnu radnu snagu. Kako trans aktivizam postaje profesionalni aktivizam, sve više tone u NGO-industrijski kompleks u kojemu zahtjevi financiranja mogu ograničiti prioritete i oblike potpore LGBT osobama.
Svejedno, borbe za prosto preživljavanje, međusobna podrška, brižni rad i politika intersekcionalnog feminizma, antikolonijalizma, antikapitalizma i ukidanja zatvora postoji u opoziciji s establišmentom i liberalnim statusom quo. Radikalni transfeminizam se smatra zvijezdom vodiljom u tom smjeru, sa svojim shvaćanjem da je drugačiji svijet nužan i da se već stvara svijet u kojemu bi trans životi mogli napredovati. Radi se o životnoj praksi koja shvaća svakidašnjicu trans života kao borbu protiv transmizoginije i seksizma, bjelačke nadmoći i prekarnog rada; koja razumije herstory trans i kvir borbi koje su ukorijenjene u tome. Politika je to koja mora shvaćati središnju ulogu antikolonijalnih i migrantskih borbi, kao i crnačko oslobođenje, za preobrazbu svijeta; da su nebijele trans žene – i naša iskustva – od ključne važnosti. Takav aktivizam razumije da solidarnost s invalidima i seksualnim radnicima mora biti njegov dio; aktivizam koji podupire i gradi saveze s ljudima koji se bore za sigurnije i samoregulirane radne uvjete seksualnih radnika/ca slobodnih od policijskog zlostavljanja, a među kojima su mnogi trans – a time se stvara prostor za artikulaciju znanja, iskustava i kreativnosti od strane onih koji su najviše marginalizirani u svijetu u kojemu se ljude diskriminira zbog njihovog invaliditeta. Takvom se praksom artikulira svježa, politizirana kultura dok razvijamo svijest o različitim trans iskustvima, izraženima kroz vizualnu kulture, poeziju, film i performans. To je trans politika i praksa koja odgovara na izazove našeg vremena, koja osporava fundamentalne, strukturalne nejednakosti “krivog društva” koje Jacques tako pronicavo donosi na svjetlo.
S engleskog prevela Marija Ćaćić