Boris Postnikov  

Je li moguće opravdati terorizam?

Početkom veljače 1905., nakon što su nemiri u carskoj Rusiji dosegnuli vrhunac, teroristička je organizacija – nasljednica čuvene Narodne volje, čiji je član 24 godine ranije bombom ubio cara Aleksandra II. – počinila bombaški atentat na careva sina, velikog vojvodu Segeja Aleksandroviča Romanova, jednoga od najutjecajnijih zagovaratelja carističke autokracije. Manje je poznato kako je ubojstvu prethodio i jedan neuspješan pokušaj – članovi skupine, naime, namjeravali su vojvodu napasti tijekom njegove uobičajene vožnje kočijom. Neočekivano, vojvoda je upravo toga dana odlučio u vožnju povesti i svoju maloljetnu djecu – vidjevši to, teroristi su odmah obustavili akciju kako njihove živote ne bi izložili opasnosti.

Taj “viteški“ postupak ne uklapa se, zacijelo, u masmedijski posredovanu predodžbu beziznimno nečasnih djela amoralnih terorista i terorističkih skupina kakvu imamo danas, kada se o terorizmu govori više nego ikada prije. Propagandna retorika, provodeći kampanju straha, očekivano uspješno guši prostor kritičkoga promišljanja, ne dopuštajući ni postavljanje osnovnoga, samo naizgled jednostavnog pitanja: o čemu, zapravo, govorimo kada govorimo o terorizmu?

Različiti oblici terorizma

Da nije riječ samo o suvremenom fenomenu, poznato je; manje je poznato, međutim, kako je termin ušao u uporabu tijekom “vladavine terora“ u godinama nakon Francuske revolucije, kada su revolucionarne vođe stavili u pogon napravu doktora Guillotina kako bi sačuvali tekovine bratstva i slobode, ali prije svega jednakosti – kroz jednaku smrt za sve. Zanimljivo, riječ tada nije bila opterećena pejorativnim konotacijama, naprotiv – Robespierre otvoreno govori kako teror nije ništa doli pravda, brza, oštra i nesavitljiva, te je, stoga, emanacija vrline. Tek će se engleski filozof Edmund Burke, u svome poznatom djelu o Francuskoj revoluciji, okomiti na teroriste, te pse terora.

Tijekom 19. stoljeća pojam postupno poprima značenje bliže onome u kojemu ga se danas najčešće upotrebljava – teroristi su izjednačeni s pripadnicima tajnih, revolucionarnih, antidržavnih organizacija. Većina ih crpi inspiraciju iz rada Carla Pisaconea, koji je prvi razvio teoriju propagande putem djela, govoreći o didaktičkoj funkciji nasilja, funkciji koju parole ili plakati ne mogu ispuniti. Pisaconea su duhovnim pretkom držale brojne anarhističke skupine, a među prvima upravo ruski anarhisti, okupljeni u Narodnoj volji.

Dvadeseto je stoljeće promoviralo terorizam u fenomen svjetske važnosti – takozvano stoljeće rata bilo je, uvelike, i stoljeće terorizma: dostatno je sjetiti se kako su dva svjetska rata, zapravo, kronološki “uokvirena“ dvama terorističkim činovima: atentat Gavrila Principa, člana organizacije Mlada Bosna, na cara Franju Josipa II. u Sarajevu 28. lipnja 1914. bio je neposredan povod prvome, a bacanje nuklearnih bombi SAD-a na Hiroshimu, 6. kolovoza, i Nagasaki, 9. kolovoza 1945., označava završetak drugoga.

Ta dva teroristička čina ujedno izvrsno pokazuju svu složenost i raznolikost pojava terorizma: s jedne strane, pomno planirano ubojstvo najviše državne osobe, pri čemu je poduzeto sve što je bilo potrebno kako se ne bi ugrozili životi nevinih; s druge, neselektivno smaknuće nekoliko stotina tisuća civila. S jedne strane, pojedinac koji, u konačnici, žrtvuje vlastiti život, jer je to cijena sukoba sa strukturama državne moći; s druge, dobro opremljeni piloti koji sa sigurne visine ispuštaju smrtonosni teret. S jedne strane, tajna organizacija i opravdanje atentata pozivanjem na nedostatak moći u odnosu na državu; s druge, klasičan primjer državnog terorizma i opravdanja utilitarnoga tipa.

Filozofijski pristup terorizmu

Između tih dviju krajnosti, povijest proteklog stoljeća nudi dug niz terorističkih akcija, skupina i pojedinaca. Terorizam je postao predmetom ozbiljne znanstvene analize. Povjesničari su, tako, prepoznali proto-teroriste čak i među sektama židovskih religijskih fanatika koji su se suprotstavljali rimskim okupatorima i domaćim kolaboracionistima, prije otprilike dvije tisuće godina, na Srednjem Istoku.

