Igra bez pobjednika

Najnoviji film Michaela Hanekea Funny Games U.S. jest remake njegova 10 godina starijeg (gotovo) istoimenog filma. Haneke bi našoj publici mogao biti najpoznatiji po francuskom filmu Skriveno, iznimno tešku djelu koje već na fabularnoj razini ostavlja ključna pitanja neodgovorenim, a da ne govorimo o detaljnijim analizama. U Funny Games donekle već na prvu loptu možemo ponoviti za Georgiejem Starijim kada kaže “I get it”. U remakeu glumi ga odlični Tim Roth, a u originalu ništa lošiji, nedavno preminuli Ulrich Mühe, inače glavni glumac iz Života drugih. Ipak, pitanja se počinju gomilati kada pokušamo objasniti metaprocedure, a ponajviše ako želimo legitimirati remake nečim drugim doli zgrtanjem para.

Prvo je potrebno pojasniti da su i original i remake formalno praktički identični. Od kadra do kadra Haneke koristi istu glazbu, iste kutove snimanja, iste planove, iste dijaloge. Jedino što se razlikuje jesu glumci i da nema Naomi Watts u ulozi supruge, vjerojatno bi najveća razlika u tom pogledu bila ona između njemačkog ovčara u originalu i koker španijela u remakeu. Moj je pristup bio prvo pogledati original, a zatim remake, no mislim da se čitanje filma ne bi bitno promijenilo da je slučaj bio obrnut.

Sljedeći na listi za odstrel

Vratimo se Georgieju Starijem i zapitajmo što je to što on zapravo shvaća. Očigledno shvaća da je ovaj dvojac obučen u bijelo, s rukavicama, starkama i kratkim hlačicama, koji sjedi na sofi preko puta, jedan od njih s golf-palicom u ruci, potpuno iskren (makar dječački zaigran) kada se okladi s njima da za 12 sati ni on ni njegova žena (Naomi Watts u remakeu, a u originalu Susanne Lothar) ni njihov sin neće biti među živima. Jasno mu je i to da za sve to nema nekakva dubljeg motiva, ali i, nažalost, da nije poanta toliko u tome da ih se ubije koliko da se pritom dobro zabavi. Zabava se obično sastoji u tome da se jedan od njih dovede u situaciju da od drugog traži da učini nešto potpuno ponižavajuće ili se pak nekome dade mogućnost da odluči tko je i na koji način sljedeći za odstrel. Ključno je da se čitavo vrijeme održava etiketa. Na kraju krajeva i Georgie Stariji traži da se ne psuje pred njegovim sinom. Haneke upućuje briljantnu pljusku; usprkos tome što je sveopći doživljaj tih igrica krajnje degutantan, ni u jednom trenu kao gledatelji ne svjedočimo poniženju ili umorstvu u njegovoj vizualnoj dimenziji. Jedina je iznimka umorstvo jednog od mučitelja, no to je zasigurno pravedna odmazda mučenika. Treba priznati da bi takvo čitanje odgovaralo više kada bi američka verzija bila original, a njemačka remake, jer je poznato da su Europljani mnogo ležerniji što se golotinje tiče. Na koncu mislio sam da će Haneke u remakeu, upravo zato što jest američki, ići protiv cenzure i inzistirati na vizualnim detaljima igrica. To nije slučaj, ali ne mijenja na stvari da filmsko umijeće uključuje baratanje onim što je u kadru koliko onim što je izvan njega.

Prekrasan primjer istog jest prvo umorstvo. Makar se na racionalnoj razini slagali s Georgiejem Starijim, iracionalno se još nadamo da neće doći do toga; a jednom kada se neminovno i dogodi, šok nas ipak ostavlja razjapljenih usta. Glava dvojca, Peter, odlazi u kuhinju da spremi nešto za jelo, pratimo ga u njegovoj uljudnoj nezainteresiranosti za zbivanja u sobi koju je napustio, a u rutini mazanja tosta nimalo ga ne uzbuđuje ni pucanj ni treska i vika koja slijedi. Ono što ga ljuti jest to da je Debeljko zabrljao kada je pucao u onoga na kome je brojalica stala umjesto u onoga na kome nije. Čitavu tu off-raspravu pratimo gledajući u Nascar utrku (u obje verzije!), barem ono što se vidi od nje od sve krvi koja je zaprskala ekran.

