U instrumentalnim kompozicijama Vulfpeck pokazuje toliku ritmičku nadmoć da podjednako interesantnima drže i minimalne aranžmane i one najbaroknije
Vulfpeck, Thrill of the Arts; Vulf Records, 2015.
Iako prilično trivijalan, uvid da promjena načina distribucije glazbe mijenja rad sastavâ, glazbene oblike i produkcijske tehnike, sistemski je vrlo teško odrediv. Na razini razmjerno proizvoljne prosudbe, međutim, čini se da se to otvaranje “kruga” glazbene proizvodnje može pokazati stimulativnim za nove sastave čija je glazba utemeljena na ležernijim formama i improvizaciji. Ako je pritom riječ o izvrsnim muzičarima koji se prirodno snalaze u tom novonastalom okružju, cjelina njihova rada poprima jednu uočljivo drukčiju i zanimljiviju dinamiku, pretvarajući se u muzički izuzetno plodan model. Izvrstan i upravo paradigmatski primjer takvog sastava jest američki funk-soul kvartet Vulfpeck, čiji je nastanak i razvoj neodvojiv od direktne – ponekad slučajne, ponekad vrlo osviještene i duhovite – interakcije s tim novim glazbenim platformama.
Producent Jack Stratton, basist Joe Dart, klavijaturist Joe Goss i bubnjar Theo Katzmann – a riječ je tek o njihovim najčešćim ulogama, budući da svi fantastično vladaju nekolicinom instrumenata – izvorno su se okupili na Sveučilištu u Michiganu, kao ritam sekcija za potrebe jedne studentske izvedbe, da bi u ulozi studijske sekcije nastavili svirati u Strattonovoj nezavisnoj kući Vulf Records. Podizanje na razinu samostalnog sastava rezultat je slučajnog uspjeha na YouTubeu: Strattonov fakultetski kolega odlučio mu je snimiti spot za autorsku kompoziciju Beastly, koji ih je vrlo brzo popularizirao kao briljantne glazbenike, s osobitim naglaskom na Dartovu izvrsnu basističku dionicu. Kombinirajući uvrnuta videa s inspiriranim i često iznimno zabavnim funk i soul kolažima, u kojima je sastav promišljeno reduciran na besprijekornu ritam sekciju, Vulfpeck je ubrzo i potpuno zasluženo postao jedan od poznatijih sastava u svom žanru – bez da je odradio ijednu turneju.
Jedva spojivi blokovi Pristajući na izmijenjene uvjete izrade glazbe, aktivni se kvartet posvetio besplatnom, internetskom izdavanju kratkih formi, pritom se oslanjajući na predfinanciranje, donacije, a i pokoje duhovito iskorištavanje streaminga (na službi Spotify koja izvođačima daje mikrotantijeme objavili su album Sleepify, sastavljen od 5 minuta potpune tišine) da bi financirao nastupe uživo, bez naplaćivanja ulaznica. Nakon četiriju izvrsnih EP-ja i veće količine YouTube materijala, članovi Vulpecka konačno su izdali i Thrill of the Arts, svoj prvi puni album, također besplatno dostupan na njihovu kanalu.
Ležerna otvorenost i glazbena inkluzivnost sastava uočljiva je na popisu izvođača: sve izvedbe – osim komične, kratke Walkies u kojoj je pseće lajanje dio ritam sekcije, i završne Guided Smile Meditations, u kojoj Strattonov njujorški alter-ego Mushy Krongold parodira new-age recitacije – uključuju minimalno jednog gosta; najčešće slabije poznate, no sjajne talente s kojima Vulfpeck surađuje.
U instrumentalnim kompozicijama Vulfpeck pokazuje toliku ritmičku nadmoć da podjednako interesantnima drže i minimalne aranžmane i one najbaroknije. Primjerice, na prvoj Welcome to Vulf Records sastav zafrkantski prelazi između jedva spojivih blokova, od karikaturalno dramatičnih, gotovo “festivalskih” sintesajzerskih kulisa do klavirskog, plesnog funka, kulminirajući u soul sekciji – citata iz stare kompozicije Outro – uz ponovljeni doprinos Joeyja Dosika na alt saksofonu, koji, kako i priliči žanru, nimalo ne štedi altissimo registar u svom kratkom solu. S druge strane, Conscious Club je aranžmanski potpuno reducirana posveta disco-funku kraja sedmadesetih. No, tamo gdje odustaje od formalnog pretjerivanja, Vulfpeck nadoknađuje tipično moćnom Dartovom basističkom linijom, ali i dodavanjem Richieja Rodrigueza koji svojim udaraljkaškim umecima pomaže gustoj izgradnji ritmičkih slojeva.
Uvrnut humor Najupečatljivije instrumentalno gostovanje nalazi se na novoj verziji Vulfpeckove soul minijature Rango. Ovdje je tempo bitno polaganiji, a bubnjeve u potpunosti zamjenjuje tek pucketanje prstima, otvarajući prostor za efektnu međuigru Dartova basa, Gossova Rhodesa, Katzmannove gitare i fantastičnog slide-gitarističkog sola Blakea Millsa čije bi virtuozne blues figure valjalo odslušati i na dostupnim izvedbama uživo.
Vokalni dio albuma omogućuje izrazitije razvijanje Vulfpeckove sklonosti uvrnutom humoru. Krajnji je njen izraz briljantna Christmas in L.A., koja zvuči kao nadrealna obrada izgubljene božićne pjesme Jackson 5, uz sjajno i vrlo uvrnuto Katzmannovo pjevanje, osobito u refrenu.
Kada je riječ o gostujućim pjevačima, svaka suradnja nevjerojatnog mladog vokala Antwauna Stanleya i Vulfpecka nužno će završiti među boljim materijalima. Na Funky Duck, nažalost, dobiva on nešto manje prostora preko isuviše ravnog aranžmana, no svejedno uvjerljivo pokazuje zbog čega je postao redovit suradnik na njihovim pjesmama.
Kao cjelina, uočljivo je uspjelija Back Pocket, prvi singl s albuma. Umjesto profinjenog Stanleyeva soula, ovdje nailazimo na nešto što bi možda bilo najtočnije opisati kao indie-funk. Topli, stilski jako obilježeni vokal pjevačice Christine Hucal sasvim neobično dobro liježe na nimalo razblaženi, čvrsti ritam, dok Katzmannov falset još jednom oduševljava, a ništa manje od aranžmanske genijalnosti donosi završetak koji preuzima divno raspisani – klarinetistički trio! U takvih trenucima inspirirane glazbene duhovitosti čini se da bi Vulfpeckov otvoreni, inkluzivni pristup mogao biti privremena alternativa paničnom traženju nadomjestka za profite od CD-ova.