Hitovi vs. Zaboravljeni dragulji

Stereotipa ima posvuda, pa tako i u svijetu ozbiljne glazbe. Jedan od njih govori o Austrijancima kao tehnički vrhunskim profesionalcima, čije su interpretacije, međutim, uglavnom akademski suhoparne. Naravno, nijedan stereotip nije posve utemeljen, pa tako navedene osobine zaista vrijede za jedan nezanemariv dio austrijskih, ali i ne samo austrijskih glazbenika. S druge strane, stereotipi vode u generalizaciju, a to je nešto što bi uvijek, pa i u ovom slučaju, trebalo barem pokušavati izbjegavati.

Od prva dva “koncerta za ljubitelje baroka i rane glazbe” ovogodišnjih Zagrebačkih baroknih večeri, koji su, zapravo, recidiv privremeno ukinutog Zagrebačkog baroknog festivala, jedan samo potvrđuje stereotip o kojem je riječ, dok ga drugi, međutim, vrlo uvjerljivo demantira. Naime, kako je isprva bilo planirano da ZABAF ovog ljeta bude u znaku austrijskog baroka, tako je i ono što je od njega preostalo posvećeno upravo tom glazbenom mjestu i vremenu, i to upravo u izvedbi austrijskih ansambala.

Uhu ugodno i lako zaboravljivo

Na koncert sastava L’Orfeo Barockorchester, predvođenog violinisticom Michi Gaigg, treba trošiti previše riječi. Posve očekivano, doživjeli smo zanatski i stilski ispoliranu svirku, ali, na žalost, bez previše sadržaja. Kao da se od nota nije vidjelo glazbu, pa su tako i “hitovi”, poput Bachove Suite u C-duru ili Vivaldijeva koncerta za blok-flautu Noć zazvučali koliko uhu ugodno, toliko i vrlo lako zaboravljivo. Niti izbor programa nije bitno pridonio zanimljivosti koncerta – umjesto isprva najavljenih rariteta austrijskog baroka i pretklasike, ponuđena su manje-više općepoznata djela. Iznimku je predstavljala samo jedna suita Johanna Kaspara Ferdinanda Fischera, koji, usput budi rečeno, kao ni većina preostalih skladatelja zastupljenih na tom koncertu, ne pripada austrijskom kulturnom krugu.

Srećom, čast baštine Habsburške monarhije, a posredno i hiberniranog ZABAF-a, učinkovito su spasili René Clemencic i njegov Clemencic Consort. Usprkos poodmakloj životnoj dobi voditelja tog sastava, a i ne baš uvijek bitno nižim godinama ostalih njegovih članova, njihov je koncert ponudio daleko više živosti i životnosti nego nastupi velike većine medijski eksponiranijih, a uglavnom i mlađih zvijezda ranoglazbene scene na proteklim ZABAF-ima. Za razliku od sastava L’Orfeo Barockorchester, Clemencic Consort ne igra na sigurno. Naprotiv, rizik je ovdje velik, ali i očito pomno osmišljen. Naime, umjesto programa posloženog po načelu hit do hita, ovaj sastav u središte pozornosti stavlja manje poznate autore i njihova još nepoznatija djela, iskreno, ali i utemeljeno uvjeren u njihovu kvalitetu, kojom ne zaostaju bitno za velikanima koji su ih, često s nepravom, posve zasjenili.

Germanska temeljitost i talijanska teatralnost

U tom smislu, osobito su zablistali glazbeni dragulji iz kajdanki Johanna Heinricha Schmelzera i Heinricha Ignaza Franza von Bibera. René Clemencic u njihovoj glazbi prepoznaje plodotvorno susretiše divljeg talijanskog fantastičnog stila i složene njemačke retoričnosti, uporno podcrtavajući obje strane ove specifično austrijske barokne sinteze. Ima tako u svirci njegovih glazbenika i germanske temeljitosti, ali i romanske teatralnosti, a sve je to ponuđeno uz upravo impresivnu količinu zaigranosti i duhovitosti. Ona, međutim, nikad ne prelazi u karikaturu, ili čak grotestku, što je, na žalost, danas odlika niza specijaliziranih ansambala u potrazi za instant uspjehom i medijskom pozornošću.

Ukratko, ako treba navesti samo jedan argument da obnavljanje Zagrebačkog baroknog festivala itekako ima smisla, nastup Clemencic Consorta svakako je u tom pogledu vrlo čvrsta motivacija za oživljavanje manifestacije koja je, usprkos financijskoj nestabilnosti, itekako imala smisla.