Kičmeni most zjapi nedovršen

RAŽALOŠĆENE KĆERI

Rastopljeni oblik

kada prelazim jagodicom prsta

preko lica

Ogledalo je sterilno i hladno;

ono ništa ne govori o nama

A kako i bi

Jedino moja majka

dodirujući mi nosnu kost

i oluke ponad vijeđa

pronalazi nešto tebe u nama

Tvoj se hod pretvara

u lomno šuštanje balerina

a nagovještaj igre

u udaranje valova nepregledne vode

A mene je more odavno odbacilo

Graditelj brodova, prvi kupač na plažama

Tvoja kći nema niti slabašnog korijena

morske alge

i od prvog dana uvjerena je, utopit će se

U bespoštednosti tvoga neznanja

ili silini tvoje ljubavi

BRANJE BOROVNICA

Glasovi odjekuju brežuljcima

i ja sretno pružam ruke u plavu tintu

puneći košare sitnom sačmom

koja mi ostavlja metalni okus u ustima

Tada još nisam znala

što će od mene postati

iako, uvjeravali su me, stvorena sam

za ulogu pisara koji će nas sve

održati na životu

Sada, dok se metalni okus

širi mojom kožom

Pedesetak mojih crvenih ustašaca se otvara

Kako bih im poslala poljupce i pozdrave

starija i bolesnija

od bilo koga od njih

MIRNE ŽENE

Ravna obala rijeke

Okvir ruke mi zaklanja pogled

Ovdje stječem svoje kraljevstvo

Ovdje tražim svoje podanike

Samonikle poput perunika

vaše me oči prate posvuda

dok iskapam ostatke onoga

što ste nekoć nazivale svojom dječicom

Komadi mrtvog namještaja

iscerenih fotografija, rubovi umornih slika

razasuti kao poslije brodoloma

A vi, koje ste uvijek tražile pohvalu

onih statičnijih od vas

promatrate me mirno poput mrtvozornika

izdužene figure astigmatizma moga oka

Dok štapom prevrćem čudnovate ljušture

pod rukom nosim škrinjicu

vašeg šutljivog naslijeđa

ŠUMSKI DUH

Tvoje me lišce podsjeća

na zgrčenu drijadu

izaziva sućut i zaštitu čarolije

vječno vezano za lik svoga drveta

masivnih križeva

zbog kojih se ruši jedno po jedno stablo

Umilna poplava rijeka zaborava

trga u komadiće tvoj san

bolničkih pluća i čista oka

glavobolje liječiš solju i ljekovitim travama

Tebe sam našla poput traga fosfora

tebe sam urezala na mahovinastoj kori

tebe je vučica donijela u zubima

da me oplakuješ,

oplakuješ do vječnosti        

MODRICA

Na ovom je mjestu

krv željela pobjeći

usplahirena i ljepljiva

Nalik na riblje oko

na rasprsnutu bobu crnog grožđa

koju sam slučajno ispustila

Sada se taloži ovdje

umrtvljena  i mom tijelu beskorisna

S vremenom će izblijediti,

poprimiti zelenu pa žutu boju

postat će duh prošle krvi

otisci nožica kukaca

Poput vampirskog ugriza

poput posezanja za nečim što mi ne pripada

promatra me nepovjerljivo i procjenjivački

izaziva me da ju dodirnem usnama

da je proglasim ljubavnikom  

NAPUKLINA

Mnogo manje od nekog proloma lave

tiho je kucnulo

po jednom okoštalom zglobu

i ondje zatražilo vječnu utjehu

S vremenom se ugnijezdilo

između mojih grudiju

(kaže da su meke

sve linije moga tijela)

i sada ga tamo zadržavam

poput mliječne zmijice

uljez uljast poput jegulje

klizi niz moje grlo

poput zametka meda

iz cvjetne čaške

Zakon prijeloma

tanji od moje vlasi  

ESTELLINA KRIVNJA

Ovo nema imena, reče on

zaokružujući otvorenim dlanom

neko daleko otočje

neku strunu i voštani papir

one koja je razrezana

Kreveljenje dvorske lude

i pompozne šetnje

od koštunjavog organizma

do dječačke utvare

i nejasno sjećanje

o skrivanju iza bršljana

Dok neka u počecima plaha ruka

ne zaokruži nekoliko otoka,

drvoreda i galerija

te si da za pravo

biti savinuta i slomljena

PRAVOCRTNO

I zašto to nazivaju putovanjem

kada im je samo završetak na umu

sićušni kaleidoskop

predaka i potomaka

koji niti svoje kosti

nisu imali hrabrosti ostaviti

tko zna gdje

Važno je bilo vratiti se

jer put je zapravo zavijen u priči

u klepetavim lubanjama Meksika

u novčiću u fontani di Trevi

u malariji koju su preživjeli

na afričkim obalama

I smiju se mojoj usijanoj žici

mom harlekinskom naglasku

komadiću ničijeg prostora

na kojemu planiram ostaviti svoje šuplje kosti

...

