U Svjetlu za duhove napokon zaranjamo u unutarnji život mitske vilinske Irkinje u kojemu se obrće stoljetni odnos između Pygmaliona i njegova kipa
Joseph O’Connor već je veliko ime irske književnosti. Deset godina je prošlo od njegova prvog poznatijeg romana Zvijezda mora (Star of the Sea, 2004.), koji se pod paravanom zapleta iz krimića bavi različitim klasnim i nacionalnim perspektivama na jednome od “brodova-lijesova” koji su u doba velike gladi u Irskoj 1840-ih neke odnosili u smrt, a neke u neizvjestan iseljenički život u Americi. O’Connorova zagledanost u odsudne trenutke rane moderne irske prošlosti nastavila se sve do romana Svjetlo za duhove (2010.).
Geniji i vile u kazalištu Abbey John Millington Synge, irski dramatičar i prozaist najpoznatiji po dramama Playboy of the Western World (1907.) i Riders to the Sea (1904.), u O’Connorovu biografskom romanu nije protagonist, osim u sjećanjima i refleksijama glavne junakinje, glumice Molly Allgood koja je glumila u njegovim predstavama i bila zaručena s njime do njegove rane smrti 1909. godine. Njihova je veza potrajala tek nešto više od godinu dana. Osamljenički živeći u Londonu, između konjaka, prosjačenja i rijetkih glumačkih angažmana u BBC-jevim radio dramama, Molly se živo i strastveno prisjeća svojih malobrojnih trenutaka sa Syngeom dok mnogo dulji ostatak njezinog života i karijere stoji kao kulisa igre duhova u njezinom sjećanju. Tajanstveni prozor preko puta njezine uboge izbe, iza alkoholne izmaglice i otrcane zavjese krije najvažnijeg duha – trezvenog i predanog pisca Syngea za čijeg života Molly nikad nije mogla zaviriti u samotne trenutke noćnog rada, kojim je ovaj zaradio kanonski status u književnosti na engleskom jeziku.
Molly je pak, kao što u romanu vidimo, svoj ulazak na pozornicu legendarnog dublinskog Abbey Theatrea, kao i ostale glumice mogla zaraditi dopuštajući da je se pretvara u mitem koji je u preporodno doba bio popularan među pripadnicima više, protestantske zemljoposjedničke klase. Toj su grupi pripadali pokretači i prvaci Abbey Theatrea, lady Gregory, Yeats i Synge. Oni su naumili prikazati onu Irsku koju su slabo ili nikako poznavali: katoličku, gaelsku, siromašnu i ruralnu. Prije nego što je rođena “strašna ljepota”, odnosno politički i oružani oblik otpora većine Iraca u Yeatsovoj Uskršnjoj pjesmi nakon krvavog irskog ustanka 1916. godine, na pozornici Abbeyja forsirala se umiljatija i podatnija ljepota, između ostalih i ljepota prisutna u vilinskom liku Irkinje s katoličkog Zapada čiju priprostu autentičnost treba pretvoriti u vrhunsku umjetnost. O’Connor u jednom prizoru razotkriva tanki pokrov idealizma i lažne solidarnosti te ogoljuje duboke nejednakosti u Abbey Theatreu. Vjerojatno vođen klasno-nacionalnim refleksom spojenim s romantičarskom poetikom genija, Yeats kao lik u romanu, nakon Syngeove i Mollyne prepirke oko “pravilnog” irskog naglaska na jednoj kazališnoj probi, svodi glumce na pravu mjeru i ukazuje im na njihovu beznačajnost pred Syngeovim “genijem”. Približavajući im se “poput bojnog broda što se približava pobunjenoj koloniji” (str. 112), Yeats glumicama i glumcima održava ponižavajući govor u kojemu ih naziva “oblizanim šećerlemama”, “droljama”, “mrljama ostavljenim na klupi u crkvi” i “neodređenom vlagom” koja se ima odvući “natrag u kupusišta, gdje [im] je i mjesto” (str. 113).
