U povodu masterclassa u organizaciji Zagreb Film Festivala i Dokukina, za Zarez govori danski pjesnik i filmski redatelj, ikona svjetskog eksperimentalnog dokumentarizma
O čemu je zapravo riječ u Savršenom čovjeku (Det perfekte menneske), Vašem čuvenom eksperimentalnom dokumentarcu iz 1967. godine? Kako danas gledate na taj film? Na kojoj misli se zasniva?
Zasniva se na misli da svatko želi biti savršen. To je nešto vidljivo u modnim reklamama. Ja nisam protiv modnih reklama, volim ih. Volim senzualnost koja je prisutna u modnoj fotografiji; sviđa mi se ideja ljudske težnje savršenstvu. Mislim da je to prirodna tendencija, prirodni osjećaj. Želimo biti savršeni, želimo biti lijepi, a time se bavi moda. Jedna je to od stvari kojima sam bio fasciniran kad sam radio Savršena čovjeka – htio sam napraviti film o pokušaju postizanja savršenstva. Istovremeno sam znao da će film na neki način zagrebati ispod površine. Površina je nešto što me vrlo zanima i volim je proučavati. Njome se bavim i u svojoj poeziji. Znao sam da će površina popucati i otkriti nešto što nije briljantno i bez mane. Očekivao sam da će se to dogoditi u procesu snimanja i dogodilo se, zapravo se događalo cijelo vrijeme. Ljudi u Savršenom čovjeku pokušavaju biti savršeni, savršeno učiniti ono što od njih tražim: savršeno sjesti, obrijati se, popušiti cigaretu, dodirnuti svoju kožu... Sviđa mi se osjetljivost te situacije, upravo zato što glumac, naravno, nije savršen. Glumac zakazuje, počinje griješiti... Volim raditi s elementom slučajnosti. Nisam im rekao da stvari rade pogrešno. Rekao sam im da ih rade savršeno. Oni su ih radili najbolje što su mogli, ali između najboljeg i savršenog stoji veliki ponor. To je nešto što sam otkrio u tom filmu. Savršen čovjek je istraživanje ideje savršenstva; istraživanje pokušaja postizanja savršenog tena, savršenog ponašanja, savršenog načina konzumiranja hrane, savršenog načina oblačenja cipela... Tu se stvara prostor za ironiju, neuspjeh, greške, i to mi se mnogo sviđa. Oduvijek sam volio greške i mislim da u svakom umjetničkom djelu mora biti prostora za greške. One moraju postojati i u poeziji i u filmu. Ne bih htio vidjeti film ili poeziju bez greške. Možete pokušavati postići savršenstvo, ali nećete uspjeti. To je moja interpretacija ljudskog života. I nije nimalo pesimistična, pozitivna je.
Stroga pravila
Često govorite o pravilima. Možete li pojasniti kako vidite ulogu pravila u kreativnom procesu?
Volim pravila. Volim ograničenja u smislu postavljanja granice do koje se možeš kretati. Djelovanje na granici je plemenita stvar, kao i stalni pokušaji da se ta granica prijeđe. Ali pravila moraju postojati: kakvi će biti pokreti kamere, kakvi neće biti... Stvaranje pravila igre na mene djeluje inspirirajuće. Pravila ti daju ograničenja koja su vrlo važna za rad, jer su ograničenja izazovi. Zato je potrebno unutar sebe odlučiti koja ograničenja želiš samom sebi nametnuti. U slučaju filma koji sam radio s Larsom Von Trierom, Pet zapreka (De fem benspænd), prihvatio sam da Lars nametne ograničenja, da on diktira opstrukcije, da on stvori pravila. Najzanimljivije u tome je upravo odmak od pravila koji mi nalaže samostalno uspostavljanje pravila. On mi je govorio što mogu, a što ne mogu, i to je za mene bilo izuzetno iskustvo.
Vaše inzistiranje na pravilima inspiriralo je i Dogme 95. Kako danas gledate na taj pokret?
