#440 na kioscima

1.4.2015.

Snješka Matutinović  

Grčevi i rane

Distanca između duše i tijela moguća je sve dok tijelo ne odluči drugačije


Nož se oskliznuo o slaninu. Naborani tridesetogodišnji prst se širom raspuknuo, ali to nismo mogli znati u tom trenutku. Kada se prst odlučio saviti iz njega je provirila bijela tetiva, a krv kao da se sva povukla u širom razrogačene oči vlasnice gorespomenutoga prsta. Napokon nova fiksacija, možda je napokon došao kraj eri brojeva i slogova. Došlo je vrijeme tijela.

Prst je ovlaš umotan u wc papir čekajući ljepljivo okrilje flastera sa zebrama i majmunima. Ne misli o njemu. Pusti ga da bude. Nikako nemoj otvarati ranu.

Prst je tako mirovao do prvog velikog iskušenja po poremećenu mu vlasnicu. Tuširanje. Ipak smo ga mogli tek toliko dugo izbjegavati. Najpažljivijom mogućom pažnjom smo ga zamotali u dm mini vrećicu. Srećom pa se radilo o lijevoj ruci i srećom pa protagonistica nije bila lijevoruka kao roditelja joj. To su te male nubile post febus. Dakako da je vrpoljenje vlasnice, koju je opsjedao prst (u kojem je stupnju zarastanja?, jesam li nešto prerezala?, kad sam zadnji put cijepljena?, je li dovoljno duboko da rana bude zelene, ljubičaste, plave ili fenomenalne crne boje?) dovela do djelomičnog močenja prsta čime je uklonjena dvojba micati ili ne micati flaster. Naprosto su zvijezde odlučile, neke stvari imaju neizbježan, intuitivno osjetljiv red. Neke stvari moraju. Nemaš kontrole nad njima.

S jezikom koji je provirivao na lijevu stranu (obiteljska crta, svi bi isplazili jezik kada su se naslađivali nad malim stvarima, ponekad bi im čak i kapnula slina nad kolač ili stolariju u izradi), pomno i sladostrasno je odljepljivala flaster s, mora se reći, dobrano natečenog prsta-kažiprsta. Jako dobro natečenog prsta. Natečenog prsta koji nije mogla prepoznati. Izgledao je kao GMO mrkva, bez onih crtica i udara vremenskih neprilika. Ali boja je bila boja cikle, a prst opsegom duplo veći od svog pobratima na desnoj ruci.

Opsa.

Nije bilo drugo, morala je nazvati staroga. On je neće slati doktoru, kao mater. On više preferira samomedikaciju.

Hej, tata.

Da.

Um, porezala sam se i sad je natekao jako. Tipa jako jako. Duplo je veći od istog prsta na drugoj ruci.

Stavi ga u vodu sa soli.

Je l' ovo kao ono kada si rekao da stavim slaninu na čir?

I? Upalilo je.

Ok. Javim kako prođe.

Jesi stavila rakiju na njega?

Naravno, odmah.

Čujemo se.

Bok-bok.

Možda da ne proba odma s osmozom ili difuzijom. Flaster. Jedva ga flaster sada može obuhvatiti. Deblji je od palca i samo raste li ga raste.

Dva sata kasnije, koža je počela pucati. Oni mali zarezi, tragovi nedovoljne hidracije i općenite nebrige o manikuri, prvo su nestali, a zatim se pretvorili u rane. Nema druge – sol.

Dva sata kasnije, namakanje je valjda urađalo plodom. Je li voda trebala biti toplija? Pospješuje li to proces?

Savinula je prst u zglobu, puštajući krv. Kada bi bio uspravan, izgledao bi kao da se radi o običnoj porezotini. Ali kada bi savinuo prvi članak, kažiprst bi se rascvao otkrivajući svoju unutrašnjost. Nije otpao. Prst.



***

Neizbježno prihvaćanje mogućnosti imanja tijela započelo je 1993. godine. Postojala je, nakratko, nada da zubi nisu tako velik problem. Da će možda izrasti bolje. Umjesto toga, dva nahera dušmanina i DIJASTEMA, neuništiv neprijatelj zapadne civilizacije. Potezi su morali biti poduzeti. Ljubičastokosa ortodontica nas (jer je sad tu bilo i tijelo) je promptno uputila u najbližu provincijalnu bolnicu. Kao da je bilo jučer. Sveukupna se obitelj okupila pred vratima oralnog kirurga (nije bilo druge djece pa su svjetla reflektora bila uperena na ovo jedno, krivozubo čeljade). Na ulazu – iznenađenje. Neke stvari i šestogodišnjaci moraju obaviti nasamo. (A opet moraš biti određene dobi da bi samostalno mogao izvaditi zub.) Injekcija i škare koje su ulazile i izlazile iz usta, radeći tko zna što. (Naposljetku, što je uopće nedostajalo tim zubima? Zašto nisu mogli ostati nesavršeni?) Crni konac je visio između gornjih jedinica, k'o za vraga, prvi tjedan prvog razreda osnovne.