Konačno, 11. rujna 2001., događaj nakon kojega smo neprekidno slušali kako svijet više nikada neće biti isti – sve dok nismo počeli vjerovati u to – zatvorio je krug povijesti terorizma: nakon dva milenija, ponovo su religijski motivirane terorističke akcije izbile u prvi plan. Uvjeti, uzroci i posljedice, pak, radikalno su se izmijenili. Jedina svjetska supersila bačena je iz iluzije virtualnog ratovanja u, kako je Slavoj Žižek pisao citirajući veliki filmski hit devedesetih, pustinju realnog. Promišljanje novonastalih okolnosti na znanstvenoj razini postalo je intelektualnom zadaćom prvoga reda. Među najranijim odgovorima na tu zadaću bio je skup koji je u studenom 2001. na Sveučilištu u Melbournu organizirao tamošnji odjel Centra za primijenjenu filozofiju i javnu etiku, a radovi prezentirani na tome skupu, zajedno s nekima ranije objavljenima, publicirani su u zborniku Terorizam i pravednost. Moralni argumenti u opasnom svijetu, čiji smo prijevod, evo, dobili nepune tri godine kasnije.

Zbornik je koncipiran interdisciplinarno, ali težište je na filozofijskom pristupu: čak sedmoro od devet predstavljenih autora – uz jednu autoricu – su filozofi. Kroz njihove tekstove, usprkos pristupu različitim aspektima problematike povezane s terorizmom, provlače se tri osnovna tematska sloja: pitanje definicije terorizma, pitanje moralnoga opravdanja terorističkih činova, te, konačno, pitanje teorijskog okvira za njihovu moralnu (pr)ocjenu.

Moralno opravdanje terorističkih akcija

Pođimo redom: o čemu, dakle, govorimo kada govorimo o terorizmu? Da je odgovor daleko od samorazumljivosti svjedoči već i podatak kako stručnom literaturom cirkulira više od stotinu različitih definicija. Među proučavateljima toga problema – pa tako i među autorima zastupljenima u ovom zborniku – ipak vlada određeni konsenzus kako se kriterij terorističkog djelovanja može prepoznati, prije nego u karakteristikama samoga napada ili napadača, u karakteru mete terorističkih akcija. To je, kako već u uvodnom tekstu Prema definiciji terorizma formulira eminentni australski pravnik Niniah Stephen, bespomoćnost žrtve; Semuas Miller govorit će, istražujući problem pravednoga odgovora na međunarodni terorizam, o nevinima, Igor Primorac o nedužnim osobama, dok će koautori zbornika Tony Coady i Michael O’Kefee, smatrajući te sintagme odveć neodređenima, posegnuti za preciznijim terminom onih koji ne sudjeluju u borbi.

Prisjetimo li se sada pouke Alaina Badioa iz njegovih metapolitičkih rasprava kako je filozofu sve konsenzualno sumnjivo, s povećanim ćemo se zanimanjem okrenuti korekciji tih stavova iznesenoj u tekstu Politički terorizam kao oružje onih koji nemaju političku moć Roberta Younga. On, naime, smatra kako inzistiranje na nevinim žrtvama unaprijed podrazumijeva moralnu osudu svakoga terorističkog čina, što je pogreška koju znanstvena analiza sebi ne bi smjela dopustiti. S Youngom se ne moramo nužno složiti u vezi s tim – Primorac je, primjerice, uvjerljivo pokazao kako govor o nedužnima, doduše, sugerira moralnu osudu, ali ne implicira apsolutnu nemogućnost opravdanja terorizma. Zanimljivije je, međutim, proširenje koje Young uvodi u određivanje kriterija terorističkih činova: to su, među ostalim, i napadi na stvari, materijalnu imovinu – primjerice, infrastrukturu neprijatelja.

Motiv toga proširenja je jasan: jer se ne slaže s Primorcem, Young smatra kako je to jedini način da se sačuva prostor moralnome opravdanju pojedinih terorističkih akcija – i, uistinu, naposljetku zaključuje kako je neke moguće opravdati (ogradivši se, dakako, upozorenjem na njihovu nepredvidivost, odnosno principijelnu nemogućnost anticipacije posljedica takvih djela; Youngov je tekst i inače primjer rijetko pažljivog pristupa toj osjetljivoj problematici). O’Keefeov prigovor, pak, kako empirijsko svjedočanstvo ne podržava distinkciju terorista koji provode neselektivno nasilje i onih koji ga ograničavaju na imovinu (i, eventualno, pomno odabrane visoke funkcionare ili vladine dužnosnike) ne samo što nije faktografski potkrepljiv nego ne uviđa jednostavnu činjenicu kako – čak i ako pristanemo na takvu povijesnu procjenu – to ne bi značilo da određeni oblik terorizma ne bi mogao biti opravdan.

