Steven Shaviro  

Kritika i ironija su nemoguće

The Savage Girl Alexa Shakara je roman o oglašavanju, marketingu i potrazi za cool stvarima. Krajolik je alegorijski (grad-čistilište izgrađen na obroncima aktivnog vulkana), no, obilježja života u njemu prepoznatljiva su kao ona iz američkog života danas. Manje su me zanimali likovi i zaplet od načina na koji knjiga (kao i većina znanstvene fantastike) funkcionira poput neke vrste društvene teorije.

Svijetom ove knjige ne dominiraju nedostatak i potreba nego obilje, estetika i umjetno stvorene želje. Zahvaljujući konzumerističkom kapitalizmu ljudska su bića prešla iz carstva Nužnosti u carstvo Slobode. Stojimo na granici Light Agea – ponekad se piše Lite Age – “renesanse samo-stvaranja”, u kojemu ćemo, zahvaljujući čudima specijaliziranog marketinga, “biti u mogućnosti naše životno iskustvo potpuno prilagoditi svojim potrebama – naša uvjerenja, naše običaje, naša plemena, cijelu našu osobnu mitologiju – i odabrat ćemo sve što nas čini onim što jesmo iz nepreglednog niza izbora”. U takvo doba “ljepota je public relations kampanja za ljudsku dušu” i potiče nas da želimo sve više i više. Ni sama Virginia Postrel ne bi to mogla bolje reći; samo što Shakar dramatizira dvojakosti i ironije onoga što Postrel proglašava samo pretjerano samozadovoljnim.

Upravo sam spomenuo ironije, no Shakar kaže da je ta utopija o razlikovanju proizvoda u uzajamnoj vezi s “postironijskom” sviješću. Sva entuzijastična promišljanja u romanu čine različiti likovi, što omogućava Shakarovom pripovjedačkom glasu da, suprotno tome, zadrži savršen pokeraški izraz lica bez izražaja. To je nešto što se pojavljuje daleko od sveprisutne lettermaneskne ironije koja optužuje današnje oglašavanje. Zato što je “naša kultura postala toliko zasićena ironičnom sumnjom da počinje sumnjati u svoj vlastiti način sumnje… Postironičari stvaraju vlastiti niz upotrebljivih stvarnosti i proživljavaju ih neovisno o svim aspektima vanjskog svijeta koje vlastitim izborom zanemaruju… Oni koji upražnjavaju postironijsku svijest zamagljuju granice između ironije i ozbiljnosti na načine koje mi tradicionalni ironičari jedva da možemo shvatiti, stvarajući stanje svijesti u kojemu kritičke i nekritičke reakcije nije moguće razlikovati. Postironija ne želi demistificirati, nego zbuniti…”. Zvuči kao da je riječ o Bushevoj Bijeloj kući i njezinim zagovornicima “zajednice koja se zasniva na vjeri”. No, Shakar smatra da se mnogo više odnosi na liberale “koji sve zasnivaju na stvarnosti”, zato što je postironija u procesu postajanja univerzalnim načinom bivstvovanja potrošača. Postironija vodi do “mistične veze s potrošnjom”. Roba je uzvišena. U svijetu bez nužnosti ili potreba samo uz pomoć proizvoda koje kupujemo možemo održavati odnos s Beskonačnim.

Shakarova druga s tim povezana ideja je ona o parabiti (kraći izraz za “paradoksalnu bit”). Svaki proizvod ima paradoksalnu bit. Dvije suprotstavljene želje za koje može obećati da će ih ispuniti istovremeno. Parabit je “šizmatična jezgra” ili “slomljena duša” svakog potrošačkog proizvoda. Tako kava obećava bolju “stimulaciju i relaksaciju”, sladoled znači i “erotizam i nevinost” ili (više psihoanalitički) i “sjeme i majčino mlijeko”. Parabit nije dijalektička kontradikcija; njezini suprotni pojmovi ne djeluju jedni na druge, ne sudaraju se niti proizvode neku višu sintezu. Ništa se ne mijenja niti se išta razvija. Umjesto toga, u parabiti je riječ o tome da “sve bude na oba načina i na svaki način te da se dobije sve što (pojedinac) želi”. To je obećanje koje samo potrošna roba može dati; to je način života koji ne može biti održan u prirodnom, “neotuđenom” životu, nego samo uz pomoć umjetnog raja konzumerizma. Ne znam koliko Shakar poznaje Deleuzea i Guattarija, no njegova analiza ima sličnosti s njihovom, kada njegov lik – marketinški guru objavljuje da je čisti oblik postironije i parabiti doslovno shizofrenija.

Radnja The Savage Girl vrti se oko kampanje za oglašavanje proizvoda koja obećava sve, upravo zato što je doslovno ništa. Taj je proizvod nazvan “dijetna voda”: “umjetni oblik vode… koja kroz tijelo prolazi potpuno neapsorbirana. Potpuno je neaktivna, potpuno bezopasna” i nema ama baš nikakva učinka. Zapravo ne gasi žeđ, no, kao posljedica toga, ne dodaje ni težinu onome koji je pije, od nje se neće osjećati naduto. Ako ste nakon ispijanja dijetne vode još uvijek žedni, morate samo “kupiti još”. Potrošači “mogu popiti koliko god žele, bez imalo osjećaja krivnje”.

