22.11.2016.

Sonja Leboš  

Infrastruktura - domena biopolitike

 

Sveprisutnost i izuzetan značaj što ga voda ima za ljudski, pa i svaki drugi oblik života, upućuje na razmišljanje o vodnoj infrastrukturi (i infrastrukturi općenito) kao domeni biopolitike. Mi, "moderni” (Latour) toliko toga uzimamo zdravo za gotovo, da je pitanje priključivanja na vodoopskrbnu mrežu nešto što se naizgled samo po sebi razumije. Ipak, da to nije tako, pokazuje i činjenica da tvrtka koja se bavi vodoopskrbom i odvodnjom u glavnom gradu republike-koja-to-još-nije Hrvatske samo do kraja ove godine nudi mogućnost priključenja na mrežu onima čije odvodne cijevi završavaju u nigdjezemskoj, ili, točnije – u ilegalnim crnim jamama koje često zagađuju podzemne (a time i pitke) vode. Vrlo se dobro sjećam 1998. godine i svog zaprepaštenja prilikom pogleda na šestinske potoke koji su se iz bistre vode mog djetinjstva pretvarali u kužne kanale koji su prikupljali otpad i fekalije iz crnih jama mnoštva ilegalno izgrađenih tzv. urbanih vila u podsljemenskoj zoni. Iste su nicale kao još jedan oblik ratnog plijena novopečene buržoazije ratnih profitera. Priključci na mrežu vodoopskrbe da, ali odvodnje? Pa čemu, kada se nekažnjeno i jeftinije mogao zagađivati okoliš.

Što gradove čini velikima? Prije svega, njihova infrastruktura. Moderni gradovi su društvena ali i tehnološka čuda. Npr. New York. New York zapanjuje svojim neboderima, međutim, samo neupućeni zanemaruju činjenicu da infrastruktura jednog tako velikog grada zadire barem jednako tako duboko koliko i dopire visoko. Gradovi poput Seattlea već godinama razvijaju tzv. zelenu infrastrukturu, koja koristi zelene nasade kako bi na taj način kontrolirala višak oborinskih voda.

A u Zagrebu, anno domini 2016, tvrtke koje se bave vodoopskrbom i odvodnjom priključuju na mrežu ilegalne objekte rubovima tog grada koji se ne samo neplanski već i potpuno nekontrolirano razlijeva van postojećih infrastrukturnih mreža. Nakon čega slijedi što – možda potop?

Izbjegnimo zabunu, oštrica ovog teksta nije upućena protiv ljudi koji su 1990-ih bježeći iz Slavonije ili bosanske Posavine i drugih ratnih zona zidali objekte bez dozvole na rubovima grada i snalazili se kako su znali i umjeli. No, akumulacija kapitala na onim podsljemenskim polovima društva odavno je mogla omogućiti da se posljedice grada koji se nekontrolirano prelijevao saniraju, a infrastruktura dovede u red.

 

Zagrebačka vodna infrastruktura 

 

Prema podacima koje nalazimo na službenim stranicama Vodoopskrbe i odvodnje (danas djelatne komunalne infrastrukture u okviru Zagrebačkog Holdinga), sve do kraja 19. stoljeća građani Zagreba opskrbljivali su se vodom uz pomoć javnih i privatnih bunara. Organiziranu opskrbu vodom pokušao je riješiti inženjer Vatter, te je 1773. godine izradio idejno rješenje prema kojem bi se građani opskrbljivali vodom zahvaćanjem potrebne količine vodene mase iz Kraljičinog zdenca ispod Medvedgrada. Ipak, visoki troškovi izgradnje onemogućili su ovaj projekt.

Godine 1850. ujedinjen kraljevski grad Zagreb svoj prvi veliki modernizacijski korak započeo je prvom regulatornom osnovom iz 1865. Ona ‘predviđa nove centralne funkcije’ kojima je cilj omogućiti 'cjelovit i skladan razvoj Zagreba kao moderne metropole’ (Knežević : 10). To, uz moduliranje osnovnih pravila izgradnje, znači i za Zagreb vitalno premještanje potoka Medveščaka iz urbanog područja te shodno tadašnjim standardima predviđa komunalnu infrastrukturu, vodovod i kanalizaciju cijelog grada.

