Almodóvarov savršeno režiran film ruši posljednje granice između umjetnosti i eklatantnog kiča i pornografije
Stjuardese. Kokteli. Uniforme. Droga. Disko. Pjena. Zamislimo da se igramo asocijacija. Nakon ovog strmoglavog niza, većina će nas ponuditi jedno jedino rješenje: seks. Novi film Pedra Almodóvara Putnici ljubavnici (Los Amantes Pasajeros, 2013.) koristi omiljene mu sastojke kako bi smiješao eklektičnu crnu komediju u kojoj se strah od smrti baš kao i depresivna realnost zaboravljaju neumjerenom odavanju radostima droge, seksa i alkohola. Ove smo sastojke navikli kod Almodóvara ekstenzivno konzumirati još od njegovih prvih ostvarenja u kojima su uvijek bili smiješani na način da proizvedu zabavne, a u kasnijim radovima i emocionalno eksplozivne rezultate. No, ono što se promijenilo od komedija poput Djevojaka iz grupe ili Labirinta strasti do danas jest forma u koju redatelj zaodijeva svoje sulude filmske maštarije. Putnici ljubavnici režirani su preciznošću estetskog kirurga, ili, filmskim rječnikom, sigurnošću jednog Hitchcocka. Almodóvar se tako na razini forme tijekom svoje preko trideset godina duge karijere polako i sigurno približavao bezvremenoj klasici, a na razini sadržaja istovremeno konačno stigao do autoironičnog parodiranja sebe samog. Svojim je pretposljednjim filmom Koža u kojoj živim pokazao kako savršeno barata žanrovskim matricama, kojima je itekako sposoban prilagoditi svoju prepoznatljivu poetiku, a sada je s Putnicima ljubavnicima pak odlučio žanrovske datosti podrediti omiljenim mu fiksacijama. Novo Almodóvarovo ostvarenje na najzabavniji mogući način ruši posljednje granice koje su stajale između njegove umjetnosti i eklatantnog kiča i pornografije, a sve to odvija se u savršeno režiranih devedeset filmskih minuta čije pokretne slike ugodno omamljuju zavodljivošću forme i sočnošću sadržaja.
Prvoklasne bakanalije Tako smo čak dočekali da nam Španjolac ponudi jedinstvo vremena, mjesta i radnje u filmu čija polazišna premisa nadmašuje sve čemu smo se naučili nadati od šezdesettrogodišnjeg majstora. Naime, većina se novog Almodóvarova filma odvija na letu 2549 iz Madrida za Mexico City, zrakoplovne kompanije Peninsula. Zrakoplov, čija je pretežno muška posada odreda homoseksualno orijentirana i sklona opijatima poput tekile, seksa i religije, zbog ozbiljnih je tehničkih problema s opremom za slijetanje prisiljen kružiti španjolskim zračnim prostorom dok se ne osigura podobna pista. Na njoj će piloti biti prisiljeni izvesti krajnje riskantno prizemljenje pri kojem će vjerojatno biti ljudskih žrtava. Prije nego što nas uvede u zrakoplov, Almodóvar inscenira malu nesreću na pisti u kojoj u slapstick ljubavnom prizoru gledamo Antonia Banderasa i Penelope Cruz kako guguću po prvi se put pojavljujući zajedeno u nekom redateljevom ostvarenju. Epizoda funkcionira kao duhoviti metaokvir onoga što će uslijedit kada se konačno usudimo ukrcati, ali i kao smjerokaz osnovnog tona filma. U avionu nas pak dočekuju još neki omiljeni redateljevi glumci poput Cecilie Roth i Javiera Camare. Almodóvar let otvara dugom vožnjom po plišanim šarenim sjedalima prvog razreda za vrijeme koje prelazi s jednog na drugo lice dajući gledatelju priliku da otvori asocijativni niz na prethodne filmove u kojima ih je susretao. Ovim stiliziranim i funkcionalnim autokomentarom redatelj kao da poručuje: evo, skupio sam svoje glumce, odnosno svu svoju umjetničku prtljagu, pospremio ih na posljednji let i sada ih šaljem ravno u smrt. No, prije nego što se ona konačno dogodi, bogme ćemo se i malo zabaviti. Podtekst Putnika ljubavnika jest suočavanje sa smrću, a Almodóvar posljednjem sudu prilazi ekstenzivnim prepuštanjem svojim i našim najluđim maštarijama. I dok ekonomska klasa spava snom pravednika uljuljkana dozom lijekova što su im ih u piće umiješala tri dobrohotna stjuarda (izvanredni Javier Camera, Raul Arevalo i Carlos Areces), putnici poslovne klase zajedno s urnebesnom posadom isprva histeriziraju, e samo da bi uskoro shvatili da im ne preostaje ništa do li prepustiti se čarima užitaka. Almodóvar likove postavlja kao plejadu šund karikatura pa su dvije žene doslovno svetica i kurva, a muškarci biznismen, ubojica, diler i glumac. Svi će oni na let donijeti svoje priče koje odzvanjaju stvarnošću što je ostala negdje daleko dolje na tlu. Gore u zraku će im se pak pružiti prilika da iskuse sve ono o čemu su uvijek sanjali. Djevica će tako izgubiti nevinost nasađena na usnulog, ali uzbuđenog mladića, a kurva pronaći ljubav i povjerenje naočitog muškarca. Tri će se pak raspojasana stjuarda pobrinuti da njihovi putnici dobiju dovoljnu dozu koktela oplemenjenih meskalinom koji će situaciju na letu 2549 uskoro pretvoriti u prvoklasne bakanalije.
