Egotrip - JOJman

Ma nisu ljeta 2005. samo onaj stol i bakalar na splitski način na lipoj Badiji (kojeg je, uzgred rečeno, napravila poznata slovenska umjetnica Nika Špan, autorica moje poštapalice JOJman), bili POD-realistički događaj. Sve, ama baš sve toga, a i drugih dana kada se sakupe “Šešulani”, vrijedno je tog vrlog naziva, pa i peripetije koje nam se, opet ne samo toga dana, ponekad (UF!) zbivaju; kasnije tijekom godišnje “pauze”, (AH!) kada se vrlo, vrlo rijetko susrećemo van virtualnog “Šešula Chat” kontaktiranja… čine mi se (YES!) podrealnim divnim (ne)zgodama. A zimi na kontinentu v meglama i smogu zagrebačkom, na Minusici 15 stupnjeva, dok ti netko dobronamjeran javi da ti je orkanska bura potrgala prozore, te se (JOJ!) na Puteljku sv. Nikole u Korčuli na vjetru pijano lelujaju, a asfaltom pliva staklo, ne moreš a da se ne unezvjeriš (!) i najradije bi prvim autobusom krenuo doli, međutim, postoje i drugi praktičniji načini, jerbo smo stvarno kao konopom brod uz rivu, vezani i nepokretni u Agramiji. Kuda sada srljati, spavati u vjetrom opustošenoj sobi, prostoru bez grijanja i tak sliknuto, kada se može jednostavno dragom susjedu poslati preko vozača busa ključ. Pa on sredi stvar, a meni i tako po Zagrebu ostaju brojne “uredbivalnice” – od kojekakvih profesionalnih zadataka, do na koncu najvažnijeg – sređivanja samoga sebe, ali i svojeg prvog i jedinstvenog asistenta, kompanjončeka gospona Računalića.

Glup, gluplji

E, dragi Žito (mislim na književnika, likovnjaka, pravnika itd., Davorina Žitnika), tu sam stao i nisam mogel dalje piškati, jerbo uistinu postadoh JOJ čovek, a pomoćnik JOJ kompjuter! ZLA KOB nas istodobno (za)udesi!

Zato nisi u zadnjem Zarezancu našel moje veliko JA, duhovite Duhove i Duhice, neki angažiraniji refleks stvarnosti, kojeg moj Ego mora utripati kao npr. već pripremljeno ovo: “Mislio sam da je vatikanska KatoliCRKAVELA nešto najgore što se može događati, danas, početkom 21. stoljeća... Je, da, samo da nije LUĐIH I PRIMITIVNIJIH I GLUPLJIH SLJEDBENIKA nekog bezveznog Muhe, fanatističnijih fanatika od njihovog FANTASTE – PREDHODNIKA! Jebo te, ko je luđi i kom treba više zamjeriti ovo ludilo (proiza)zvano – SUKOB CIVILIZACIJA (on postoji!). Kao duboko uvjereni anarhoindividualist, negiram bilo kakvu vezu s kršćanskim naslijeđem, ali moram napokon priznati; naši su popovski imbecili genijalci naspram njima analognim muslimanskim tiposima! O običnim vjernicima da ne zborim”.

Nu, Ja nebi bio Ja a da i u najtežim situacijama ne pokušam, Žito moj, spasiti kaj se da spasiti. Pak sam pronašel jedan stari neobjavljeni pismovju s svojim psihićem, pisan još na šrajbmašini koja ni valjala pišljiva graška, tako da je Dijana imala fajn problema prepisivajući tekst, sve da nebi ti i još par njih što vole moje pisanije, ostali bez jednokratne dvotjedne doze tripa. A da bi stvar bila jasna, stavio sam rukopisom ovakav JOJ – POČETAK:

“Kakti uvod:

Najjače “Kraj–nad i Podrealističke” kadrove proživljavao sam u specifičnom zatvoru – bolnici. Kako ovih dana ponovno, po tko zna koji puta odlazim tamo na liječenje i, kako mi je kompa Komp na servisiranju (bolesniji je od mene; Ja se još uvijek mogu kretati, a on se ne može pokrenuti), dosjetio sam se nikada objavljenog teksta iz 2003. godine, koji nevjerojatno reflektira ovaj moj očajan čas: pun tjeskobe, straha i panike”.

Umjetnost tamnog sjaja

Jebo te! Sred sve gužve pred bolničarenje – trkavele da uplatim dopunsko osiguranje, juriš u SUVAG kako bi ostvario pravo na nadoknadu (novčanu!) za tjelesno oštećenje, što naivac pojma nisam imao da postoji iako sam godinama gluh i 70 % invalid, a ta ti je stari moj 380 kn mjesečno, pa sad zbroji kolku sam lovu ostavil (godišnje 4560,00 kumica), zatim dovršavanja hrpe poslova u svezi arta, obiteljskih i osobnih problema… je, da, stigao sam zakrečenih arterija nogu, uz bolno hodanje i do Urezane redakcije, te predao taj nesretni & ukleti spis: UMJETNOST TAMNOG SJAJA.

