Knjiga, prijateljica moja

Bivši ruski disidenti imaju jedan zgodan termin: dopečatnyj period, kojim označuju samizdatske godine svog djelovanja tijekom kojih nisu smjeli (ili mogli) objavljivati tekstove u oficijelnoj periodici (a o knjigama, naravno, da se i ne govori!). Za tim mitskim pojmom volim i sama pokatkad posegnuti, premda nisam imala tu sreću da se proslavim kao zabranjivana autorica ili spisateljica, kako opet vele Rusi, “široko poznata u uskom krugu”. Dopečatnyj, pred-tiskarski, kod mene upućuje na nešto drugo, na “pred-pismeno razdoblje”, vrijeme koje je nosilo različite pretpostavke, ali iste posljedice - a to je isključenje javnosti iz “književnog života”. Drugim riječima, u to vrijeme nisam znala čitati ni pisati, ali sam intenzivno participirala u književnom životu. Moram, međutim, napomenuti da s polaskom u školu i opismenjavanjem, stjecanjem umijeća pronicanja u grafičke znakove i simbole, ipak nije automatski prestalo pred-pismeno razdoblje, nego se stanje blaženog neuzimanja u ruke knjiga latentno nastavilo i dalje. Nije, isto tako, pretjerano reći da ga znam osvijestiti i danas (“samo drugim sredstvima”, kako bi Brodski citirao Klausewitza). Knjige, debele i tanke, teške i lake, ilustrirane i neilustrirane, u tom su mi predškolskom, nezagađenom razdoblju trajno obilježile život. Otkrila sam naročiti postupak druženja s junacima. Jednu novu, drukčiju i drugu, dimenziju postojanja.

Domaći

Naša je kuća oduvijek bila puno raznih priručnika, enciklopedija, romana i slikovnica. Tata je sa zanosom čitao povijesnu publicistiku, osobito knjige o Drugom svjetskom ratu i partijskim čistkama, a mama je u trenucima odmora najradije posezala za boljom beletristikom. Njemačke klasike čak je čitala na originalu i pritom je u posebnoj bilježnici vodila dnevnik raznih zapažanja (nepoznate riječi, mudre misli, neobični gramatički oblici). Tako znam da je, primjerice, 20. listopada 1965. godine pročitala Buddenbrookove Thomasa Manna. Tata je, osim čitanja, imao još jedan hobi: skupljanje poštanskih maraka. Bio je član mjesnog filatelističkog kluba i imao je najveću zbirku maraka na temu povijesnih osoba. Kad bi nam navratio susjed Dragić, također ozbiljan filatelist, tata je mogao satima pričati o šefovima država čiji su likovi otisnuti na pojedinim markama. Dragić se čudio mnoštvu informacija o poznatim ljudima, a tajna je bila u tome što je tata marke “čitao” uz pomoć stručne literature koju je doslovce gutao. Svoje knjige najčešće je naručivao putem kupona u tjedniku Globus, koji je donosio velike reklame o novim izdanjima i počesto nagradne igre za najvjernije kupce. Mama je knjige kupovala od akvizitera koji su svraćali u njen Zanatsko-uslužni centar. U Dugoj Resi nije bilo prave knjižare i ljudi knjige (osim popularnih priručnika) nisu kupovali kao intelektualne proizvode. “Knjige za čitanje” posuđivale su se na rok dva tjedna (s mogućnošću produžetka) u mjesnoj knjižnici. Postojao je krug ljudi, mahom inženjera i liječnika, koji je čitao kvalitetnu literaturu. Njihovu sam strast držala posebnom povlasticom. Čitati pametne knjige, mislila sam, donosi poseban ugled u svjetskim razmjerima. Čovjek, naime, pokupi neke posebne tajne, koje onda dijeli sa sebi ravnima, s inženjerima i doktorima. Iz tog ozračja posebnosti u meni se nakon nekog vremena ipak stvorio snažan otpor prema pismenosti i intelektualizmu. Prvo – zato što nikako nisam htjela ići u školu. Mislila sam da će mi u toj ustanovi narediti da se bavim temama koje me ne zanimaju. Recimo, matematikom. (Iz posve iracionalnih razloga školu sam poistovjećivala s matematikom.) Zato mi se činilo razboritim rješenjem da knjige slušam, a ne čitam.

Slušanje

Pa sam molila mamu, koja se ionako “pokvarila” školovanjem, da mi prije spavanja pročita nešto dojmljivo. I ona mi je onda vješto dočaravala zgode i nezgode dobre Heidi, marljivog Ivice Kičmanovića, hrabrog Feri Ácsa, spretnog Kekeca, zaigranog Petra Pana, pravednog Robina Hooda ili pouzdanog Nikoletine Bursaća. Ti likovi bi nastupali tako uvjerljivo da mi se činilo kako se pri slabom svjetlu noćne lampe odjednom širi naše nevjerojatno dvorište i prima bića koja će noću bdjeti nad mojom sigurnošću. Ako me, kojim slučajem, u snu napadnu nekakve strašne zvijeri, ta nevidljiva garda začas će ugrozu odgurnuti na rub tinjajuće svijesti. Ako netko počne luđački vikati na mene – dragi će čuvari začas isključiti ton. Naposljetku – i crno-bijelu sliku. Moje se misli zapravo niti na javi nisu odvajale od književnih junaka. Putem u školu obvezatno me pratio Ivica Kičmanović, jer je bio toliko pametan da sam s njime lako mogla ponoviti cijelo gradivo iz prethodnog dana. Kekec mi je donosio prvo proljetno cvijeće, koje sam s puno ljubavi ulagala u herbarij, kao na neku štednu knjižicu. Heidi mi je s puno smisla za red pospremala igračke. Ukratko, s tom sam se družinom osjećala uistinu sjajno, tako važno, veliko, bogato. Vjerodostojnost njihova života u umjetnosti pojačavao je mamin glas: bilo je dovoljno da zažmirim i već bih bila sigurna da to oni govore. Moji duhovi. Tu iluziju posvemašnje materijalnosti likova donekle sam oslabila u trenutku kad sam naučila sva slova: moje prijatelje, moje čuvare, dakle, moje tajne, začas su grubo ogradili nekakvi znakovi, slova, brojke i interpunkcije, koji su ih zatvorili u knjige kao u neprobojne kaveze. Ivica Kičmanović, Heidi, Feri Ács i Nikoletina Bursać povukli su se na teško dostupno mjesto i ja sam, da bih došla do njih, morala riješiti mnoštvo teških zagonetki: naslov djela, godina i mjesto izdanja, nakladnik, žanr, sintaksa, dijalog, opis, postupak, poglavlje, stranica i tako dalje. Kad bih sve to odgonetnula, srušila bih se potpuno iscrpljena na kauč i otuda im samo trepnula u znak pozdrava. No, istodobno sam u tom raskošnom literarnom parku srela i druge stanovnike, malo starije, te je moj napor bivao nagrađen novim prijateljstvima. Upoznala sam, recimo, Marguerite Gauthier, Natašu Rostovu, Tonija Krögera, Doru Krupićevu, Quasimoda, Aljošu Karamazova i Tita Dorčića. Ti zanimljivi ljudi su me pak vodili dalje i dublje po prostranom dvorištu, gdje sam uživala slušajući davni hit Radio-Sljemena Pinocch