oplakivanja u caracasu srijedom navečer
sa žica nad caracasom visi mnoštvo tenisica gledaju ih ćelava djeca s nadutim trbusima kradući svatko svoje jabuke iz edena bosonogi i glatkih lubanja baš onako kako je izgledao predsjednik u bijeloj kubanskoj čekaonici kažu da ovdje policajci ne nose oružje već krede a umjesto pisanja zapisnika venecuelanski policajci po pločnicima crtaju začudne anatomije nalik na baconova tijela po cijele dane kredama crtaju tijela po cestama i trotoarima a po noći obilaze svoje ateljee naivne umjetnosti i zure u njihovu punoću kažu tijela su se poklopila sa svojim sjenama točno u milimetar kažu mi smo stvorili kubizam iz naših skica je proistekao kubizam došli su sa satarama i mačetama ostavili za sobom tijela nalik na kubične kornjače tako smo stvorili konkretnu poeziju nakon što diktatoru nismo uspjeli napisati pjesmu o veličini neba nad žicama caracasa s mnoštvom patika onda smo hodali po plažama moj brat i ja mi dva stihoklepca okruženi mnoštvom razbuđenih kornjača pretukli smo sve kornjače na putu od plaže do diktatorove palače i shvatili da se nebo nad caracasom ne sastoji od zvijezda u polukrugu već od grozdova tenisica pod kojima ćelava djeca oplakuju opake gangstere jer nakon što gangster upadne u svoj kubični lijes u pločniku policajci mu izuju tenisice i izvjese ih na labavim žicama kao praseće polutke a bosonoga djeca skaču skaču skaču do kasno u noć
klaviri bez žica
nestašica je zavladala u posljednjim danima velikog rata bilo je toliko izdajica u koloni za pogubljenje a tako malo užadi stoga smo radi racionalizacije troškova koristili klavirske strune pošto je u našoj pokrajini bilo puno izdajica nijedan klavir nije ostao pošteđen zvali smo ih klaviri s izvađenim utrobama ljudi su se znali skrivati u njima kada bi započela bombardiranja iz njih ste mogli čuti samo promukli kašalj ili mitarenje androginih ptica koje su očerupane teturale po tipkama klaviri su i službeno prestali biti žičani instrumenti postali su sinegdoha režima postali su bezvučna bina po kojoj su paradirale zbunjene ptice i djeca poludjela od zvukova bombi u to vrijeme smo mrzili zvukove zato smo tako zdušno i iščupali sve strune koje su se pretvarale u omče zbog nestašice i ja sam ostao bez svog sudačkog čekića pa sam presude donosio udaranjem šake o vlastito koljeno jer ni stolova više nije bilo optuženici su sjedili na hoklicama a ja u invalidskim kolicima bez kotača osjećao sam se kao da sjedim na tronu udarao sam mahniti ritam po koljenima i sve sam ih slao u atelje jer pošto su sve tamnice bile zakrčene morali smo koristiti ateljee jedan mi je državni pjesnik rekao da su to i dalje ateljei jer su bili nadsvođeni sa trideset šipki na kojima su bili obješeni izdajnici sa notnim crtovljem na vratu državni pjesnik je volio gledati pogubljenja sjedio je na hoklici i zurio u eksponate u napuštenom ateljeu kao što sam vam i rekao moj suče naši ateljei još uvijek nisu izgubili svoju funkciju
Sebastian A. Kukavica rođen je 1992. u Rijeci. Dobitnik je nagrade “Tea Benčić Rimay” 2014. za najbolju zbirku pjesama u prozi koju dodjeljuje Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac iz Siska. Objavio je dva romana: Prepeličji palindrom (2013) i Ponoćni zazivi muze (2012). Kratke priče objavljivao je u časopisima