Katolkinja Molly Allgood iz siromašne dublinske četvrti, dodatno “poirčena“ pseudonimom Maire O’Neill, u svom je prvom razgovoru sa znatno starijim Syngeom, međutim, uljudno prepoznata tek rođenim imenom. Prekinut u zanesenosti pred Nelsonovim stupom u sadašnjoj O’Connell Street u Dublinu, pisac je nakon prvotne zbunjenosti njezinim pseudonimom rekao: “Sada znam tko ste” (str. 66). Kako se razvijala veza, neodobravana od strane obiju obitelji, fikcionalni Synge je draganu sve češće od milja oslovljavao s “Changeling”, nazivom za neodređeno zapadnoeuropsko mitološko biće, najčešće potomka trolova ili vilenjaka koje oni podmeću u zamjenu za oteto ljudsko dijete.
Nelsonovi stupovi Synge kao da je nastojao privesti Molly vlastitim željama i koncepcijama ovladavajući njezinim imenima, kao što se u magiji i radi. Napokon ju je pretvorio u Pigeen, junakinju svoje najpoznatije drame Playboy of the Western World, sjedinivši je s onim najvrednijim što je ikad imao, svojim djelom. On je umro u trideset i osmoj godini, time na svoje ime nabacivši dodatnu glazuru romantične slave, uzevši od Molly onoliko koliko je mogao. Molly je morala svu korespondenciju sa Syngeom predati njegovoj obitelji koja je se sramila i tako je ostala živjeti s duhom kojeg nikad nije valjano upoznala – nije proniknula u unutarnji život voljenog bića pa ga je nastojala otkrivati maštom nakon njegove smrti i oživljavati ga kao što je Pygmalion oživljavao svoj voljeni ženski kip (odnosno, Henry Higgins u Pygmalionu G. B. Shawa iz 1912.). Čini se kao da roman i na značenjskoj razini višoj od pojedinih aluzija prožima referenca na Joyceovu novelu The Dead iz zbirke Dubliners (1914.), s time da su se stvari ovdje obrnule. U Joyceovoj noveli, bogat i obrazovan protestant Gabriel nikako nije mogao “valjano” posjedovati svoju ženu, zapadnjakinju i katolkinju Grettu, ni duhovno niti tjelesno, baš kao što Irsku nije mogao smatrati svojom. To mu je u punini osvanulo kad je na zabavi ugledao Grettu na vrhu stepeništa kako pjeva tradicionalnu irsku pjesmu o tragičnoj ljubavi, Lass of Aughrim – činilo mu se da je on u tom prizoru stran i suvišan. Na povratku sa zabave nazdravivši kipovima engleskog maršala Wellingtona i irskog revolucionara Daniela O’Connella, nadao se da se nakon intimnog pomirenja s domovinom može nadati intimnoj privrženosti svoje žene, koju prije nije imao. Na kraju je ostao još dalji i otuđeniji od nje, jer se njegova novoprobuđena strast pokazala plitkom i sasvim tjelesnom. U Svjetlu za duhove, Synge je proživio prekrasne mjesece savršene bliskosti s Molly u napuštenoj irskoj seljačkoj kolibi. Tamo je prisno visjela slika Daniela O’Connella, uokvirivši njihovu ljubav u irskoj idili. Pjesmu koja je u filmskoj adaptaciji The Dead Johna Hustona (1987.) pjevala Gretta, ovdje je pjevao Synge. Kad se pokazalo da je iz te kolibe Syngeova obitelj prethodno protjerala zakupnike i tako navukla mržnju stanovništva, pogođena, ali zaljubljena Molly htjela je istjerati njihov odnos načistac, suprotstavivši svoje spominjanje ljubavi Syngeovom iskazu “realističnog” poimanja odnosa muškarca i žene u kojemu “romantika” ne stoji dobro. Usto ne priznavši svoju krivnju za izgon zakupnika, ali i opravdavši taj majčin potez, Synge je nagnao Molly da ga napusti. Kasnije je, međutim, svojim suzama pred znatiželjnom dublinskom javnošću i dugim pismima ponovno postao blizak s njome, konačno i neopozivo pa i nakon smrti. U Mollynim imaginarnim razgovorima sa Syngeom i drugim duhovima godinama kasnije, “Nelson je odjebao” (str. 88), kao i većina političke potke koja je nužno pratila njihov odnos u intertekstualnom svijetu irske književnosti, duboko prožetom nacionalnim pitanjem. Uvrijeđenost političkih Iraca na premijeri Playboya 1907., pošto su na pozornici vidjeli Irca koji se hvali patricidom i Irkinju koja mu se zbog toga divi, kulminirala je neredima, tučnjavom i policijskom intervencijom. Ipak, taj događaj, najspominjaniji u povijestima književnosti kad je riječ o Syngeu, u Mollynoj svijesti neočekivano je stao na jednu i pol stranicu, praćen Mollynim suosjećanjem za sunarodnjake, ali i pomirenjem sa zarađenim statusom izdajnice koji ona Syngeu nikako ne želi zamjeriti.
