Andrea Dragojević  

Kako je Trešnjevka postala Brooklyn

kolumna

Višetjedno medijsko nadraživanje hrvatskih masa napokon je urodilo plodom: gostovanje beogradskog rukometnog kluba Partizan u Domu sportova iskorišteno je za divljačinu po Zagrebu, čiji su pojedini elementi ukazivali na postojanje logike koja ravna teorijama urote. Najprije, važno za ovu analizu jest to što je rukometna utakmica odigrana točno tri dana prije povijesnog datuma, prije 17. ožujka kad je Hrvatska trebala dobiti pristup pregovorima za ulazak u Europsku uniju. Dobila ga nije, a i ranije se znalo da zbog neispunjavanja glavnog uvjeta – pune suradnje s Haškim sudom, odnosno odlaska Gotovine u Haag – od početka pregovora neće biti ništa.

Zavjerenička slika svijeta u Hrvatskoj

Prema klasičnim teorijama urote, za neku nevolju, ovaj put za kilavljenje oko ulaska u EU – koja se od vlasti, inače, propagira kao svojevrsna arkadija – netko mora biti kriv. To što je Gotovinino uhićenje uvjet, kaže ta logika, zapravo su krivci Srbi protiv kojih je isti ratovao pa onda i, Bože moj, zgriješio. U tome ima, dakako, istine, baš kao što zrno istine sigurno ima i u naslovima ovdašnjih medija, koji tvrde da je srbijanska diplomacija lobirala protiv ulaska Hrvatske u EU, tražeći da i Srbija uđe u tu asocijaciju isto kad i njezin zapadni susjed. Sve je to, međutim, ono što Neumann naziva lažnom konkretnošću, lažnom slikom svijeta, u kojoj ni Tadić, ni Gotovinino prekomjerno granatiranje Knina, kao ni Draškovićeve diplomatske aktivnosti, zapravo, nisu bitne. Ta se slika svijeta konstruira po jednoj drugoj logici, po logici neurotskog straha, u ovom slučaju, od svega srpskog. U toj slici svijeta nasilno iskazivanje socijalne frustracije može pokrenuti i najmanji kamenčić, kao što to pokazuje Spike Lee u svom filmu Učini pravu stvar. Razlika je u tome što Lee pokazuje društvenu paranoju u Brooklynu, a naša inačica igranofilmskog prikaza odvijala se u stvarnosti na trešnjevačkim ulicama. Tako posve beznačajan događaj, prava imponderabilija, kakva je, recimo, bila formiranje vlade RSK u izbjeglištvu, u hrvatskoj javnosti poprima dimenzije najave novog rata. To da se različite beznačajnosti uveličavaju do motiva dovoljno velikog da opravda divljaštvo nije ništa drugo doli klasična slika paranoje. Opća besperspektivnost, nezaposlenost, slaba kupovna moć građana, sve su to stvarni problemi koji se pokušavaju riješiti logikom vješanja Pedra. Ta zavjerenička slika svijeta jednako se ocrtava i u Milićevom Dnevniku i u desničarskim tiskovinama, kao i u pravaškim istupima. Ona je toliko snažna da zapravo paralizira one društvene tokove koji bi mogli iznijeti reformske zahtjeve. Također, takve paranoične vizije zamagljuju pogled i od normalnih ljudi čine krdo. Jer, kako drukčije objasniti ponašanje trešnjevačkih stanovnika, onih koji su izlazili na balkone dajući nedvosmislenu podršku podivljalim bedblubojsima, uzvikujući Ubij Srbina! Ovdje nije riječ ni o navijačkom drukeru ni o huliganu, nego o tzv. običnom građaninu u kućnom haljetku.

Svi društveni antagonizmi svedeni samo na jedan

Nije, dakako, problem u tome što u nekom društvu, u ovom slučaju hrvatskom, postoji neki antagonizam. On je normalan, svugdje ga ima i beskonfliktnog društva zapravo ni nema. Problem je u tome što su svi društveni antagonizmi svedeni samo na jedan – onaj međunacionalni, i to s fiksacijom na samo jednu relaciju, na hrvatsko-srpske odnose. Ludilo leži upravo u toj kanaliziranosti antagonizama, toj usredotočenosti na samo jedan konflikt. I dok je Tuđman u drugoj polovici devedesetih paranoju držao na zavidnoj razini, a antisrpstvo je čak bilo institucionalizirano, danas, u vrijeme reformističkih političkih snaga (neovisno je li riječ o koaliciji ili reformiranom HDZ-u), potiskivana se paranoja kampanjski mora obnavljati, ona se s vremena na vrijeme mora aktivirati.

