Nove pjesme prošlogodišnjega laureata Navrh jezika
Nagradu za najbolji pjesnički rukopis autora do 35 godina Navrh jezika organiziraju Udruga Kultipraktik, Algoritam i Zarez, a godišnje dodjeljuje žiri u sastavu: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar i Kruno Lokotar. Nagrada Navrh jezika sastoji se od objave zbirke pjesama sa svim pripadnim autorskim pravima u izdanju Algoritma, Navrh jezika prstena, diplome i pretplatničkog paketa na časopise Quorum, Tema i Zarez. Natječaj Navrh jezika trajno je otvoren za sve građane Republike Hrvatske mlađe od 35 godina. izbor od do 15 pjesama, uz bio-bibliografsku crticu, valja poslati kao privitak u jednom word-dokumentu na adresu navrhjezika@gmail.com. Radovi koji budu ulazili u širi izbor bit će objavljivani na stranicama Zareza to jest internet-stranici Kultipraktika. Autori koji uđu u uži izbor bit će o tome obaviješteni e-mailom i zamoljeni da žiriju na uvid pošalju sav materijal koji bi mogao ući u knjigu
Solve et coagula
Sinoć šutnja u pepeo sve rasadnike u grudima.
Živ planiram dan i kretnje
u sobi punoj duhova, glasova i matematike.
Kao odjeća razbacane čakre po predmetima
opominju statičnost mesa i kostiju;
promiče mi zdravlje.
Razvijam vlagu postojanja svakom mišlju o daljini;
bojim se bacit ću sidro u to neznanje.
Koliko si žena u sobi u kojoj spavaš?
(odloženi koraci neprestano sviću, kao vijesti
o umiranju poznatih ličnosti.
U banalnom svijetu banalne tuge
u ljubav i još dan, dva
i počet ću pisati sonete usred žita u 21. stoljeću)
o mila, tko će voljeti tako majčinski,
tko će prkositi gravitaciji s tobom
kada razlije se noć.
Pucketaju rebra pod težinom praznine
kao placebo urušavanje Svemira
i što sutra sa svim tim rukama što imale su
svijati gnijezda vratom,
dojkama i bedrima.
O mila, mi planktoni s kompleksom boga
i bez sedativa, grizemo samoćom svaki zglob
koji sije nježnost.
Mumija nedjelje
Nerazgradivo živa praznina
rastače sigurnost kostiju.
Porozno, tišinom prozora
gradiš jastuke za poglede
mira.
Stapati je dva puta živjeti
Popij ovaj zitum intuicije, cvasti i jahati aer
dođi, u Šu evoluiraj.
Kušaj ovo jato agruma
mila, empirijom
poljupca, ovo dječje srce je eho ćablastog anđela,
narativnost aleluje,
misao o jutru uzajamnih
dodira usutih šaptom u
intimu
jezika (erudicija zore isprepliće kose,
kose orgazma, jarke i mirne).
Sanjam elohim.
Sanjam luminacije usidren ženom i
jedninu evociram,
jedninu amalgama. Korijen osjećaja
blizak mom vlastitom.
Ne buni se
Rodiš se, a onda cijeli se život pokušavaš vratiti.
Ujutro ručnicima, uvečer jastucima, pokrivačima i snom.
Mokra zemlja na rukama nije ugodna
jer sve izlazi iz nje, osim tebe. Ti joj pripadaš
a nitko te nije naučio umrijeti.
Dani mijenjaju okus ali ti rijetko mijenjaš ukus
i korak i boluješ, na kraju uvijek boluješ
od samoga sebe. Ne postojiš siguran da živiš,
poštuješ redove u banci i prometne znakove.
Poštuješ neživo jer je prisutno i kada odeš.
Onda popuštaš pred reklamama, tabletama
i sezonama,
prikopčan na marketinšku infuziju
i čekaš da se vratiš u nešto kao majka.
U gradu Zejne Vuk
1.
Duh je uljubiti trave
u sve razine nje(ž)ne
boli.
Bez “ja”.
2.
U dvorištu Zejne Vuk
rano su procvjetale voćke
i Zejna se plaši snijega,
jer Zejna zna
da negdje u njenom gradu
jednoj su djevojci
procvjetale kosti.
3.
Noću je žlica
sam žlica.
4.
U prosviraloj glavi
himna:
nekoć bijah lud samo u prsima,
nekoć bijah lud samo u prstima,
nekoć bijah lud samo u prostorima.
5.
Neku noć bijah tu,
samouk pod prozorima
jednine
i vozačima govorio
ovdje Matrjoška spava
sve razine
nježnoboli,
morat ćete drugom cestom.
Fraktali
Dogodile se oči namjesto ruku da vrijeme
da vrijeme sažmu u fraktale, kao disanje.
Kao disanje, kao svjetlost da gradiš me,
me umireš i rađaš ovdje i nigdje ti.
Nigdje ti dodira posijanih kao ja,
kao ja nigdje toliko ti kao disanje.
Substantia grisea
Ako moram biti čovjek ovom svijetu
neka njene dojke
liju obroke za djecu.
(Kada je Tesla umirao
golub je pjevao
ona je obećanje
čovjeku svijeta.)
Horizont
puca kao breskva
i ljepljivih prstiju molim mrave
da me pojedu prije samoće
substantia grisea.
Jez(gr)a
Postoje adrese ispisane u biću
i ako sloboda postoji
zašto govorimo o njoj.
Uvijek kada netko pokuca
prebrojim adrese i pitam se
tko je čovjek u ovo doba.
Šepnja
Na pomolu dan i vidim
ovo je sloboda u kojoj propadam
o.
Zapeo, zapeo, zapeo...
dovoljno puta da riječ izgubi smisao
i šepavog oka proglasim
prostor.
Na pomolu san i čujem
ovo je štap za hodanje.
Razlomci
Hranjiva moja, otvorena u krug
si misao, potom čulo i tu prestane
ššš
se ulivaš tišina. Sve veća a sve ista
čulom zatvorena.
I ššš, ššš, polako se uzrok prelije
u uzorak, u jednu od onih zastava ljubavi
koja stoljećima poslije buni veksilologe.
O da mi je razumjeti matematiku
pa prevladati parsnip dermis,
da nestanu ovi razlomci duše.
Hranjiva moja.
Songularity
Ulazim izlazim
sebeum sebeduh
i postajem krošnja
za polen osjetijela
tebeum tebeduh.
Pukotinom u percepciji
kroz niječne zube
materi(ji) pjevam:
di,sati prolaze krug,om om om.
Disa,nju tkati tik-tak tak,til zvuka
di,sanje leti kožom. Svjetlom.
Svijet. Lom.
Alen Brlek (Zagreb, 1988.) osnovnu i srednju školu završio je u Puli i Rovinju, trenutno živi u Dugom Selu. Pjesme su mu objavljivane u e-časopisima Književnost uživo i Međutim. U izdanju Algoritma objavljena mu je knjiga Metakmorfoze