Dragi profesore, ovo pismo je sastavljeno od misli i osjećaja Vaših studenata. Ovim smo Vam putem htjeli izreći ono što nismo stigli dok ste bili tu i zahvaliti što ste bili u našim životima
Dragi profesore,
s Vama je sve bila neka avantura. Nismo znali što očekivati.
Učili ste nas da otvorenim očima gledamo oko sebe – u prirodu i svemir, ali i u sebe – u poredak kakav dolazi iznutra – u ono od čega smo satkani. “Ne postoje greške”, govorili ste, “postoje samo mogućnosti. Nema pravog puta, postoje samo različiti načini prilaženja.” A Vi ste bili nepokolebljivi u kretanju svojom stazom i u ispitivanju terena, zabilježili ste kretanje brojnim djelima.
Kraj jednog djelovanja, uvijek je novi početak – točno ste nam tako govorili.
Iako samo Vi znate u koju ste dimenziju otišli, pretpostavljamo da se nalazite u nekoj Intergalaktičkoj školi holografskog filma i novih dimenzija gdje ćemo možda i mi jednom doktorirati. I nema veze što sad predajete nekom drugom, nećemo biti sebični. Uzverali ste se do nulte točke pa Vas pitamo: “Kakav je pogled? I, što dalje?”. Nadamo se da dobar imate prijem.
Mnoga ste polja obradili na Zemlji: od MM centra, preko Akademije i Odsjeka za Nove medije, Kinoteke, ljetnog kina u Tuškancu pa sve do Medijskog sveučilišta i zemljanih polja s humusnim slojem u Kraju Gornjem. Neumorno ste prenosili znanje i pronalazili načine kako to činiti bez obzira na okolnosti.
Na Vašim je predavanjima uvijek bilo mnoštvo ljudi sa svih odsjeka, ali i s drugih fakulteta. Nikada nam niste objašnjavali na koji način nešto treba napraviti jer, govorili ste: “Umjetnost je kako, a ne zašto”. Iznenadili biste nas svaki put novim performansom i nešto bi nam se otvorilo, nešto bi nas ponijelo, a to bismo ponekad shvatili tek naknadno. I uvijek smo htjeli još...
“Jedan plus jedan je jedan.”
Pričali ste nam o iluziji na svim razinama, od filmske pa sve do životne. Često se događalo da razmišljamo o nečemu i kad bismo došli na Vaše predavanje – Vi biste govorili upravo o tome. Bili ste unutra! I na neki način s nama komunicirali na nekim višim razinama, ne nužno logičkim.
Kada bismo se otvorili, to bi se moglo i jasno osjetiti...
Iako patetično zvuči dati dozvolu na život, omogućavali ste da ja budem ja, izvlačili ste iz mene mene. Hvala što to mogu i smijem, a da nisam ni znala da to smijem... Bilo mi je malo neugodno. Niste nas kreirali, nego puštali da se sami kreiramo. Učili ste nas da postavljamo sami sebi pitanje, “Što je to umjetnost?”. Govorili ste nam: “Što se mene tiče, možete i meditirati na mojim satovima”. A jednom smo morali cijeli sat s vama šutjeti. Zatim smo crtali vlastitu ruku s rukom kojom crtamo pa s drugom, pa s obje istovremeno, pa zatvorenih očiju... Bili ste provokator. Trebali smo nacrtati i biljku, a Vi ste nam na nacrtano rekli, “To nije biljka!”, ona ima cvijet, plod, list pa i korijen... I da, sjemenke imaju najveći potencijal života.
Na ispitima smo morali postavljati pitanja sami sebi. Tako biste mudro prebacili odgovornost na nas, a to je ono što svaki dobar učitelj omogućuje – da možeš misliti svojom glavom i prihvatiti odgovornost za to. Neki od nas su morali postavljati pitanje Vama – možda ste i Vi od nas htjeli saznati nešto novo?
Niste bili jednostavni – formalno ste bili distancirani, ali ste ipak pružali bliskost. Bili ste poput arhetipskog zaigranog mudraca. Povezivalo nas je nešto kao djeda i unuke – generacijski daleke, ali u dubini bliske. Kao nekog tko je prošao puno toga i nekog tko tek naslućuje život, a oboje ga ispipavaju istom životnom radoznalošću.
Nekima ste darivali jabuke, nekima ocat, nekima sok, divlje začine, a nekima 5 litara izvorske vode za bolne bubrege. Drugi su s vama doživljavali paralelne stvarnosti, kao primjerice, nakon 3D Alise koju ste nas vodili gledati u kino: “Kolegice, da li ste Vi ovo vidjeli?” pitali ste.
Sjećamo Vas se veselog s nekog božićnog tuluma, imali ste neko posebno vino. Išli ste od jedne do druge grupe ljudi i svima točili. Netko je jednom upitao: “Koliko ste vi stari?”. “Star?”, rekli ste. “Nisam star, pogledaj me, ja sam mlad! Ja sam mladić!” Bili ste hedonist.
Dragi profesore, ovo pismo je sastavljeno od misli i osjećaja Vaših studenata. Ovim smo Vam putem htjeli izreći ono što nismo stigli dok ste bili tu i zahvaliti što ste bili u našim životima.
Mi smo tu, a vi ste tamo. Između nas su nevidljiva zbivanja.
Želimo Vam sretan put uz kratku crticu iz Jasmina i Masline, Vašeg dragog prijatelja Hamvasa, koja nas je podsjetila na Vas:
Novost u mojem načinu života je sljedeća: sva pitanja ostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata. Ne svezati u čvor, nego rasplesti sve čvorove. Pitanja ne riješiti, nego ih naći što više i što opasnija i po mogućnosti najoštrije ih postaviti.
Ne zatvoriti se prema rješenjima djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti duhu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrsti odgovor i tvrdnja, nikakva čvrsta pogodba i ustanovljenost, nikakvo načelo, nikakvo uvjerenje. Neka dođe zrak i neka me prožme i neka peče Sunce. Jedini način da sazrim. Rješenja, ako su dobra, uvijek me ushićuju. Ali neka nitko od mene ne traži da ja riješim nešto. Ništa mi nije tako daleko kao to da stvorim sustav. I ništa me više ne zabavlja nego takozvani pogled na svijet. Potrebno mi je da svakog trenutka slobodno raspolažem sobom i da zadržavam sebi pravo da radim što hoću. Paradoks. Paradoks je pokušaj da se bude istinitiji od istinitog. Paradoks je apsurd. Ali ja se sjajno osjećam u tom paradoksu. Jer meni je paradoks stalna otvorenost za mogućnost čuda. Čudo je zgusnuta zbilja. Čak nije ni ozbiljenje. Više od toga – ispunjenje. Time što sva vrata i sve prozore ostavljam otvorenim dan i noć, sebe činim dostupnim generirajućoj moći duha. Pustite unutra Sunce.
Hvala Vam!