Noga filologa - Jeste li za malo maternice?

IDEMO DALJE!!! Stara je krilatica koju često rabim i koja me ponese kadgod mi nešto zašteka. Uz nju se uvijek nanovo uzdižem iz pepela u nebesa, odnosno, u me NIKADA NIJE GOTOVO (neće biti valjdani ni poslije ovozemaljske smrti)... tj., kako je jednom ustvrdio kolega i prijatelj mi Antun Maračić, Ja sam PTICA FENIKS.

Nema koke da nije ukokana

Ajme; ptica – ptice... jadna vrsta na koju je neka viša sila bacila uroke, pak su TA DIVNA PERNATA STVORENJA preko noći postala neprijatelj broj jedan čovječanstva. Romantično poimanje leteće sorte poput noćnog pjeva slavuja, idila vezanih uz LABUĐE JEZERO, igara zaljubljenih taubeka, radosnog cvrkuta pjevica, leta lastavica & sličnih sličica, zamijenili su stravični prizori jata ptica selica, opasnih močvara i još opasnijih kokošinjaca, serviranih sa TV postaja diljem svijeta, štono nas bombardiraju sa svojih satelita za rano upozoravanje i ocjenu napada hičkokovski krvoločnih labudova, divljih patki i gusaka. PTIČJA GRIPA je izazvala potisnuto, zaboravljeno i preboljeno KRAVLJE LUDILO, te masovnu novu bolest nazvanu: histerična panika (skraćeno HISP). I doklem svakočasno i bespomoćno UMIRU PTICE, ljude trese grozničava groznica od ptičje grozote, tako da kompletno zaštitaćeni zaštitari u zaštitnim kompletima, dezinfekciraju sve živo i neživo uokolo žarišta viroze, a bome se bave i  “eutanizacijom” peradi po sumnjivim kokodakalnim selima, što će reknuti – zavrtanjem vratova nevinoj živadi. Kada im se trefi da pokoja koka, raca ili pura zbriše ispred njihovih nježnih ručica u rukavicama izrađenim od lateksa, ne brigaju brigu, nema zime; tu su specijalci sa strojnicama i nema koke da ne bude ukokana... onako lijepo humano DUM – DUM (mecima) na očigled uplakanih baka i dječice, doslovno pred samim kućnim pragom. Puca se sve u osam puta dva... “kao usred domovinskog rata” – reče neki čiko novinarima, koji su smogli hrabrost i uspjeli se, uza svu nazočnost barikadirane policije, probiti do njegove daleke, zagubljene Vukojebine (25 murjaka po ekipi veterinara, doktora prof. sci. mrtvologije). “Jeste, yes, je – potvrdno klima glavom jedan žutanjak odjeven prigodno u maskirnu uniformu – izvještavao sam ja odavde kada je započela pobuna Srbadije. Ljudi moji, da su onda policajci kao sada primjereno, tako oštro i organizirano postupili, pomeli bi četničku bandu ko niš”! Ostarjeli domorodac ljuto se nadoveže: “Pizda im čorava, sad su hrabri! K tome, prodavaju nam patke da će nam Sanader platiti sve ubijene patke, kao da smo od jučer i ne sjećamo se što znači ZNA SE riječ. Nego, pozornost momci, cijelim su salašom instalirali videokamere; prate svaki naš pokret i poslije iste materijale prodavaju CNN-u za dobru lovu. Vidite onu najlon kesicu što visi na najvišem jablanu? Malo su je napuhali (izgleda kao balon), stavili u nju smotuljak slanine kako bi nas zavarali; misle valjda da smo mi seljaci seljačuge, da nikada čuli nismo za videokamere, hej, a kući ih imamo, evo i moja snaša na kompjuteru montira nekakve video, veli ona eksperimentalne filmove, međutim, kada dođe iz Zagreba gdje živi donese nam uobičajene videokazete s obiteljskim snimkama. JOJ da; baš smo par dana prije ovog džumbusa gledali kako kukuruzom hranim Mašu i Sašu, iliti kako ono Zagorci vele... (?) aha, Jureka i Katicu, lijepi par ukrasnog kokotića i kokice. Njih sam sakrio na tavan, no prgavi žandari s automatima pretresli su cijelu kuću, od podruma na više... i, ucmekali ih kao stoku”!

