21.4.2005.

Dinko Telećan  

Kulturna zadaća prevoditelja

kolumna

Marko Marulić ima nasljednike u Splitu. Ne – oni ne žive u samostanu ni u župnom dvoru; ne – ne griju stolce u znanstvenom zavodu ni u knjižnici. Oni izdaju CD-ove, sviraju gaže, slažu semplove i sjede na štekatu, na makijatu. I zovu se TBF.

Nahrupi u grupi

– ‘Ajd baš da vidim kako ćeš to izvest. Što povezuje, molim te, TBF i Marka Marulića – osim geografskog porijekla, osim činjenice da su svi iz Splita?

– Najprije satira. Kad ga jednom krenemo čitati, Marulić je danas najdojmljiviji, najnadahnutiji i najkonkretniji – najbrže pali – dok u satiričnom gardu slika grijehe i grešnike. Takvi nas reci, zbog nečega, najbrže katapultiraju preko barikada petsto godina stare čakavice, latinskog jezika, retoričkih figura, čega li – ispale nas ravno “u ložah na markati” (to su renesansni ekvivalenti štekata). A praktički nema Marulićeva teksta bez satiričnih pasaža. Pritom je njegova prva meta kompleks u se, na se, poda se: potrošačko društvo, čovječe.

Raskoša obroka i vina ko sarka

Učini žestoka Antonija Marka:

Silan po Rim tarka vlastele koljući,

Njih blago raztarka kuhačem dajući.

Jednako tako i na posljednjem albumu TBF-a (MAXON Universal, Menart, 2004) – osim uvodne dokumentarne snimke cvrčaka, praktički nema pjesme bez satiričnih prizvuka. U crticama iz mediteranskog života (UV zrake, Guzice i sise, Alles Gut) satira je možda stišana do razine zezanja na vlastiti račun – poput izbezumljenih glasova dvojice macho pripovjedača Guzica i sisa, opkoljenih ljetnom plimom osamostaljenih ženskih atributa kao što su Židovi u Betuliji bili opkoljeni strijelama i kopljima Nabukodonosorove ratne mašinerije. Ali ostalo je satira najčišće vode. Recimo, prva reakcija hrvatske kulture na kladioničarsku maniju (Papilova – “po cili dan ja gledan teletekst”). Recimo, onaj proglas beskorisnog proizvoda iz junk-mail kataloga u prvom licu jednine (“Šareni artikal – noviji i bolji”). Recimo, jedna varljivo pitoma i jedna revolucionarno-himnična varijacija na temu hrvatskih ideoloških agonija (Nostalgična i Heroyix). Pa SF alegorije – Tobogan o galaktičkom dilanju istine (“nać će se koji rođo iz tih orbitala”) i Bog i zemljani: “Glupi gmazovi, ružni, lijeni prokleti im geni, bit će istribljeni”... Taj je svijet ujedno i vrlo srednjovjekovni: naopak, pun propadanja, kaosa, beščašća. Bio bi crnjak do neba. Kad ne bi bilo finih melodija.

U zemlji apsurda, zakon je ka Burda

pa se po njemu kroji, sve po zakonu, samo izbroji

začepi pravu rupu to je lako

kod nas bit snalažljiv je zajebat zakon

zajebat sve nas, nema problema,

zakon je pun rupa poput goblena.

Kapital je pitar cvita demokracije

– Dobro, satiričari su i TBF i Marulić, shvatili smo. Ali zašto onda baš TBF, a ne, recimo, Feral Tribune?

– Zbog muzike.

– Čekaj, koliko ja znam, Marulić nije uglazbljivao svoje stvari.

– Ne, ali ono glavno što je napisao na hrvatskom bilo je u stihu. U širokom spektru – od virtuozne glavolomke dvostruko rimovanog dvanaesterca, do pjevnih osmeračkih strofa. A čim je tu stihu, teku dvije struje: jedna sadržaja, druga ritma i rime. Nekad paralelno, nekad jedna protiv druge. Pa onda čitavo vrijeme stvar balansira: neka pažnja malo popusti, i slušat ćemo samo fluks, samo ritam i rimu, bit će prilično svejedno o čemu se radi. Sve to, smatram, vrijedi i za muziku – posebno za ekstramelodiozni rap kakav izvode TBF. Otkad su konačno na ovom albumu otkrili lijepe melodije, za razliku od one tutnjave na dva ranija albuma.