Teroristi kao ratni zarobljenici

Rasprava o moralnoj (ne)opravdanosti terorizma pretpostavlja, kako je već naznačeno, eksplikaciju koherentnog teorijskog okvira procjene. Većina autora na toj se točki okreće teoriji pravednog rata, čija tradicija seže od sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog, a unutar nje su s vremenom konstruirana dva glavna problemska polja motivirana pitanjem pravednosti zapodijevanja rata (tzv. jus ad bellum) i pravednosti činova u ratu (tzv. jus in bello). Prvom su se pitanju ekstenzivnije posvetili tek Janna Thompson (Terorizam i pravo na vođenje rata) i O’Keefe (Pravedan odgovor na međunarodni terorizam). Upozorenje Thompsonove kako se teroristički činovi nalaze izvan okvira moralnih konvencija koje bi trebale upravljati ratom i političkim odnosima – vrlo značajno danas, kada smo izloženi medijskoj strahovladi nepromišljene sintagme rata protiv terora – dobiva na važnosti pogledamo li O’Keefeov zaključak. Atribuirajući terorističkim organizacijama neke značajke država, on traži da se s teroristima postupa kao s ratnim zarobljenicima. Pitanje koje se nameće, dakako, glasi: može li se na tragu te argumentacije opravdati, recimo, i tretman zatočenika Guantanamo Baya? Ratne zarobljenike, za razliku od kriminalaca, moguće je pritvoriti bez optužbe, držati zatvorenima bez suđenja, neodređeno dugo – odnosno, toliko koliko se smatra da traju neprijateljstva.

Ne, vjerojatno bi rekao O’Keefe – on, naime, određuje ratne zarobljenike pozivanjem na Ženevsku konvenciju, tako što ih se može prepoznati jer imaju znakove, otvoreno nose oružje, te slijede zakon rata. Nije li, ipak, ta definicija pomalo zastarjela (a nastala je prije punih 55 godina)? Nije li neoperabilna pri susretu sa suvremenim oblicima terorizma?

Veći dio preostalih autora posvetio se propitivanju drugoga aspekta teorije pravednog rata, pravednosti u ratu – preciznije, onom njegovu segmentu koji se tiče tzv. principa selektivnosti – povlačeći iz njega gotovo jednoglasno zaključak o moralnoj neopravdanosti terorističkih akcija.

Zapostavljanje povijesne dimenzije terorizma

Tri se teksta, na različite načine, izdvajaju: osobitu pozornost zaslužuje Pavkovićev rad Prema oslobođenju: Terorizam iz perspektive ideologije oslobođenja, koji istražuje opravdanja terorizma na osnovu pojmovnog para potlačeni/tlačitelji, kojim se koriste teoretičari poput Frantza Fanona i Sartrea kako bi legitimirali neselektivne nasilne činove potlačenih njihovom navodnom etičkom superiornošću nad ugnjetavačima. Koncepciji ideologije oslobođenja Pavković suprotstavlja onu univerzalnog humanizma, koji zastupa jednaku vrijednost svakoga ljudskog života, te istražuje argumentaciju obiju pozicija.

Džihad i nasilje: različita shvaćanja džihada među muslimanima povjesničara Abdullaha Saeeda, koji prikazom povijesti tog pojma ukazuje na skučenost i isključivost njegova prevođenja sintagmom svetog rata, i stilski upečatljiv Rat dobra protiv zla katoličkog mislioca Raimonda Gaite dobrodošao su prilog pokušaju zauzimanja trezvene, kritičke distance prema antimuslimanskoj histeriji nastaloj nakon jedanaestoga rujna.

Zbornik Terorizam i pravednost otvara, također, niz drugih tematskih krugova (npr. pitanje državnog terorizma, kojim se bavi ponajprije Primorac, pitanje prikladnog odgovora na međunarodni terorizam itd.), ali i zaobilazi neke značajne suvremene fenomene, poput narko-terorizma, osobito prisutnog u zemljama Latinske Amerike, cyber-terorizma itd. Kako mu intencija nije pružiti potpun pregled oblika današnjega terorizma, ovo je prije upozorenje čitatelju nego kritika djela. Kritika, ipak, pogađa zapostavljanje povijesne dimenzije terorizma: primjeri iz prošlosti prisutni su tek marginalno, a dojam je kako bi uključivanje jednoga povjesničarskog teksta koji bi pružio kratak prikaz povijesti terorističkog djelovanja znatno pridonijelo razumijevanju problematike.

Ovako, preostaje savjet: pristupiti zborniku s kakvim novijim prikazom povijesti terorizma u drugoj ruci (odnedavno, evo, imamo i jedan takav prikaz našega autora). Tako će Terorizam i pravednost lakše ispuniti svoju svrhu pružanja uvoda i uvida u neke od osnovnih etičkih sporova vezanih uz današnji, ali i terorizam uopće.

Pritom, ne zaboravimo, ovdje nije riječ tek o intelektualnoj radoznalosti ili suhoparnim akademskim prijeporima.

Ulog je upravo zastrašujuće velik.