Paljba po kokošinjcima

“NEMOJ VIŠE”! Koje mi se to sada kričalo javlja preko Skipy razglasa??? Jel opet moje On, malo slatko i djetinjsto “ja”, kome neću više dati prigodu ni da pisne. “Ja sam Željko, tvoj tata – JOJ, sad raspoznajem tuberantski stišan, ali uzbuđen glas – došle te crnoptičaste vijesti i na NAŠ SVIJET, pa prema onoj: ‘sjeme ne pada daleko od stabla’ uvukoh ja svoj duh u tvoje računalo, da od prve vidim reakciju pravog pticoljupca”. “Hej, Fater moj – radosno ću Ja – fala ti na povjerenju! Aber, ne mogu pisati o HISP-u, ne navodeći tako zv. “eutanaziju”, zapravo tamanjenje životinja, posebice neke drastične slučajeve. Zamisli npr. ovo: u Lipinama su gadovi zavrnuli vrat vjerojatno najstarijoj domaćoj ptici, 31-jednogodišnjoj guski zvanoj Gara, a cijela jedna obitelj sada tuguje za svojim članom! Nesretni otac atoma društva Damjan Stipančević, navodi opet onim istim nesalomljivim novinarima, da su im u vreće strpali skoro 100 komada peradi (nešto malo su, kao i drugi susjedi, uspjeli poklati prije invazije mileka i dr. sci. mrtvologa), priča kako guskica nije već sedam godina snijela niti jedno jaje, ali je svejedno bila ljubimica familije, dok im je usuzana bakica Ruža Stipančević rekla, da bi tkozna koliko još poživjela, samo im nisu bezdušnici uslišali molbe za Garinu poštedu. Stari me prekine: “Molim te, nemoj više! Sjeti se koliko sam obožavao ptice, a mrzio sve njihove neprijatelje; od mačaka do divljih derana koji su ih ubijali pračkama i zračnim puškama”.

“Ma daj tata, ne budi kak neka osjetljiva baba – zaustavim sada Ja njega – to je tak i bok! Da si vidio prvih dana nespretne specijaliste – snajperiste! Na RTL-u su prikazali kako su promašivali PERNATE POKRETNE METE. Jad i bijeda od falšera! Cijela se Lijepa naša izrugivala vlastitoj policiji! Moš mislit kako bi tek pucali oni redovni, na te stvarčice nenaviknuti milicajci. Bolje smo mi upucavali onom tvojom starom Floberticom štakore u (za kokoške) ograđenom dijelu dvorišta. Sjećam se dan-danas; mamili smo ih običnom koricom špeka, a kada bi se koji pojavio, sačma je od njega napravila rupičasti sir. Ako je onako ranjen jošte lelujao, deda bi ga dokrajičio sjekirom”! “Al zakaj ta PALJBA PO KOKOŠINJCIMA? Zakaj zabrana držanja živadi na otvorenom? I sam znaš koliko je ukusnije meso (tvrdo, sočno, pravo!) peradi što kljucka po dvorištu, od one koja sunce nije nigdar vidla...” pita moj naivni tatek.

Životinjski postupci nad životinjama

“Ček, sam malo” – kažem namjesto odgovora, jerbo moram pogledati zašto uporno vibrira, tako da sve poskakiva, i stalno svjetlucka moj već dugo neutekstan vrijedan suradnik Mobislav. Evo SMS poruke: “Gospon Jerman, gotovi su vam zubi pa ako možete dođite danas po njih. Mi smo u ordinaciji do 19h. Sestra Jasna”. Diktiram nerazdojivom drugu: “Ne mogu danas nikako! Razgovaram s pokojnim roditeljem. Poslije idem snimati Jesen za film Martin grob. Molim neki drugi termin”! “Sine, si pri sebi? Kaj bu si mislila ženska? Ovaj je lud, kaj drugo?! Međutim, kakve ti to zube uvaljiva, kad kroz monitor vidim da ih sve imaš...” – izrešeta me tata pitanjima. Otvorim usta, kažiprstom pomaknem donju usnicu i pokažem mu prazninu (mislim) jedinice, a on opet upita: “Zbog tog jednog zuba buš dobil gebis”? Jebo te, ovaj niš ne razme: “Ne!!! Tu ide most. A kako nisu bili dosta čvrsti zubi do njega, par kom., stomatolog ih je zbrusil u šiljke, i na to bu ‘nataknul’ napravljene zube. To se ne skida... gdje ti živiš”? “JA NE ŽIVIM, si zaboravil... gotovo sramežljivo govori glas sa skipyća... tamo Gore nemamo tih problema, nego nastavi o PTIČJOJ LUDNICI!” “Ček malo – sine mi odjednom – kada si već tu, unutra u kompjuteru, što se ne pojaviš vidljiv na ekranu? Mama Marta mi se ukazala više puta”. “Željko, ona se ubacila samo internetskom vezom Ovoga i Onoga Svijeta, a ja sam, zaprav moj duh... sav ovdje. Nisam te htio ometati dok radiš, sve dok me nisu zasmetali ŽIVOTINJSKI POSTUPCI NAD ŽIVOTINJAMA”. “Znači – uporno nastavljam – ti bi mogao i izaći van, sjesti sa mnom preko u kuhinjici za stol, popiti kavu. Pa kaj se vragu skrivaš”!? “Nije ni nama duhovima lako, sine... čujem pomalo tužni glas iz nekolicine zvučnika... ne puste nas tek tako Dolje, a kada dođemo, uvijek se moramo držati dogovorenih regula. JOJ, sad sam se setil, skoro sam ti zaboravil reć da te Marta puno, puno pozdravlja i šalje puse! Viš, kak je jadnica nadrljala jer ti se javila, a nije smjela. Tko zna kad joj buju ukinuli kaznu i kad buš je videl”? E, te me riječi podsjete na nešto što mi se često vrti u vrtoglavoj glavi: “Reci ti meni – tko su ti što vas puštaju, određuju pravila, nadziru i tome sl.”? Nakon kratke stanke velne mi stari: “Mnogo tražiš od mene! To nam je prvo pravilo – još uvijek živim ljudima ne smijemo izdati niti jednu od primarnih tajni iz našeg svijeta. Lepo te prosim, ne postavljaj mi takve upitnike ama baš nikada više! OK.”? Jebi ga, sigurno govori istinu: “U redu, shvaćam... znači, nikada neću to doznati, iako me vrlo zanima”. “Hoćeš, hoćeš, kako ne! I to vrlo brzo. Većom brzinom od brzine svjetlosti. Ah, vi smrtnici – prepotentno zazvuči očka – prvo; mislite živjet vječno, drugo; niste svjesni kratkoće postojanja, treće... ma, ne da mi se dalje nabrajati, ti si i tako podosta drugačiji, imaš o toj temi pravo mišljenje... no, slutim... više ti se ne piše o peradarskoj problematici ... posjedujem moć i pogađam ti ne samo misli, nego i ono što zadržavaš u podsvijesti”.