 

Foto: Vodonosna područja Zagreba

 

Dana 14. kolovoza 1861. godine Gradsko zastupstvo izabralo je "Vodovodni odbor" sa zadatkom koncepta budućeg gradskog vodovoda. Tek 1871. godine, na inicijativu inženjera Ruperta Melkusa, započinje se s novim istraživanjima i mjerenjima izdašnosti vrela na Medvednici. Rezultati su pokazali da oni ne mogu dati dostatnu količinu vode za grad. Tako inženjer Melkus predlaže da se voda crpi iz zdenaca u savskoj nizini, koja prema njegovim saznanjima obiluje dovoljnim količinama pitke i zdrave vode. Ovakvo saznanje svakako je bio najveći doprinos početku stvaranja suvremene vodoopskrbe, gdje je posebni odbor prihvatio prijedlog, čime je stvoren preduvjet za izgradnju vodoopskrbnog sustava grada Zagreba.

Prema ideji inženjera Melkusa, u srpnju 1876. godine započinju radovi na gradskom vodovodu, gdje dvije godine kasnije Zagreb dobiva javni vodovod, što je pet godina prije Münchena i pet godina nakon Beča. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 litre u sekundi, a dužina vodovodne mreže 3,9 km. 

Vodovod grada Zagreba svečano je stavljen 7. srpnja 1878. godine. Vodovod se sastojao od zdenaca sa strojarnicom u Zagorskoj ulici, vodospreme u Jurjevskoj ulici (i danas vodosprema Jurjevska radi punim kapacitetom te opskrbljuje potrošače područja iznad Jurjevske: Pantovčak, Prekrižje, Tuškanac, Šestine što čini oko 10.000 – 15.000 potrošača) , tlačnog cjevovoda od zdenca do rezervoara te razvodnih cjevovoda do potrošača. Zagreb je u to vrijeme imao oko 30.000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je priključeno 11.150 ljudi.

Gradnja sustavne kanalizacije započela je 1892. godine izvedbom odvodnog kanala s ušćem u Savu kod Žitnjaka te prelaženjem potoka Medvešcak iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Prva lokacija glavnog odvodnog kanala bila je kod Petruševca, a njegovim produljenjem u razdoblju od 1928. do 1930. godine uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. 

Izgradnjom glavnog odvodnog kanala (GOK) stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu.

Krajem 19. stoljeća radi se glavni odvodni kanal Branimirova - Vodnikova - Mihanovićeva - Jukićeva, a 1900. godine izgrađuje se sjeverni kanal u Ilici, a ujedno su nasipi Glavnog odvodnog kanala postali obrambeni nasipi od visoke Save. Upravo ti nasipi bili su preduvjet za širenje grada u nizinske dijelove.

Kao što je to uobičajeno, u narativu o tome kako je nastala zagrebačka mreža vodoopskrbe i odvodnje, modernizacijski period socijalizma nestaje u bespućima povijesne (ne)o-zbiljnosti. Prema današnjim tzv. službenim podacima čini se da se Zagreb razvijao do 2. svjetskog rata, pa onda tek opet od 1991. godine.

Međutim, kako su nekad govorili urbanisti: novi južni Zagreb doslovce se ovjesio na vodopskrbne i odvodne kanale – bez njih, novog socijalističkog grada koji je tijekom vremena udomio više od 200000 ljudi – ne bi bilo.

Zagrebački velesajam, protostruktura novog južnog Zagreba, povlači za sobom i širenje kanalizacijske mreže i južno od Save. Gradi se sabirni kanal i prva crpna postaja u postojećem kanalizacijskom sustavu.

Na području grada tako su se razvila tri neovisna kanalizacijska sustava:

1. Gradsko područje na lijevoj obali rijeke Save, sjeverni Zagreb i zapadni dio Sesveta;

2. Gradsko područje na desnoj obali rijeke Save, Novi Zagreb;

3. Područje istočnog dijela naselja Sesvete na slivnom području potoka Crnec sa zasebnim uređajima za pročišćavanje otpadnih voda. 

Danas, opet prema trenutnim službenim podacima, na području grada Zagreba ima izgrađenih oko 1.600 km javnih kanala raznih profila čije se čišćenje obavlja modernim strojevima. Osim javnih kanala kanalizacija, održava se i oborinska odvodnja grada Zagreba što godišnje iznosi oko 52.000 čišćenja slivnika i taložnika na horizontalnim sabirnim kanalima. Sav posao obavlja se sa tridesetak vozila (jedno vozilo proizvođača Muller Umwelttechnik GmbH s pripadajućom opremom, vrijedno je 2.598.400,00 kn, bez PDV-a). Zastupnik i prodavač tih skupih vozila je privatna tvrtka Agra d.o.o.