To je bio bitan pokret koji se nastojao riješiti tiranije tehničke superiornosti, što je vrlo bitno. Vrlo je važno prestati vjerovati u besprijekornu tehničku izvedbu, jer oslanjanje na takvo što stvari čini dosadnima, vrlo dosadnima. Bilo je bitno pobuniti se protiv toga, a ovdje u priču ponovo ulaze pravila. Jedno od pravila Dogme 95 pokreta je bila zabrana naknadnog snimanja zvuka, a to je značajno ograničenje, značajno pravilo kojeg se gotovo nemoguće pridržavati. Istovremeno im je to bio i veliki izvor inspiracije, jer su morali smišljati nove načine rješavanja problema glazbe, poput dovođenja orkestra na set, koji je svirao dok su snimali. To su nevjerojatno zahtjevni uvjeti. Dakle, odveli su tu priču s pravilima vrlo daleko, u jednom smislu čak dalje nego što bih ja išao. Ja sam sa svoje strane otišao vrlo daleko u jednom drugom smislu. Radio sam filmove za koje sam odlučio da ih uopće neću montirati. Uzmimo za primjer Motion Picture, film koji sam napravio 1971. godine bez novaca. U tom filmu nema montaže, samo jedna scena nalijepljena na drugu, to je sve. Riječ je o filmu koji mi se i danas sviđa jer je radikalan, sviđa mi se svježina tog filma. Radi se o jednom tenisaču i njegovim pokretima, te je potpuno nemontiran. Film se smatra klasikom eksperimentalnog filma. Mislim da je dobar zato što je sadržaj vrlo dobar i zato što su pravila vrlo stroga. Taj film je dokaz činjenice da možeš mnogo toga postići tako što si mnogo uskratiš, tehnički gledano.
Znači pojedinac može imati set pravila, ali to su njegova vlastita pravila koja tvore njegov vlastiti red, koji se možda čak kosi s redom...
S redom društva? Naravno, ali ja se u svojim filmovima ni ne bavim društvom kao takvim. Bavim se svojim vlastitim osjećajima i onime što meni ima smisla. I nemam zbog toga grižnju savjesti.
Krah filmskog profesionalizma
U današnje vrijeme zbog dostupnosti tehnologije gotovo svatko može snimiti film. Je li to dobra stvar?
Mislim da je to dobra stvar, apsolutno. Donosi mnogo nove energije u filmsko stvaralaštvo. Činjenica da se radi toliko underground filmova pokreće opći razvoj, osnažuje volju za eksperimentiranjem na filmu. Mislim da je to bitno, čak i ako se radi samo o džungli u podnožju visokih produkcija. Bio sam povezan s jednim umjetničkim pokretom oko 1970. godine, koji je eksperimentirao sa svime: jezikom, kazalištem, glazbom... sa svim medijima. Pisali smo, izvodili performanse jedni za druge, svi smo snimali filmove na super osmici.
Ali više niste toliko zainteresirani za ikakve pokrete?
Bio sam svojevremeno, u mladosti. Bio sam član pokreta ABCinema, a to je bila organizacija slobodnih umjetnika: slikara, glazbenika itd., radili smo kolektivne radove... otišli bismo u šumu i snimali s malim kamerama. Bilo je zanimljivo. Nisam ostao s njima, imao sam jedan individualniji pristup. Uspješniji umjetnici su napustili grupu i otišli vlastitim putem. Ali se radilo o velikom i zanimljivom pokretu koji je svjesno ciljao na to da sruši tehničke fasade filmskog profesionalizma. Htjeli smo uništiti filmski profesionalizam.
Coppola je rekao da će film postati istinska umjetnička forma tek s krahom takozvanog filmskog profesionalizma.
To smo i mi mislili. I rekao bih da smo bili u pravu. Bili smo nivelirani i s New Yorkom, s filmskim stvaralaštvom Andyja Warhola koje je bilo slično našem, koje nas je inspiriralo. Volio sam Warhola i njegove filmove. Volio sam i Godardov rad, njega sam doživljavao kao svojeg ujaka ili oca.
Kako je bilo surađivati s Warholom?