Nu, kak si mi lepo, po varaždinski SMS napisal, nisi me našel vu zadnjem broju od 9. veljače. Kaj ja tu morem? Bilo je preveč kartica, ni bilo mesta jer se prim. dr. sci. Ljubomir Radovančević malo previše raspričal općenito o artu, filozofiji, i tsl. I fala ti kaj si rekel da prvo pročitaš trip, pa ga onda još jenput pročitaš, te tek posle čitaš ostalo. Nisi jedini – tak i ja delam kad kupim novi Zarez (J) Hiii !!!

HEJ! A čitulje mene neki kroatisti i vu Ameriki! Vid boga ti kaj mi “Fw” zmejlala prijateljica, taman kad mi se crnilo gledajući crveni križ (HOPA!):

“Subject: hrabra sesulanka

Bok, Blanka, hrabra Sesulanka. Evo citam Zarez no.155. Prelazila sam ocima preko Sesula chat nekoliko puta nastojeci razumjeti sto to citam (by Z.Jerman) kad sam uocila tvoje ime. Na prvi moment sam pomislila da je to neka druga Blanka, ali kad rece da vjezbas za... znala sam da si to ti. “Njegov jezik mora biti kakti novi Hrvatski.”mislim. Rijeci spikati i mejlanje moraju biti skoro nove rijeci u nasem jeziku iako on koristi pravo bogatstvo od rijeci koje mi zvuce kao iz komunisticke ere (kur.., pick., piz.. materina, etc.), ali sve u svemu procitala sam sve od pocetka do kraja i dobila lijep ugodjaj ljetovanja na hrvatskom otoku. Love...”

Nije baš neka velika pohvala, međutim upravo stoga mi zgodno (HAJ!) zvuči. Ne znam kada je gospođa otišla u VRLI NOVI SVIJET, no znam da smo sve do pred kraj SFRJ imali gadnih problema s cenzorima, da su komunistički zaposlenici bili stroži od crkvenih inkvizitora, te da u tisku pa i u knjigama nije olako prolazilo rabljenje “prostih” izraza. Ličnovito mi je neki dan maršal Tito poslao SMS: “Da sam ja sada na vlasti, prvo – nikada ne bi neki Nacional uspio objaviti svinju Muhameda, pošto nitko ne bi smio ugroziti jugoslavensko prvenstvo među neutralnim državama, a niti bi smio vrijeđati osjetila moje Muslimanske nacije u našoj zemlji… a drugo; svi bi ti Nacional(isti) završili po Golim i Obućenim ostrvima, gde bi bolan svaki dan 100 puta morali uzvikivati – ALAH AKBAR, makar sam ja mason, (A?) nikomkomuništa “komunista” & bre, ateista”.

Pacijent Židov i bolničarka Nadčovjek!

OK. Ajde, sad smo oživjeli moja desna strana mozga dundo Pisallo i moje (AHA!) veliko Ja, te možemo djelovati i svima dalje Egotrip najaviti (bok Žito, vidimo se negdje na skorom suncu u Suncu, onom čumezu do ribarnice na Dolcu) – s time da slijedi tijek misli, automatizam pisanja što sam uvijek volio. BOLnica. Yes, yes, bio sam samo jedan dan, a i to je bilo too much! Neviđen bezobrazluk od samoga dolaska, i odnos osoblja zbog kojeg bi u svakoj civiliziranoj sredini takvo dobilo automatski otkaz. To je nažalost Hrvatska, usađen balkanizam! NADmoć neke polupismene nižerangirane kretenke koja se na svom odjelu ponaša kao šef logora! Bez zakačene žute zvijezde pacijent je Židov, a ONA NADČOVJEK! Plus svega, morao bi biti sretan da imam neko poznanstvo i da sam uopće dospio u taj konc-logor. Ali u meni popizdio JOJman! Nećeš ti NITKOINIŠTA jebat moje veliko JA! No, ta šporka mizerija koja prima uletjele joj u kanđe “vezere”, što uloviše “njen” krevet i dalje se ponaša histerično, ljuti se na me što sam gluh, što bi mi morala pisati (a neće ni u ludilu), a meni ostaje da se mučim – što traži od mene? Legoš, zdrastvenu, uputnicu … (?). Šizi zašto sam došao bez pratnje, žene koja radi! JOJmanu puko film! Isusa ti, il ak smijem reći – Muhameda?! “NISAM DEBIL!!! Shvatite i imajte malo obzira prema 100% gluhom čovjeku, 70% invalidu! Nisam od rođenja bez sluha i ne mogu naučiti što vaše izbezumljene usnice kazivaju” – digao sam glas a tada se jedino ne mogu kontrolirati, te naravno, ne čujem kako urlam (GRRR!!!).

