Tihana Bertek  

Hipnotička odiseja u očaravajućem nemiru

Engleski likovni kritičar Herbert Read još je 1937. zapisao kako ne bi trebalo biti granica između ljudi i umjetnika zato što je svaka osoba potencijalni umjetnik kojeg može inspirirati prisutnost drugog umjetnika. Međunarodni projekt eksperimentalne i rubne umjetnosti ŠKVER!, kojeg je pokrenula umjetnica Dunja Janković i koji je ovog ljeta doživio svoje četvrto izdanje, svakako potvrđuje Readovu tezu. U periodu između 9. i 16. lipnja, u brodogradilištu u Malom Lošinju, ŠKVER! je ugostio više od četrdeset umjetnika eksperimentalnog izričaja iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Njemačke, Grčke, Švedske, Poljske, Francuske, Portugala i SAD-a, koji su kroz radionice, istraživanje i međusobnu suradnju osmislili radove i performanse prilagođene industrijskom prostoru brodogradilišta. No – da se vratimo na Reada – prisutnost umjetnika potaknula je i neke od radnika brodogradilišta da se kreativno izraze; Nikola Haluška, primjerice, od prošle godine izrađuje skulpture i murale, a interes lokalnog stanovništva za događanja vezana uz projekt svake godine sve više raste.

Prirodno stanište suvremene umjetnosti Ovogodišnji ŠKVER! najavljen je u riječkom klubu Život performansom Petera Burra te u zagrebačkoj Galeriji Greta performansom portlandskog dua MSHR, projekcijom filma Amnezijak Dalibora Barića te projekcijom eksperimentalnih animacija skupine DMTV, a isti umjetnici predstavili su se i 9. lipnja na službenom otvaranju u malološinjskoj lučici Sv. Martin. Za vrijeme trajanja festivala održano je i predstavljanje plakata portugalskog kolektiva Oficina Arara te vokalni performans Nuna Pinta, a američki redatelj Ryan Jeffery predstavio je film Guest House Helios kojeg je snimio na ŠKVERU! prije dvije godine. Helios, koji je smješten uz plažu usred prekrasne borove šume u Čikatu, doima se kao da je zapeo u vremenu i predstavlja jedan od posljednjih bastiona socijalističkog ljetovanja. Vlasnik hotela, grupa Jadranka, planira ga srušiti i na njegovom mjestu podignuti luksuzni wellness resort, čime će bez sumnje izgubiti vjerne posjetitelje, uglavnom penzionere, koji ovdje ljetuju već desetljećima, ali i vrijedan povijesni arhitektonski dokument. Zanimljivu arhitekturu i prekrasnu lokaciju iz 1963. Jeffery prikazuje bez puno riječi, koristeći duge kadrove, bilježeći usporenu rutinu zaposlenika i gostiju.

Malološinjski škver, jedan od rijetkih industrijskih prostora u Hrvatskoj koji je još uvijek u funkciji, postoji već 163 godine. Iako naizgled svjetlosnim godinama udaljeno od onoga što smatramo prirodnim staništem suvremene umjetnosti, prljavo i opasno brodogradilište – u kojem žene možete vidjeti samo na erotskim kalendarima – posjeduje specifičnu industrijsku estetiku i stvaralačku slobodu koje pružaju osvježavajuću alternativu tradicionalnom izlagačkom modelu. Lošinjska brodogradnja vodeća je industrijska grana na otoku koja zapošljava više od 150 ljudi; međutim, uz postepeno jačanje turizma i ugostiteljstva kao osnovnih grana gospodarstva, brodogradnju je zadesila sudbina nepriznavanja i ignoriranja te se brodogradilište već godinama smatra zagađivačem i ruglom. Projektu ŠKVER! cilj je oživjeti grad kao scenu na kojoj se odvija umjetnički život, osigurati kulturni sadržaj te pridonijeti decentralizaciji nezavisne kulture. Djelujući u gradovima koji nemaju jaku suvremeno-umjetničku scenu, organizatori, kustosi i drugi kulturni radnici mogu proširiti horizonte svijeta umjetnosti te u njima ostvariti veći utjecaj nego u velikim gradovima s jakom umjetničkom infrastrukturom. 