Psihičko stanje likova

Dvojac napušta kuću neočekivano kako se i pojavio, a razlog ne može biti očitiji: nakon toga teško da je tko god je ostao živ u stanju da bude zabavan. Slijedi jedan od najsnažnijih dugih kadrova uopće, mjerljiv i s onima Tarkovskog. Jasno je da je Georgie Mlađi mrtav, no nije nam jasno što je sa Starijim, njemu samo vire noge, a supruga poput kipa sjedi na stolici usred te strave. Čini se da je tu ključna razlika između dviju verzija; u originalu supruga je u toj nijemoj nepokretnoj poziciji mnogo duže. Kadar naprosto odbija završiti, buka s TV-ekrana u kojoj se guši direktno dočarava psihičko stanje likova. Praznina, osjećaj bespomoćnosti, nijema nevjerica i nevjerojatno breme, odjednom se sve to sručilo zajedno. Kadar nam pruža rijedak primjer u kojemu u filmu svjedočimo kontinuiranu prikazu nadvladavanja neke naizgled nepremostive psihičke barijere. Uobičajena odluka jest riješiti tako nešto rezom. (Uostalom, likovi iz Southparka to najljepše kažu kada pjevaju “Moraš imati montažu!”). Iznimno je dojmljivo da u istom kadru supruga izlazi iz tog katatoničnog stanja šoka, pribere se i krene u bijeg.

Bijeg se pokazuje neuspješnim, a kada Peter autorski intervenira u film vraćajući daljinskim upravljačem vrijeme unatrag da spriječi ubojstvo svoga kompanjona, je li uopće bilo tko od likova imao ikakve šansu da dobije okladu? Do sada je dojam da oni nerijetko propuštaju dobre prilike za pokušaj bijega; Georgie Stariji zasigurno se mogao oboružati barem palicom i čekati iza vrata, u slučaju da se itko od dvojca vrati, na sličan način golf-palica kojom se oni koriste na početku ne doima se značajnom prednošću, posebno kada je u prostoriji samo jedan od njih. No u okolnostima u kojima Peter, direktno se obraćajući gledatelju pogledom u kameru, ismijava njegove zahtjeve za prihvatljivim zapletom i raspletom, čini se da je jedini tko može pomoći teroriziranoj obitelji redatelj. Na kraju krajeva, nije li on školski na početku filma uveo kadar u kojemu nas se upućuje na nož koji je čisto slučajno ostao na brodu. A tamo se ima održati finale. Osam je ujutro (a u devet ističe rok za okladu) kada dvojac vodi suprugu na taj isti brod. No poraz je potpun. Ne samo da Debeljko bez problema uočava nož i rješava ga se, već supruga nije sposobna intervenirati ni kada Peter jasno spomene da je Debeljko neplivač. Umjesto da barem povuče nekoga sa sobom, prilika joj je širom otvorena kada je posjednu do njega, ona je toliko demoralizirana da je nesposobna poduzeti bilo što. Kako i ne bi bila kada dvojac očigledno može premostiti bilo kakvu pomoć autora.

Remake gotovo identičan originalu

Vratimo se sada na pitanje remakea. Usprkos tome što je, kako smo već napomenuli, remake gotovo identičan originalu, vjerujem da se ovaj prvi ipak dade legitimirati. U drugu ruku, treba priznati da je makar glumačka izvedba izvrsna u obje verzije. Sama činjenica da u američkoj verziji suprugu glumi Naomi Watts nekako slabi lik. To nipošto nije zbog glume, no ipak se ne mogu oteti dojmu da se upravo zato što je toliko lijepa ne može naljutiti na način na koji to učini Susanne Lothar u incidentu s razbijenim jajima. Upravo zbog tako neuobičajenog izgleda, kao da šok kada joj se tako nešto neuobičajeno dogodi blijedi. (Kao da stvar funkcionira bolje kada se tako nešto zbiva nekome tko je pojavom potpuno uobičajen). Iako je remake formalno identičan, to je jasno još od samog početka – ptičja perspektiva kojom se otvara film, glazbena podloga – za čitavo vrijeme gledanja ipak postoji nešto što nam ne da mira, kao da bi nešto moglo biti bitno drugačije. Čak i kada se sve odigra na isti način do točke kada suprugu vode na brod, to nešto još radi. Kao da smo samom izvanfilmskom činjenicom da je Haneke režiser ponukani vjerovati da ovaj naprosto mora učiniti nešto, da će nekako intervenirati da je spasi. No intervencija izostaje. Zaključak je isti, dvojac je u potpunoj kontroli, i to do te mjere da ni u remakeu autor ne može ništa učiniti. Ipak, po mom mišljenju, ako se napetost i neizvjesnost uspije održati u remakeu, a vjerujem da uspijeva, te s narativne razine prenese na metanarativnu (s toga hoće li se supruga izvući na hoće li režiser napokon učiniti nešto za nju!?), tada je remake i više nego legitiman.