Onda, da ne duljim, završih na masakriranju, i to poslije dugog čekanja, dok je došao nalaz krvi. Sve na “nevinoj” Radiologiji. Valjda takve bolove (UH) osjećaju žene pri rađanju. Snimanje i možda (što ja znam, tko šljivi artiste, nitko mi ništa nije pojasnio, a i da čujem, mislim da nebi), pokušaj čišćenja arterija nogu “u živo” je nešto što se ne da mjeriti s bolovima koje sam do sada iskusio… uho, zub, pluća, lomovi kostiju… apsolutni je sitniš…

Poslije bijah sasvim tropa, uništen… u polukomi, NI SAN NI JAVA (Kate moja). Sva predhodna izviđanja duž cijeloga logora, tj. tzv. bolnice: gdje zapaliti cigaretu (duvanje su zabranili čak i u dnevnoj sobi socijalne psihijatrije) te pronađena ipak moguća mjesta, sve je to bilo nepotrebno. Na momente sam pomišljao s gađenjem na pljuganje, a onaj mali, koji je nekada (možda) bio ja, s guštom je likovao: “Sada dok crkavaš, kada po glavnoj (AHA!) verziji doktora imaš tek 2 – 3 Anke Alahove življenja, žališ što si potpuno zapustio zdrav način življenja”. “Fuck your self – odgovorim smetalu – pusti me da uživam u dražesnoj SNO – JAVI”!

Živi sine!

Baka mi dolazi do kreveta u božićno jutro, donosi mirišavo razrijeđeno kuhano vino, vanilija kifliće i kekse u obliku polumjeseca, sunca i tsl…. Na sanjkama (“ribice”) ne mogu savladati zavoj na spustu niz ulicu Horvatovac, glavom udaram u isti stup gdje je lupio i moj otac. Sa strahom krvav dođem doma. Tata se samo nasmiješi… Plivamo preko Bakarskog zaljeva, na drugu obalu. Klinci iz sela Praputnjaka, pokojne mi mame Marte. Dvojica veslaju na maloj drvenoj barci. MORSKI PAS! Zadnji sam ušao u čamac. Oko nas kruži peraja. Mnogo sam naučio iz knjiga o tome. Savjetujem dečke; mir i ni makac. Nakon otprilike pola sata je otišao (UF/JOJ!)… Došla je nona u Zagreb! Svaki dan igramo tombolu. Ja izvlačim brojke i namještam one koje njoj trebaju. Draga starica uživa! Cinkvina, tombola – sve je njeno…

Onda mi se pojave sve moje brodice naziva Šešula, te svi dragi ljudi vezani uz njih, moji Šešulani. Jel to znak približavanja Smrti? Ma, đe je ona? Nisam nikada u pijanoj i buntovnoj mladosti mislio da ću doživjeti 21. stoljeće, pedesetu godinu, a kada se to dogodilo, jasno mi je bilo da će mi sin, što ni sanjao nisam, doživjeti ljeta koja ja nisam u svog tate. Njegova smrt okrenula mi je Svijet naopačke! Posljednje naše viđanje bilo je nešto što je učinilo malog Jermana velikim (naravno – postupno)… to je duga priča, no u skraćenici bilo je ovako: jedva je disao u plućnoj bolnici u Rokfelerovoj, prsti su mu počeli žutjeti (siguran znak odlaska), rukom mi je pokazao na ladicu noćnog ormarića, jedva ga se čulo… lisnica… uzmi… (ko danas oko 200 kn)… Ja: “Tata, što će mi tvoji dinari”? Jedvice sam, tada skoro normalnog čujenja razabrao: “Kupi si cigarete, pođi nekamo van s curom koja ti se najviše sviđa, popijte nešto. ŽIVI SINE”!

“Kaj velite gospon doktor? I ti stari prijatelju, Puhić moj. Da promijenim način života za koju (i to eventualno) godinu viška bivstva? Nakon 40 let! Jok! Ne dolazi u obzir…”!

Jerman: “Sjećate li se? Poslije razgovora došao sam na kliniku pijan i pod utjecajem tableta, kako bi “u živo” završili terapeutsku seansu. (1990, čini mi se).

dr. Radovančević: “Sjećam se ugodnog razgovora, interesantnog, telefonom, i Vašeg dolaska. Ostao sam s Vama prijateljski, ljudski razgovarati i nakon radnog vremena a otišli smo zajedno niz Rebarski brijeg, noću, ne mogavši prekinuti taj za obojicu ilustrativan, heuristički i nadahnjujući, ne samo suportivni i persuazivni psihoterapijski razgovor. “It was, maybe, the begining of a wanderful frendship”! Tada još niste bili gluhi. Djelovali ste dobrodušno, dobrohotno, puni poštovanja, puni dragosti, koncilijalnosti. Trebali ste još pouzdanja, nade, podrške... optimizam ste postepeno stjecali. Već na telefonu prepoznao sam izuzetnu ličnost genuinog umjetnika, koji živi da radi, stvara, a ne radi da živi. Kao i ja, i neki moji prijatelji, mogli ste što nitko ne može, a niste mogli što svatko može”.

No, ukupno, te pripovijetke samo rijetko uspijevaju posredovati estetske podražaje, jer su uglavnom razmjerno jednostavno građene i ne odlikuju se – barem ne u prijevodu – jezičnim finesama. No, uspijevaju probuditi zanimanje za jednu zemlju – nažalost u ovoj antologiji nisu zastupljeni sjevernokorejski autori – u kojoj brzi i korjeniti preobražaji u posljednjih 20 godina potiču radoznalost i za njezin budući književni razvoj.