Međutim, ono što se prešućuje jest činjenica da i oborinske i otpadne vode završavaju u istom GOK-u. Velika je to šteta, jer bi se oborinske vode mogle koristiti barem za pranje ulica (luksuz u kojem se ulice grada peru kvalitetnom pitkom vodom gotovo da graniči s teškim ludilom).

Osim samog čišćenja, Služba održavanja, kažu službeni podaci, sustavno se unatrag desetak godina bavi i praćenjem kvalitete novoizgrađenih kanala putem snimanja istih TV kamerom. I u Zagrebu, kao i u New Yorku, boje se valjda teorizma, pa su takve snimke naravno – nedostupne za javnost. 

Godišnje se izgradi oko 40-50 km odvodnih kanala, a oko 600 domaćinstava priključi se na gradsku kanalizaciju. Na javni kanalizacijski sustav priključeno je oko 90% kućanstava. Što je s onih 10% i kolika je margina onih kućanstava koja su i dalje 'ispod radara’?

Vodoopskrba i odvodnja sistemi su koji se stalno naodgrađuju ili rekonstruiraju. U trenutku nastanka ovog teksta npr. odvija se rekonstrukcija vodoopskrbnog cjevovoda u Gajevoj ulici u dužini 542 metra (prema mojoj skromnoj odokativnoj procjeni, profili cijevi u Gajevoj su premali), u Brezovici (Širanovići) u dužini 905 metara, u Aleji Bolonja 1675 metara, te se priprema u ulici Čepini u dužini 210 metara. U tijeku je i izgradnja vodospreme Kašina, izgradnja vodoopskrbne mreže u Ulici Sirkovina, Donji Dragonožec u dužini 3825 metara, te precrpnih stanica u Vinogradskoj, Lešće - Otruševec, i u Đure Kuntića. Vodoopsrbni cjevovod u Aleji Bolonja financira se sredstvima Europske unije - Kohezijskog fonda u iznosu 64,4%, sredstvima Vodoopskrbe i odvodnje d.o.o. u iznosu 10% te sredstvima Hrvatskih voda u iznosu 25,6%.

Projekt obuhvaća izgradnju magistralnog vodoopskrbnog cjevovoda Aleja Bologne - Lisičina, k.o. Podsused, profila ČE DN 700 mm i duljine 1,67 km.Svrha izgradnje predmetnog magistralnog vodoopskrbnog cjevovoda je povezivanje postojećeg vodoopskrbnog cjevovoda DN 700 mm u Huzjanovoj ulici i vodoopskrbnog cjevovoda DN 700 u Aleji Bologne (kod ulice Blanje) kojim bi se postigla kontinuirana i pouzdana opskrba vodom gradske četvrti Stenjevec i dijela gradske četvrti Podsused - Vrapče, odnosno osiguranje istoga za približno 62.800 stanovnika. Ujedno, postići će se bolja energetska učinkovitost sustava, tvrde opet ti tzv. službeni izvori. Naime, prema Operativnom programu "Zaštita okoliša” koji se provodio od 2007. do 2013. godine u RH je u tzv. Prioritetnu os "Otpad” uloženo 73, 9 milijuna eura (kada znamo kakvo je stanje s Jakuševcem, teško je povjerovati u ciljanu i efikasnu distribuciju sredstava), u Prioritetnu os "Voda” uloženo je 199,1 milijuna eura, dok je u Prioritetnu os "Tehnička pomoć” uloženo 8,1 milijuna eura. Sve su to sredstva iz strukturnih kohezijskih fondova.

Isto tako, trajno su opsežni radovi na odvodnji, pa je trenutno u tijeku: izgradnja primarne kanalske mreže u Hrvatskom Leskovcu, izgradnja kanalizacijske mreže u naselju Kozari putevi, izgradnja crpne stanice Savica, izgradnja sabirnog kanala Ježdovec i rekonstrukcija sabirnog kanala u Brestovečkoj ulici, izgradnja javnih kanala u ulicama Dudaki, Žuglići, Markuševačka Trnava, Ferenšćica II, Trsišće, Strmečka, Zadvorska, Bukovačka kod broja 18a, odvojak Šestinskog Kraljevca, Kupinečki Kraljevec…

Na rubovima grada neprestano se odvijaju modernizacijski radovi, ukapčanje novonastalih (često neplaniranih) polu-urbanih ili rurbanih struktura na postojeće infrastrukturne mreže.

Tako građani Zagreba koji žele priključiti (i) svoje nelegalno izgrađene objekte na vodoopskrbnu i odvodnu mrežu grada Zagreba, kao što sam spomenula na početku, a što smatram indikativnim za uvođenje nekog novog režima vodoopskrbe i odvodnje, to mogu učiniti samo do kraja ove godine. Svi službeni podaci na prvi pogled zvuče odista impresivno. Međutim, close-up monitoring pokazuje i drugačiju sliku: Vodnim uslugama u Hrvatskoj upravlja se autoritativno i hijerarhijski, a pružaju ih isključivo javna poduzeća kao javnu uslugu. Hrvatske vode zajedno s resornim ministarstvom donose sve važne odluke, bez kvalitetnog savjetovanja s provoditeljima politike i drugim ključnim dionicima: vodno-komunalnim poduzećima, jedinicama lokalne samouprave, građanima i udrugama građana. U Hrvatskoj tako dominira model birokratskog upravljanja, ali uz elemente novog javnog menadžmenta, poput koncesioniranja usluga pročišćavanja otpadnih voda i sve većeg oslanjanja na financiranje prodajom usluga potrošačima, a ne iz proračuna. 

Elementi participativnog upravljanja nisu prisutni. 

Reforma, pokrenuta radi usklađenja sa standardima EU-a, dovela je do specijalizacije poduzeća za vodoopskrbu i odvodnju te slijedi njihovo okrupnjavanje. Iako ovaj pristup može doprinijeti rješavanju problema neefikasnosti, posebno velikih gubitaka vode u mreži, iskustva drugih zemalja upozoravaju na oprez jer time usluge vodoopskrbe i odvodnje postaju pogodnije za privatizaciju.’ Nadalje, 'analize stanja vodoopskrbnog sustava u Hrvatskoj pokazuju da je mreža nerijetko preopterećena, da se u cijevima gubi mnogo vode, a da cijena vode konstantno raste.’

Kao i u svim drugim segmentima javne uprave, monitoring i sudioničko upravljanje su nužna potreba. Kako razviti oblike lokalne samouprave u kojima će građani aktivnije ostvarivati svoja prava, drugo je, ali jednako važno pitanje.

 

Mokri snovi Milana la Fontainea

 

Opsjednutost zagrebačkog gradonačelnika gradnjom fontana, kao i većina njegovih građevinskih poteza, utemeljena je u dvojakoj logici: logici pogodovane središnje nabave, koja omogućuje samo određenim pravnim subjektima, bliskim skutima velikog Milana, da pristupe izvedbi određenih objekata; te logici pojačanog održavanja, koja vlada gradom unazad 12 godina, pri čemu se nemali novac iz malih komunalnih akcija kojima upravljaju Vijeća gradskih četvrti izdvaja upravo za održavanje, krpanja i popravke postojeće infrastrukture. Nije onda začudno da Milan la Fontaine prije izbora u 2017. godini želi lokalnim samoupravama, odnosno parabirokratskoj mreži koju je ustanovio 2009. godine kada su vraćene službe mjesnih samouprava (nekad mjesne zajednice, ukinute 1994. godine) u budućnosti udijeliti 15% proračuna (sada je to "samo” 5% - a i tih 5% se u pojedinim gradskim četvrtima znalo nabrojiti i do milijun eura). Gradska skupština je četvrti put povećala udjel sredstava za financiranje mjesne samouprave u gradskom proračunu 2008. godine, koji tada doseže 5% ukupnih proračunskih prihoda ostvarenih u prethodnoj godini, umanjenih za prihod od zaduživanja (Taj je udjel 2001. iznosio 1,5%, 2002. i 2003.– 2%, 2004. – 2,5%, a od 2005. do 2008. – 3%.) Ovaj sada kvantni skok predviđen za 2017. godinu značio bi zapravo peto povećanje.

Na koncu, Milan la Fontaine dobro zna da iz proračuna Malih komunalnih akcija gotovo 75% ide u – Zagrebački Holding (u kojem je nekad, ne zaboravimo, i službeno bio glavni čovjek). Dok sada propagira podizanje udijela lokalne samouprave u raspodjeli budžeta, Milan la Fontaine otvoreno propagira upravo – potrebu za održavanjem infrastrukture. 