– Poezija je ispričana muzika? Muzika riječi?

– Ni ja to ne bih bolje rekao. Ali još je nešto ovdje važno. Objavljujući Juditu u knjizi, Marulić je bio cutting edge ranog 16. stoljeća. Posegnuo je za najmodernijim masovnim medijem svog doba, internacionalno popularnim i “vrućim”, prenoseći u taj medij sadržaj na lokalnom jeziku – istovremeno odvodeći taj lokalni jezik nekamo gdje on još nije bio. Niti dvostruko rimovani dvanaesterci, niti izbor riječi i oblika u Juditi (gdje, osim dalmatinske čakavice, ima i kajkavskoga, staroslavenskoga, latinizama, turcizama, mađarizama) nisu “običan narodni” jezik. To je visoko stiliziran narodni jezik – njegova varijanta prikladna za ep. Isto kao...

– ...kao što je hip-hop TBF-a forma američkih Crnaca u jeziku i melodijama s ulica modernog Splita. Ali su i jezik i melodije preoblikovani, prestilizirani. Te njihove uzduž-i-poprijeko rime!

Dijabolika družba

– Je. Kao ono:

Gledan van, ludilo je dan

Al to je normalno skroz jer je kolovoz

I smokve cide med, u čaši topi se led

Tako brzo to ne moš više pit (Brad)

– A meni su super:

A ja bi rađe da bude utopija

Al reć će mi “Lud si! Nisi se uklopija!”

“Naiva! Ne može te izličit niti Pliva,

i Belupo skupa, jer si glupan!”

– Ili ono:

Sunce se jur zavi za more dolika,

dan za sobom zani, noć osta gorika.

Svu noć dijabolika družba starac dviju,

Misleć zla tolika, ne saža očiju:

Taj nesan bi njiju, da ini Susane

I bližik nje sviju, kimi briga gane.

– To ne znam.

– To je Marulić, iz “Susane”.

Imat eura ka petit beura

– Dobro, recimo da to sve donekle stoji. Ali Marulić je asketa, čovječe. Ovi dečki iz TBF-a to nipošto nisu! Pa onda, Bog. Za Marulića je književnost neodvojiva od Boga – književnost je način služenja Bogu, i gotovo sve što je Marulić napisao okreće se oko Boga i religije. Sad mi reci da su TBF lektira za vjeronauk:

Živi li sloboda ispod nebeskog svoda

Il je na putu do Boga, ali koga?

svako pleme ima svoga i zato ne može bit sloga

Dogma je droga, roba koja dobro se proda.

– Za Boga i Bibliju i religiju svakako si u pravu. Tu mogu potegnuti možda da je Marulić govorio ljudima oko sebe ono što ne žele slušati. Kao TBF kad govore o našim zaboravljenim socijalističkim predživotima, o lizanju olatara, o Hrvatinama. Ili radije da ti kažem da su Bog i religija u renesansi pop-kulturni grund – kao što su to danas Arsen Dedić i rokenrol? Da je citiranje analogno semplanju, a obrada Đonija Štulića (pri čemu obrada ispada bolja od izvornika) parafrazi biblijske priče o Juditi?

– Ti si neozbiljan.

– Još nešto, o hedonizmu. Dok su Marulića činili društveno prihvatljivim u socijalističkom mraku, jako se isticalo njegovo uživanje u svakodnevici – svako mjesto gdje piše o jelu i piću, o ženskoj ljepoti, o lokalnim prirodnim ljepotama, o domovini. Ali ja mislim da je Marulićev hedonizam drugdje. On je hedonist verbalni. Uživanje u tekstu. I kad prenosi najtvrđu asketsko-dogmatičku poruku, Marulić je mora lijepo formulirati. On, kojem nikad nije dosta propagiranja posta i odricanja, ne može zamisliti književni izraz bez parova sinonima, bez nabrajanja i gomilanja. Ponizan je u rafalima retoričkih pitanja.

– Je, na tvoj način može se zbilja sve sa svime povezivati.

– Ali stvar je u odabiru, stari moj. Što ćemo povezivati, i s čime. Hoće li veza bit očekivana ili ne.

– Ukusna ili neukusna.

– Evala.