Smiješak i ptice

Podsjeti me, pomislih bože,

na već viđeno

I onda se počeo penjati

na vrhove planina

i spavati uz obale rijeka

poput onih Conradovih rukavaca,

samo svjetlijih boja

i na trenutak pomislih,

mogao bi me povesti sa sobom

Ali onda me prene

miris požutjelog porculana u veljači

i mreškanje valića

kemijskih rukavaca u meni

Žubor koji upozorava na

starost i artificijelnost

jedne zabludjele priležnice

UTJEHA TOPLE VODE

Kičmeni most zjapi nedovršen

ničiji prsti tuda ne prolaze

a koža tako nježna prema udarcima

ne sanjari o prijemčivosti poljubaca

Ja sam zrno graha;

ja sam zgrčeno ukleknuće

ojedenih gležnjeva

u igri afričke princeze vrućih izvora

Sate bih tako mogla provesti,

u položaju mudraca

bez zrnca pronicavosti

Oh vi dragi, dragi

na koje više prava nemam

vaša dobrota kulja dotrajalim cijevima

nježna poput mačje šape

ali ipak krijući neku ratničku obazrivost

vraćajući me u dane blaženstva

dane stupora

ZODIJAK

Ne znam bih li te usporedila

s hrabrim čovjekom;

nikako s Magellanom, ne – ti ne bi dopustio

ostaviti svoje kosti

na nekoj nepoznatoj obali

Uostalom, tvoja je zemaljska čahura isuviše čvrsta

teško tlo koje podupire teško tijelo

oko kojega smo se okupljale poput sestara Bennett

jer se život donekle okrutno poigrao s tobom

dodijelivši ti samo grlice i bisere

Tvoje sate samoće mogla bih skupiti u naprstak;

zato si ih ti sa strepnjom prepoznao

u svom siročetu;

zato je i naša kuća morala biti

dovoljno velika i čvrsta

da je uzmogne pronaći i netko lišen kompasa

i odlučne ravnodušnosti

kojom se gazi preko stolova i postelja

Oh, nas dvoje, tirani pripovijedanja

čija se sebičnost uvijek lomila

preko leđa najdražih i najnedužnijih

zar bismo dopustili da nas neko hladno zviježđe obeshrabri

DAN NA PLAŽI

Obluci i riječi

u dječjem umu

mogu poprimiti isti oblik

Niti najezda meduza nije nas mogla obeshrabriti

prilijepljene uz kamen

i igre riječima

u kojima si uglavnom pobjeđivala

uvijek tamnije kože i dulje kose

Uz to: tvoj zeleni kupaći kostim

djevojčica prikliještena uz rub mola

jer se površina vode

uvijek činila predaleka

dok si ti već odavno iščezla negdje na horizontu

priželjkujući potajno neku odvažniju kćer

Ovoga si se ljeta vratila kući

s lelujavom opeklinom na boku;

pričala si koliko je boljelo

kada te žarnjak dohvatio

a ja sam to promatrala kao smiješnu pravdu

krijući u šaci

oblutak koji sam nedugo prije

uspjela ispljunuti

jer znam kako su mi za pobjedu nedostajali ključni pojmovi

i zato jer se sve rjeđe mogu sjetiti

tvoje sumanute hrabrosti

...

Zaustavljena, ne na rubu,

već u onom trenutku orgazmičkog odumiranja

prepunog duhova

koji mi dodiruju lice mekim krilom

tustih noćnih leptira

s licima novorođenčadi

kojih se potajno užasavam

A i tvoje je lice iskrivljeno

u nešto neprepoznatljivo,

ispunjava me gnušanjem i samilošću

Svatko je od nas to morao proći

sječivo ili stisnutu šaku, rekli su mi, biraj

i svatko se od njih nasmijao

čuvši me kako urlam na Mjesec

Vukodlaštvo je ženska izmišljotina

a vještice su ona bića

koja nisu smatrala potrebnim

krvariti niti taj jedan jedini put

kada je to od njih bilo očekivano

BOTANIČAREVA ŽENA

Smijao se uvijek

što ga pratim u stopu

Ritmično podiže čizmu po čizmu,

svježa se zemlja rahli,

ja je trpam u usta poput siročeta

Mjesečeve mijene ne narušavaju

njegovu stamenost; pa čak i

florealije promatra on

s mnogo nježnosti i razumijevanja,

stojeći postrance

upleten u nomenklaturu čudnog jezika,

zeleni div

Strpljiv poput lovca,

samo ne tako svirep,

sa šuškavim papirnatim grobištima

u rukama

(hej hej i svaka maćuhica

zna mu ime)

okreće naličje lista

kada posiječem nježnu kutikulu

svoga prsta

I kada kažem, život je tužan

on priprema šalicu biljnog čaja

Zajesenit će, dragi

Trebalo bi podrezati

ove raskoljene grane

POSLIJE

U ovaj nježni sat

kažeš

u ovaj nježni tihi sat

kada bih trebala biti

van dohvata

onkraj praznine

podatna lokvica

i mačji pred

ćutim svaki kralješak

nepriličnošću koja me zapanjuje

(kralješak-kraljevna,

primjećujem duhovitu koincidenciju)

i potvrđuje izlišnost

da ovo prozovem

činom nevjerojatna nasilja

i opovrgnem

pravo koje si uzima svatko

kome se samo ovlaš osmjehnem

da citira Preverta

U ovaj blaženi sat

zirkam u tvoje oko

kao u savršenu simetriju slivnika

pokušavajući pretočiti

nazrijeti

sagraditi

tu ljepotu koju mi saopćavaš

to anđeosko svjetlo

koje curka niz stijenke mojih bedara