A o tome kako je u Zagrebu učinjena prava stvar, lijepo govore našoj javnosti manje poznati događaji od 13. ožujka, točnije svjedočenja sedam napadnutih žena, na čelu s pomoćnicom ministra pravde za sudstvo i prekršaje Srbije Slavkom Srdić-Janković, koje su kao izaslanice Ministarstva pravde i Vrhovnog suda Srbije trebale sudjelovati na međunarodnoj konferenciji koja se održavala, igrom slučaja, baš u hotelu Panorama. Čekajući u ambasadi SCG-a pratnju za svoj povratak u Beograd, jer konferenciju su napustile ranije zbog osjećaja nesigurnosti, ispričale su kako su u Zagreb stigle kombijem 13. ožujka navečer, kad je rukometna utakmica bila pri kraju. Još dok su se približavale gradu, čule su za nerede na rukometnoj utakmici. “Pošto smo imale smeštaj u hotelu Panorama, koji je u neposrednoj blizini hale u kojoj se meč igrao, obratile smo se dvojici saobraćajnih policajaca. Objasnile smo zašto smo došle u Zagreb i zamolile ih da nam pomognu kako bismo bezbedno stigle do hotela. Odgovorili su: ‘Sačekajte, tamo su neredi’”, svjedoči za beogradske medije Slavka Srdić-Janković. Također im je rečeno da pričekaju policajce koji će ih otpratiti do hotela. “Osim što je razgovarao motorolom, jedan od policajaca je, udaljivši se desetak koraka, razgovarao i mobitelom”, ispričala je novinarima u ambasadi SCG-a druga članica delegacije, sutkinja Nada Antonić. Kad su druga policijska vozila već bila na obližnjem semaforu, policajac im je naredio da odmah uđu u vozilo. U tom trenutku počeo je napad: napadači su bacili bejzbol palicu na bočno staklo minibusa, pri čemu je sutkinji Mirjani Grubić povrijeđeno lice, tako da je odvezena u Traumatološku kliniku, a policija je, za svaki slučaj, i njoj uzela otisak prsta. Slavka Srdić-Janković za beogradske je medije potanko opisala okolnosti slučaja: “U minibusu Jugotursa, osim vozača, bilo je nas sedam žena – tri sudije Vrhovnog suda, dva advokata i dve predstavnice Ministarstva pravde. Žene su poslušale savet i vratile se u minibus”. Međutim, poslije dvadesetak minuta pored njihovog vozila iskrsnulo je sedam mladića naoružanih bejzbol palicama, te su počeli da razvaljuju minibus. Policajci su pokušali zaštititi žene i dvojicu su huligana uspjeli oboriti na zemlju. No, pomoćnicu ministra itekako je začudilo ono što je uslijedilo: “Umesto da ih legitimišu, ili zadrže dok ne stigne druga patrola, policajci su im dozvolili da odu. Kada sam pitala zašto su ih pustili, rekli su: ‘Pa šta im možemo? Da smo to pokušali, možda biste vi još gore prošli’. Ubrzo je stiglo pojačanje koje nas je dopratilo do hotela”.

Suspendirani policajci

Dakle, dugogodišnji je tuđmanizam rezultirao, blago rečeno, posvemašnjom desenzibiliziranošću “snaga reda” za patnje pripadnika pojedinih slojeva društva. Ne samo da policija mirno promatra batinanja protivničkih navijača, posebno ako su ti pristigli iz Srbije, nego svojim nedjelovanjem na cjedilu ostavlja i drugi dio populacije, u patrijarhalnom društvu često izložen nasilju – žene. O tome govori još jedan događaj – slučaj silovane i pretučene djevojke koja je četiri puta mobitelom nazvala policiju, a da se ova ni jednom nije odazvala na njezine pozive u pomoć, zapravo govori o dubokoj moralnoj krizi društva. Barbarizam se u hrvatskom društvu posve pounutrio, interioriziran je do kraja. Bilo da je riječ o susjedu koji s balkona daje podršku BBB-ovcima bilo o policajcu koji pušta nasilnike da nekažnjeno odu s poprišta, bilo pak o neosjetljivom operateru kojemu SOS poziv nasilju izvrgnute djevojke nije značio ništa, rezultat je isti – društvena regresija. Istine radi, treba reći i da su spomenuta dva događaja rezultirala udaljavanjem s dužnosti, prema odluci načelnika zagrebačke policije Krešimira Šulca, osmorice policijskih službenika do okončanja interne istrage o mogućim propustima u osiguranju utakmice između Zagreba i Partizana, odnosno nereagiranja u slučaju silovane djevojke. “Ovakva udaljenja s dužnosti provedena su prvi put, a sukladna su praksi najboljih europskih policija. Kod ovakvih značajnih događaja ne mogu se odmah utvrditi sve okolnosti, pa se stoga udaljuju svi koji su bili u izravnoj vezi s događajima do završetka provjera i utvrđivanja pojedinačne okolnosti”, stoji u priopćenju MUP-a.

Sve je to krasno, ali mi vas ipak pitamo: biste li u današnjoj Hrvatskoj radije bili žena ili Srbin?