Dijetalna voda je čista razmjenska vrijednost, image vrijednost i znakovna vrijednost. Savršen proizvod za svijet onkraj oskudice, kao i onkraj krivnje: zato što ostaje savjesno odijeljena od bilo kakve koristi ili potrebe. Ludo uspješna kampanja za dijetnu vodu istovremeno manipulira slikama shizofreničnog sloma i primitivističke nevinosti. Oglasi izražavaju parabit dijetne vode; čak i više od toga, ističu kako je dijetna voda, savršen potrošački proizvod, personifikacija postironijske parabiti.

Ima toga još, poput ideje o transtemporalnom marketingu: marketinški stručnjaci iz budućnosti vratili su se u vremenu da nas koloniziraju kako bismo kupovali proizvode koji još ne postoje, a ta će naša potrošačka odluka dovesti do toga da ti proizvodi nastanu, zajedno sa samim marketinškim stručnjacima koji sve kontroliraju. No, neću više ukratko prepričavati ideje ove knjige (ili njezin zaplet). Zato što je najvažnija stvar o knjizi The Savage Girl način na koji nas (čitatelje/potrošače) smješta u odnos s postupcima koje opisuje. Za Shakara nema ničega izvan svijeta potrošačke kulture, nema bijega iz marketinškog raja koji opisuje. Nema vanjske točke odakle bi se moglo započeti kritiku, nema načina da se ostvari ironično odbacivanje koje već nije izgubilo vjerodostojnost.

I mislim da je to stvarno točno; tržišno društvo ne može biti razoružano iskoračivanjem izvan njegovih pretpostavki. Aktivisti antikomercijalizma uvijek na kraju zvuče puritanski i moralizatorski; govoriti ljudima da prestanu kupovati nije način na koji se gradi opozicijski politički pokret. Stvari možemo promijeniti samo kada najprije potvrdimo čitav opseg naše upletenosti u sustav koji tvrdimo da pokušavamo promijeniti. Nikamo ne stižemo kritikom kapitalizma zbog njegova obilja ili optužujući ga za manjak “manjka”. Ako je potrošački kapitalizam prazna utopija, kao što vjerujem da jest, samo iskorištavanjem i proširivanjem njegova utopizma, a ne njegovim odbacivanjem, možemo se nadati da ćemo se pomaknuti preko njegovih granica i udaljiti ga od njega samoga.

M. I. A.

Tijekom prošle godine slušao sam M.I.A.-u, vjerojatno uživajući u tome više nego u bilo kojem drugom glazbenom umjetniku. Njezin album Arular napokon je objavljen, nakon mjeseci odgoda, glasina, mnogo publiciteta i prigovora na netu i jednostavno je odličan. Glazba – uglavnom samo primitivni/prljavi/analogni rifovi na sintisajzeru plus hrpa semplova (na primjer, Dr. Buzzard’s Original Savannah Band!) s vokalima, repanim, recitiranim, pjevanim, i sve između toga, bez glasova osim M.I.A-ina (iako je često višekanalan). Ritam je izveden iz hip-hopa i britanskoga garagea, a osobito iz najnovijih žanrova kao što su grime i bailefunk. No, M.I.A. u stvari ne zvuči kao bilo koji od njezinih izvora: a to je važno onoliko koliko je teško točno objasniti zašto je to tako.

U M.I.A.-inoj glazbi prisutan je određeni osjećaj da su svi njezini izvori (različiti žanrovi ili, preciznije, različiti funky ritmovi) zbrkano pomiješani i provučeni kroz mikser a rezultat je – ovo. No, takva metafora podrazumijeva određeno smirivanje, ili homogenizaciju, a ništa nije dalje od istine. Sve na Arularu je oštro urezano i singularno. Ritmovi pucaju i skaču a razina energije je visoka. U toj glazbi ima mnogo prostora, dijametralno je suprotna zidu zvuka. A M.I.A.-ini vokali odjekuju kroz prostor, nagovješćujući neku vrstu trajnog širenja, kao da je to glazba koja struji iz nekog praiskonskog Velikog praska. M.I.A.-ini su izvori ritmova, osobito grime i bailefunk, teški, čvrsti i uranjajući (unatoč tome što je BaileFunk prilično rijedak, često samo malo više od linije basa koja prati rep); no, M.I.A. preraspoređuje njihove ritmove kao lagane i rastezljive/centrifugalne. Drugim riječima, M.I.A.-ina glazba je POP – što grime, bailefunk i oštrije vrste hip-hopa zasigurno nisu. I ta pop kvaliteta je upravo ono što mi se kod nje sviđa. Arular je neodoljivo veseo i živahan a nije pretjerano sentimentalan; izravan i jednostavan a nije naivan; zaokupljen djevojkom ali ne djevojački; ekstrovertiran i više zainteresiran za to da pokrene tijela nego da izrazi osjećaje ili psihološka stanja. M.I.A.-ini tekstovi su zapetljani i neorganizirani: hvalisanja, poruge, politički slogani, vojne metafore i one iz video igrica, izmišljeni sleng i lažni reklamni jinglovi, sve pomiješano i zbrkano. Sve u svemu, radosna i pozitivna glazba.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole