#440 na kioscima

19.11.2013.

Kristina Špiranec  

Ispričati baki priču


Raspršivanje

Među prstima skliska cikla, krvava,

živa. Razgovor s bakom umiruje, baka

brine za sutrašnji ručak i zimnicu. Kroz

ciklino rumenilo vraćena boja lišću. Baka

priča o svađi oko posjedovanja pustih njiva.

Kroz koru cikle vraćena u središte Zemlje.

Baka nije imala škrinju da u nju zamrzne svoje

sjećanje. Raspršene latice cikle od tla do stropa,

od žene do majke, od bake unuci. Ciklin sok u

mojim porama... kad bih ga samo mogla razliti po

očnim jabučicama, vidjeti svijet jednom kroz

ciklino srce: ispričati baki priču.

Whiskey na mjesečini

Priznajem, tvoji su osmjesi gola

luka mojoj nesigurnosti. Ja nikad

ne ostajem tamo.



Kada zaspiš,

u tvome naručju prebirem po sjenama

i uporno mjerim duljinu

nepodnošljivosti trenutka. Znam

da mi čujete misli.

Jutros si otkinuo puce s moje

košulje i pospremio ga u svoje uši.



Nasmijao se kada sam rekla da bih

pila whiskey na mjesečini.

Suzama punjene ljušture

Jedno smo jutro odlučili stvoriti

vlastiti moral od prikaza uvidjevši

da nas u ovoj stvarnosti nema. Sestre

su zatim dugo plakale za nama, vrištale i gušile

se u svojim ključanicama dok smo mi

mahnito plesali na zvonku glazbu želja, i

žudili, iznova žudili. Kad bi naši gusarski

brodovi osvajali mora, kretali smo se obijesno,

izvijali, smijali se glasno, ne znajući da nam suze sestara

izbijaju kroz otvore i pune naše ljušture.

Zajedno bismo ispleli košaru

Večeras zaželih biti još jedna

postmodernistička pjesma, no pribojah

se da me nećeš razumjeti, i iako sam već

zamišljala kako se izlijevam na žuti wc papir

da bi me mogli čitati između ručka i

popodnevne kave s prijateljima, shvatih da

bih za tebe obukla najsvilenije čarape; ti

bi me svlačio požudno, otvarajući svaku poru

na tijelu za mene i zajedno bismo ispleli košaru

za sutrašnji dan, izbrisali moje etikete, postajući

val u prostoru, korak, vrijeme.

Nuspojava

Kada sam se probudila, nisam

više znala koliko dugo živim.

Pitao si: Koliko imaš godina?

Rekla sam: Nekad sam bila ravna, zatim

sam postala lopta, zatim sam oblik koji

ne možeš odjenuti u sjećanje.

Zarotirao si: Mogu te izliječiti...

Procurila sam: ...nisam oblik koji možeš

odjenuti u sjećanje! Ne možeš me

posjesti u stolicu, gurnuti u stečaj, zazidati u

priču. Ne mirujem danas, ne od lijeka

koji je u liku.

preuzmi
pdf