Natrag u La Manchu Let ćemo za vrijeme trajanja filma napustiti samo jednom, u trenutku kada kroz glumčevu priču ponovo odlutamo na Zemlju, gdje ga čekaju dvije žene kojima je slomio srce. U ovoj zabavnoj digresiji, koja i opet ima funkciju metakomentara vlastite opsjednutosti melodramatičnom ljubavi Almodóvar baroknim nizanjem slučajnosti parodira i transponira filmsku romantiku. Njegovo kondenziranje slučajnosti toliko je zabavno i poentirano da ostavlja bez daha, a kad se konačno vratimo gore u zrak, život će opet postati posvema lišen smisla - tri će stjuarda svojim putnicima ponuditi glazbeni interludij na pjesmu The Pointer Sisters I’m so excited u urnebesnoj gay koreografiji koja priziva zlatno doba osamdesetih kada je i sam Pedro žario i palio madridskom noćnom scenom. Njegov će avion na kraju završiti u moru pjene i šarenih tobogana, na aerodromu La Mancha, čije ime priziva pustolovine bistrog viteza, ali je ujedno redateljev rodni kraj. U stvarnosti je riječ o derutnom zdanju, simbolu korupcije i propalih projekata suvremene Španjolske potresene snažnom ekonomskom krizom koja je zemlju dovela na rub socijalnih nemira. Almodóvar kao da je odlučio sve nas skupa ukrcati na duhovit filmski let i poslati nas daleko u zrak iznad vremena i stvarnosti dopuštajući nam da uživamo u orgijama suludog kiča kojeg je za nas orkestrirao preciznošću genija. Dok se nalazimo na putovanju što ga je za nas priredio veliki Španjolac, neminovna se smrt izbjegava uvijek novim slojem užitka što ih pružaju dobro osmišljene fantazije.
Leteći Titanic Nakon što nas je prošle godine zadivio psihološki jezivim, a formalno maestralnim trilerom Koža u kojoj živim, Almodóvar je odlučio okrenuti ploču i snimiti svoju verziju filma katastrofe i opet se igrajući postavkama žanra te ih izvrćući naopačke. Putnici ljubavnici su film o erosu i thanatosu zaodjenut u krinku seksi farse. Njegova vještina ovaj put nije uperena ka ambicioznom propitivanju ljudske psihologije, već jezdi raspuštanju i prepuštanju jedinim preostalim užicima na brodu koji tone, odnosno Zemlji koja ide prema neizbježnoj katastrofi i redatelju koji ide prema kraju životnog puta. Almodóvar može sve što može i jedan Hitchcock i kojeg u konačnici opsjedaju iste stvari kao i Britanca, ali koji je odlučio vidjeti kako stvari izgledaju kada se usudimo opustiti i prepustiti, makar i zato jer više nemamo ništa za izgubiti. Što bi ljudi radili da mogu raditi bilo što?, kao da se pita Almodóvar. Odgovor na ovo pitanje, što se njega tiče, nesumnjivo sadržava sljedeće pojmove: Stjuardese. Kokteli. Uniforme. Droga. Disko. Pjena. I tako se i opet nameće jedno jedino rješenje: seksom do smrti!