Proširenje kapaciteta mrtvačnica

Ima pravo MRTVI MOJ OTAC, pun mi je kurac nikad aktalnijih kvočki, jaja, pilića, Agrokoke, jata virusa, panike, Tamiflua, pomame za cijepljenjem, novinskih naslovnica, televizijskih izvještaja... STRAHOVITI GLOBALNI STRAH ... te kažem to njemu, našto on poželi odmah otići. “Ma ne žuri – molim ga – i ti bi pošizio na mom mjestu, hoću reći, nije ni nama lako (još živim smrtnicima!). Kraj svih svakodnevnih pizdarija ionako teškog preživljavanja, samo nam je trebala još ta psihoza u svezi pernatog gripuljka. Nu; ima jedan pametan tip, tvoj kolega ornitolog, ali profesionalac (Dragutinu Jermanu je pticoznanstvo bilo hobi, op. Ja). On je u prvim danima, među prvima (šašave ideje šašave udruge “Ljubitelji životinja” ne uzimam ozbiljno) javno izjavio da je bedastoća ubijati DRAGA PERNATA BIĆA, i dodao: ‘Ovo što se radi u Hrvatskoj – ubijanje ptica – je neetično, nehumano i potpuno nepotrebno’. Dalje je ustanovio kako od obične gripe ode u horinzontalu 4,5 milijuni ljudi, pa nikom niš, a sada su puni mediji katastrofične euforije”. “Dobro da ima i takvih osoba – razvedri se Puba – a kako se zove taj naučnik”? Uf, uf, ne znam više ni imena donedavnih prijatelja, od zadnje operacije sam bez ravnoteže i pameti... sjeti se majmune zaboravni (sugeriram si)... JOJ, evo ga: “Goran Sušić! On ti je šef Eko centra u Belom na otoku Cresu. Si čul Gore za njih”? “Kak ne, oni brinu o ono malo preostalih bjeloglavih supova – važno će Jerman senior – pa rekoh ti da pratim sve povezano s ptičjim rodom. Međutim sinko, moram sada poći. Tebi se više ne piše, pri kraju si novog Egotripa, umoran si i jako bolestan, sutra ujutro moraš učiniti rtg. snimke mastoida, a ja sam na Zemlji otkako su pronađeni prvi zaraženi labudovi u voljenoj mi domovini. Ajde zbogom dijete moje, i javi mi kada dobiješ nalaz. Nadam se da ipak nećeš ubrzo ubrzati brže od svjetla, iako bi te i mama i ja radosno dočekali...”.

Osluškujem Ja, stopostotni gluhonja, hoće li se još javiti Dragutin Jerman – Puba? Ništa. Samo oni prokleti zvukovi u glavi: konstantan jednoličan šum, elektronski ritam, tu i tamo zvone zvona, ponekad neka zategnuta, jedva prepoznatljiva melodija, ubačena u tu glavomornu postmodernističku kakofoniju... ali, kako sada najedamputa... pa to je za ne vjerovat... utihne moj glavati eksperimentalni orkestar! Bože, ovo odavno nisam čuo. TIŠINA. Čujem tišinu! Tako valjda izgleda ZDRAVA GLUHOĆA... No, to ne potraje dugo. Sasvim tiho začujem u daljini ugodne, iz prastarine poznate mi noćne akorde. Sanjam? Glasniji su, kao da mi se približavaju... Sada su sasvim jasni. Nema greške. To je neopisivo lijepo pjevanje male i neugledne ptičice, predivan poj slavuja. Razgali me; zatvorim oči i uživam u glazbi kao nikada do sada... “Laku, bezbolnu noć ti želim...” – slavuj mi pjeva. “Spav, spav... spavaj...” – veli.

U slučaju pandemije i zato očekivane povećane smrtnosti građana, županije moraju osigurati proširenje kapaciteta postojećih MRTVAČNICA...

(Hrvatska vlada)