Bijeg od bijele kocke Dunja Janković je škver zamislila kao mjesto inspiracije i druženja, kao radionicu, pozornicu, galeriju i javni prostor, kako bi mu na neki način odala počast i privukla pozornost lokalne zajednice. “Namjera ovog projekta je vratiti brodogradilištu zasluženo mjesto u lokalnoj i globalnoj svijesti društva“, pri čemu su umjetnička zbivanja otvorenog i neselektivnog karaktera. Iako se u SAD-u val alternativnih galerijskih prostora pojavio još početkom 1970-ih, a danas ih možemo pronaći u cijelom svijetu, kod nas “bijela kocka“ ostaje dominantni izložbeni model (uz par iznimaka, poput 26. Salona mladih ili Dana D u Gredelju ili Klaonici). Ulaskom umjetnosti u javne prostore, a izlaskom iz preosvijetljenih, uštogljenih i pompoznih galerijskih prostora, objašnjava Janković, “umjetnički rad se oslobađa nametnutih kriterija i pravila te postaje ono što zapravo jest: igra, zabava, šećer za oko, lijek za dušu“ te, najbitnije, komunicira sa svima, ne isključujući nikoga. Alternativni izložbeni prostori općenito više od tradicionalnih naglasak stavljaju na zajednicu, na uspostavljanje novih oblika suradnje i prezentacije umjetničkih projekata te omogućuju veću komunikaciju s publikom, ali i sa samim prostorom. Pri tome nastaju site-specific radovi koji mogu biti privremeni, postojati samo za vrijeme trajanja izložbe ili festivala, ili mogu ostati u prostoru, postajući njegovim sastavnim dijelom. Na ŠKVERU! su prisutne obje vrste radova, a ovi potonji, poput, primjerice, skulptura Matije Kralja ili brojnih murala, predstavljaju trajni trag i pridonose slojevitosti vizualnog identiteta brodogradilišta.   

Jedan od glavnih ciljeva ŠKVERA! je i promocija i afirmacija eksperimentalnih i rubnih oblika umjetničkog djelovanja. “Rubna umjetnost“ ovdje ima dvojako značenje: s jedne strane, rub se odnosi na geografsku i kulturnu dislociranost projekta, dok s druge označava rubni položaj u odnosu na mainstream, tj. institucionalno priznatu umjetnost. Ove godine izložba je poprimila vrlo eksperimentalno-multimedijalni karakter: osim murala i skulptura, bilo je tu performansa, VJ-inga, sound arta, instalacija, filmova… Primjerice, grčki umjetnik Ilan Manouach svirao je saksofon na udaljenom doku; Igor Bezinović snimio je film o starom “oštrom“ psu koji čuva škver; a Fijuk mreža održala je radionicu sitotiska te u suradnji s drugim umjetnicima izradila maske koje su svi posjetitelji nosili na finalnoj večeri, transformirajući se u stanovnike fantastičnog i bizarnog svijeta. Lina Rica, Boštjan Čadež, Dominik Mahmič i Izvanredni Bob prekrili su projekcijama teretni brod Generoso koji u malološinjskom brodogradilištu stoji još od 2010. i na kojem su gotovo godinu dana “živjeli“ ruski pomorci zato što vlasnik broda nije podmirio troškove remonta ni isplatio posadu. Najupečatljiviji dio izložbe bio je pak performans Nune Pinta i Oficine Arara, koji su pomoću pokreta, osvjetljenja i zvukova (i disko-kacige koju je nosio Nuno) uspjeli proizvesti hipnotizirajući doživljaj nalik na psihodeličnu i zlokobnu Odiseju u svemiru.

Otvorena vrata Škvera Program se svake godine odvija po istom modelu: tjedan dana kolaborativnog rada u improviziranim uvjetima, u nevjerojatnim prostorima škvera, i stapanje naizgled nespojivih svjetova: radnika i umjetnika, brodogradilišta i izložbenog prostora. Kustoskog koncepta nema, već se razvoj situacije i profil pojedinog izdanja ŠKVERA! prepuštaju sinergiji umjetnika i njihovih interesa, zbog čega je izložba svake godine pomalo drugačija. Projekt je strukturiran tako da obuhvaća radionički i prezentacijski dio: prvi se odnosi na upoznavanje umjetnika s prostorom, uspostavljanje suradnje i rad na projektima, a drugi su Otvorena vrata Škvera, odnosno konačna prezentacija novonastalih radova uz obaveznu feštu i roštilj kojeg pripremaju radnici. Zbog pomalo tromog početka radioničkog dijela (i nedovoljno stroge koordinacije od strane organizatora), moglo se pogrešno zaključiti da su umjetnici svoj zadatak shvatili olako. Međutim, već otprilike treći dan stvari su se krenule odvijati punom parom pa su svi, uz više ili manje truda, svoje projekte uspjeli dovršiti do otvaranja. Pritom je konačni rezultat čak i one ciničnije među nama ugodno iznenadio – od raznolikosti radova i bogatog programa do ugodne i opuštene atmosfere u kojoj su radnici, umjetnici, lokalno stanovništvo i turisti progovorili zajedničkim jezikom. Jedan od najboljih aspekata cijele priče je način na koji vas sam prostor navodi na razmišljanje o tome što je umjetnički rad, a što dio brodogradilišta. Promatrane u kontekstu umjetničkog projekta, cijevi postavljene na neobičan način ili prikolica s raznolikim otpadom mogu vas vrlo lako natjerati da se zapitate gdje je granica umjetnosti i da posumnjate u vlastitu percepciju. Istraživanje škvera postaje svojevrsna potraga za blagom u kojoj uz pomoć mape s označenim lokacijama umjetničkih intervencija pokušavate iščitati prostor, proučavajući mjesta na koja inače možda nikad ne biste otišli.