Fantastično. Ali kod njega nije bilo čavrljanja. On bi učinio samo ono što se od njega tražilo. Nije bio zainteresiran za ikakav razgovor, samo je htio obaviti svoj posao. Ja sam ga tražio da pojede hamburger i to snimio, što se pretvorilo u vrlo poznatu scenu. Znao sam da će pristati na to, jer sam mu u biti predložio vrlo warholovski prizor – jedenje hamburgera. To je čisti Warhol. Rekao sam: “Ideja je moja, ali je čin warholovski”. Učinio je to najbolje što je mogao i scena je predivna, po mom mišljenju.
Početi od vlastitih referenci
Možete li mi reći nešto o Vašem viđenju budućnosti dokumentarnog filma? Kakvom je zamišljate?
Bilo bi neozbiljno od mene izletavati s bilo kakvim idejama i predviđanjima u vezi s tim. Znam samo što volim i što ne volim. Ne volim Michaela Moorea. Ne volim takvu kinematografiju, besmislena je. Mrzim samu ideju propovijedanja publici, govorenja publici što da misli. To mi se uopće ne sviđa. Volim ljude koji rade slobodnije i više umjetnički, kao i ljude koji duboko prodiru u emotivno jake priče, to mi se sviđa. Poput filma Alana Berlinera o njegovom ujaku koji boluje od Alzheimera. Tema zvuči dosadno, ali je film vrlo poetičan. Nikad ne znaš kakav će biti rezultat, samo talent odlučuje o tome hoće li film biti dobar ili neće. Ideja zvuči blesavo. Možda ne blesavo, ali odmah zamišljate nešto vrlo politički korektno. Ali taj film je ispao čista poezija. Takvo što ne možete znati unaprijed i u tome je ljepota. Volim i neke brazilske dokumentariste poput Coutinhoa, koji se bave dokumentarnim filmom kao umjetničkom formom, ali skromno, a ne pretenciozno. Volim skromne filmove s jakim ekspresionističkim komponentama. Volim Fredericka Wisemana, gotovo sve njegove filmove. Wiseman je suprotnost Michaelu Mooreu. On ulazi u razne institucije: bolnice, škole, policijske postaje, samo on i njegov snimatelj (s tim da Wiseman sam snima zvuk) i snima ono što vidi, bez komentara. Ulazi u zatvorene krugove i filmom nam govori o onome što se tamo nalazi. To mi se jako sviđa. U svakom slučaju, nadam se da će u budućnosti biti što više osobnih dokumentarnih filmova, a što manje dokumentaraca televizijskog i reportažnog tipa, premda se i tu nađe dobrih filmova. Nadam se budućoj dominaciji osobnih, idiosinkratskih filmova. Filmski umjetnici bi se trebali povoditi za onim što im se sviđa. Svoje studente često pitam, kada im govorim o dokumentarnom filmu, što im se sviđa, a što ne. To je najbitnije. A ne da rade nešto za što misle da će se svidjeti drugima; to mrzim. Moraš početi od svojih vlastitih referenci, od svojih vlastitih simpatija i vlastitih osjećaja prema stvarima.
Biste li mi, kao pjesnik, mogli reći kako vidite poveznicu između poezije i filma?
Za mene je poezija vrlo značajna inspiracija, značajnija od proze. Ne zato što sam odlučio da tako bude, već zato što tako osjećam. Poezija koju pišem je bliža mojim filmovima od bilo koje proze koju sam napisao. Volim biti jednostavan. Volim i želim biti glup! Filmski stvaralac je glup u odnosu na teme o kojima želi pričati. On ne zna, ali želi znati. “Ja ne znam, želim znati”, to je pravi stav, to je dobar način rada. Ja sam još uvijek znatiželjan. Ne krećem iz pozicije unaprijed uspostavljene političke jasnoće, već želim spoznati ono što promatram. To je ono što me oduvijek pokretalo. To me pokreće i danas, sa sedamdeset i sedam godina. Ne znam, ali želim znati. Želim putovati u područje misterija i otkriti što se tamo događa.