- Je li ti maca popapala jezik?

U dizalu krvavi zidovi. Znaju li djeca danas da trebaš samo konac i vrata?



***

Otkad se sjeća, ne sjeća se da mjesečari. Kada bi je mama pitala, što radiš, rekla bi, "Igram se s Ivanom? Zar se ne sjećaš? ".

Kako je zubni tretman postajao sve agresivniji, a žice sve više prodirale u meso, dobri stari prijatelj, podsvijest, dao si je oduška. Iz jutra u jutro bi se budila bez aparatića, svaki put na drugom mjestu. Ispod jastuka. Ispod kreveta. U kauču. U kanti. Dublje u kanti. U kontejneru ispod kuće. I u jebenoj wc školjci.

Mamenku to nije smelo, samo je okuhala aparatić i osam obaveznih sati je uredno odrađeno. Kukulele, možda je bolje ne sjećati se i spavati, nego ga nositi danju.



***

Potreba za hranom je bila tako passé. Gnjusna zavisnost o tijelu, k tome gnjusna zavisnost o hranjenju, redovitom, uravnoteženom. Tijelo koje ima svoje potrebe, nepomirive s tvojim željama i potrebama. Neporecive potrebe koje moraš utažiti.

Bilo je lako izbjeći redovno hranjenje. Činilo se da sve ide u dobrom smjeru. (K anoreksiji? Ne.) Koji dan kasnije, nakon odluke da tijelo neće upravljati osobom, započeli su prvi put grčevi. Navodno je stvar bila samo u dehidraciji. Pa se jelo juhu i pilo puno vode. I onda opet. Pa opet grčevi. Moram jesti.



***

Nosila ga je na rukama u zimskoj jakni, čizmama s runom i maramom da se zaštiti od minus dvadeset. Bio je lijep kao u životu. Sivo-plava dlaka s besprijekorno bijelom. Učinilo mu se na tren da ga je čuo vani, ali je bilo prehladno da se ustane. Feriji. I snijeg od pola metra.

Stavili su mu tijelo na bašču. Bio je besprijekorno izlizan i zaglađen, samo je mrlja krvi na njuški narušavala Miška. Jedna po jedna dolazile su mačke iz susjedstva, pa i mačori. Svaki od njih bi ga zagladio i pogladio.

Ležao je na zaleđenom potoku kada je nađen.



***

Moralo se. Vozački. Inače će isteći neki vremenski rok i morat će sve polagati ponovno. Život vamo-tamo.

Zadatak je bio jednostavan: malo se provozati po gradu. Nije mogao upaliti motor, kao da nije bilo snage u rukama. Drhtavo je sjeo na motor, dobro uglavio slušalice u uši, stavio kacigu. Prekrasan ljetni dan.

Pedeset na sat. Vrijeme je za izlazak na županijsku cestu. Osamdeset na sat ograničenje. Samo jedna okuka. Poslije je lagao da je bilo nešto na cesti. Istina je da se previše nagnuo na jednu stranu i podletio pod vozila u suprotnom smjeru. Mislio je na njega. Zato ni nije htio voziti.

Duboku ranu na boku je godinama pomno njegovao i održavao na životu kao i uspomenu na prijatelja. Prošlo je 13 godina, 6 mjeseci, 16 dana.

 

Autorica se intenzivno bavi tijelom i tjelesnim tegobama. To ujedno čini autoricu ovog teksta relativno zdravom jer briga za ranjeno, nezdravo ili ugroženo tijelo predstavlja prioritet ukoliko čovjek želi (p)ostati zdrav. Za razliku od ostalih pacijenata u tematu koji se bave klasičnim književnim temama kao što su mudre kornjače, stari pijanci, fiktivna čudovišta ili ljubavni odnosi, Snješka je barem u tekstu svjesna tijela i tjelesnih muka.

Međutim, zašto je potrebno izraziti brige tekstom? Zašto se autorica ne posveti liječenju svojih tegoba (savjesna osoba) ili čak tuđih (medicinska djelatnica), nego troši svoju duševnu energiju na umjetničko promišljanje tijela, a tjelesnu energiju na tipkanje? Uz to, valja pridodati da i ova protagonistica inzistira na demonizaciji liječničke profesije. Dok god Snješka inzistira na pisanju o tijelu, nepoželjna opreka između duše i tijela nastavlja postojati. A znamo da stara poslovica iz medicinskih žurnala kaže: “U zdravom tijelu zdrav duh!” Stoga je potrebno da se duh podredi tijelu kako bi nastala tjelesna baza za duševnu nadgradnju.

Terapija se stoga nameće sama od sebe. Snješki se izrazito zabranjuje pisanje, čitanje, prevođenje i uređivanje tekstova, a propisuje svakodnevno korištenje “trim“ staze na Jarunu,  bazena na Mladosti i teretane na slobodnoj lokaciji. Redovitom vježbom i stalnom rekreacijom autorica će zaboraviti na manje tjelesne tegobe i postaviti tijelo na viši duhovni nivo, odnosno duh na viši tjelesno-zdravstveni n

preuzmi
pdf