(Opširnije o lokalnoj samoupravi čitajte ovdje.)

No, razmotrimo ponovo pitanje fontana.

Fontane, zdenci i česme nisu jedna te ista stvar. Prema klasifikaciji iz 1994. koju nam nudi arhitekt Tihomir Jukić, razlikujemo:

- česme (iz kojih voda izvire i teče);

- zdence (voda ključa iz dubine i doseže visinu njegova ruba);

- ribnjake (s vodenim licima, odnosno bazenima);

- kaskadne igre (voda se pretače iz posude u posudu);

- fontane s vodenim mlazom (vodena vertikala u prostoru) i fontane gljive (pri čemu voda izvire i pršti ili vlaži površinu s koje se cijedi.

Kolega Jukić je u okviru znanstvenog projekta, a i izložbi priređenih tih godina na temu vode u gradu uredno popisao primjere ovih tipologija od npr. ostataka česme u vrtu iza kuće Varga u Ilici, Meštrovićevog zdenca ispred Hrvatskog narodnog kazališta ili Zdenca s tučkom u Zapruđu, ribnjaka koji je dio fantastičnog Ciklusa vode Josipa Seissela i Cirila Jegliča u tzv. Parku za odrasle koji je dio parkovne cjeline na Krešimirovom trgu (taj fantastični sklop je ujedno i primjer česme a i elemenata kaskadnog rješenja, kako navodi Jurković), od fontana s vodenim mlazom izdvojimo fontanu na Trgu žrtava fašizma, jedinog prežitka nesretnog preuređenja tog trga koje je Planić pod pritiskom radio za kvislinški režim Ante Pavelića, a od fontana-gljiva izdvojimo zrinjevački primjer velikog (a i uvelike kritiziranog) historicističkog neimara Hermanna Bollea.

Svi ti brojni primjeri koje navodi Jukić (za kompletnu ilustraciju vidjeti izvorni tekst) kao i oni neostvareni, poput npr. prijedloga Sonje Jurković "koja svojom fontanom Mlinice u Tkalčićevoj nastoji ponovno vratiti vodu i potok u tu ulicu", pokazuju da postoji itekako razvijena urbana, donekle urbanistička (kao što navodi Jukić: 'šteta je da su skoro sve nove fontane predviđene za već gotove, urbano definirane prostore. Sigurno bi hvale vrijedni bili prijedlozi za nove fontane koje bi odredile ili oplemenile nove prostore u gradu’), a svakako i naročito oblikovna tradicija odnosa zagrebačkog prostora s vodom kao konstitutivnim elementom kvalitetnog javnog prostora.

A onda imamo i primjer Milana la Fontainea, gradonačelnika koji fontane aproprira za potrebe direktnog pogodovanja i stavlja ih u službu podčinjavanja grada nesuvislim režimima pojačanog održavanja, umjesto procesima i sustavima planske izgradnje i održavanja mreže vodoopskrbe i odvodnje u kojima bi sve navedene tipologije prisutnosti vode u javnom prostoru, kao i brojne inovacije tipa zelene infrastrukture, mogle naći svoje dostojno, a i funkcionalno mjesto.

Ili, možemo tempom kojeg predlaže Milan la Fontaine uskoro i 55% gradskog budgeta usmjeriti na održavanje infrastrukture, s obzirom na ovakav obim problema:

 

 

Bibliografija:

• Jukić, Tihomir (1994) Tipologija zagrebačkih fontana. U: Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, Vol.2 No.3-4(7-8) Lipanj 1994.
• Knežević, Snješka (2011) Grad, memorija, art. Zagreb: Meandarmedia
• Latour, Bruno (2005) Nikada nismo bili moderni. Ogled iz simetrične antropologije. Zagreb: Arkzin&UIII
• Naša voda. Analiza upravljanja vodnim uslugama u Hrvatskoj. Zagreb, Zelena akcija 2o14.

 

Izvori službenih podataka:

• Vodoopskrba i odvodnja
• Operational Programme Environment
• Hrvatska osnovna karta
• O mjesnoj samoupravi Grada Zagreba
• Ukupno održavanje 2012
• Ukupno održavanje 2016

 

***

 

Temat "Voda i javni prostor" nastao je u sklopu istoimenog programa projekta Ars Publicae Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja. Programom u 2016. godini u fokusu je pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, voda kao element javnog prostora te općenito voda kao javno dobro.

Više o projektu

Temat je uredio Saša Šimpraga.