Nasuprot tome, primarno pripovjedno vrijeme u Londonu početkom 1950-ih u kojemu Molly još zakratko živi itekako je obilježeno nacionalnim pitanjem. Na zidu preko puta njezine zgrade nalazi se oglas za najam stana u koji se “ne primaju Crnci, Irci i psi”. Jedno kratko poglavlje u cijelosti se sastoji od pisma čitatelja Timesa u kojemu se on žali na irske propalice i pijance koji zagađuju London. Povod za ozlojeđenost čitatelja bio je prizor pijane starice naslonjene na Nelsonov stup (onaj na Trafalgar Squareu) – vjerojatno se radilo o Molly.
Zapadnije od zapada Molly nije stigla niti mogla zaviriti u još jedan važan dio života svoga ljubljenog – u njegova duga putovanja po irskom Zapadu, ponajviše po Aranskom otočju, gdje je vjerojatno prikupio materijal za svoje dvije najpoznatije drame, priču o nekažnjenom patricidu za Playboya i teška iskustva irske porodice čiji sinovi pogibaju na moru za Riders to the Sea. Synge je nedugo prije smrti svoje boravke na Aranu uobličio u putopis Aran Islands (1907.). Tamo se njegovi susreti s autentičnom irštinom uklapaju u intimističko pripovijedanje i romantičarske preokupacije nježnog duha (ili “genija”, kako bi Yeats rekao), u samoći suočenog s divljinom prirode. U Svjetlu za duhove, Molly se u fikcionalnom nikad poslanom ljubavnom pismu javlja Syngeu iz Galwaya, gdje sa sestrom uči irski jezik baš kao što ga je i Synge učio na Aranima, u Galwayskom zaljevu. Daleko od svih nevolja miljea i povijesti, tamo se Molly (i kao Changeling, Maire i Pigeen) na jednoj litici u mašti sjedinjuje s ljubljenim, promatrajući ocean i slušajući galebove baš kao što je i Synge činio.
O’Connor je očito htio prirediti romaneskno pomirenje duhova irske prošlosti, čak i danas nemirnih. Nezavisni dokaz tome je i njegova intencija izložena u pogovoru romana. Po vlastitom priznanju, preinačio je dostupne činjenice o Molly i Syngeu u znakovitim detaljima. Molly nije rođena u toliko lošim financijskim uvjetima. Syngeova majka, žestoka protivnica njegove veze s Molly, prikazana kao stroga protestantkinja koja kazalište smatra “lažima” i “uvredom Bogu”, “ipak je složeniji lik”. Klasno-nacionalna potka O’Connorovog pripovjednog svijeta ipak je, izgleda, jedino mogla biti ovako pojednostavljena, jer utemeljujuća djela irskog književnog kanona zajedno sa svojim kasnijim tumačenjima ovdje ne ostavljaju praznine te obvezuju na takvo čitanje. Čak i non serviam društvenim i političkim silnicama vremena jednog takvog samoizabranog izopćenika kao što je James Joyce samo ga je “preko Holyheada doveo do Tare”1.