Lice Rakana Rushaidata

Jedan od najdarovitijih hrvatskih glumaca, Rakan Rushaidat, ovog je tjedna zasluženo dobio priznanje Hrvatskog društva dramskih umjetnika: nagradu za najbolju mušku glumačku ulogu 2006./2007. godine u iznimno uspjeloj predstavi Gospodin Lojtrica redatelja Saše Anočića. Tom prigodom vrijedi otvoriti temu položaja “nesapuničkih” glumaca u matičnoj im zemlji. Rushaidat, istaknimo, nije nositelj repertoara Hrvatskog narodnog kazališta (kao najelitnijeg, najprestižnijeg mjesta državne teatralnosti), niti je član ijedne od umjetnički utjecajnih zagrebačkih kazališnih kuća kao što su Gavella, Teatar &TD, Kerempuh, EXIT ili Zagrebačko kazalište mladih. Njegova mjera talenta, dakle, nije vrednovana profesionalnom niti institucionalnom sigurnošću. U usporedbi s glumicom Natašom Janjić, kao heroinom sapunica i redovitom članicom Gavellina ansambla, Rushaidat je i socijalno “nevidljiv”. Nisam sigurna da ga prepoznaju po dućanima i kafićima. Sigurna sam da mu ne plješću zato što u gotovo svakoj predstavi utjelovljuje lik “ljepotana”. Štoviše, njegove kompleksne izvedbene transformacije kao da ga još više udaljavaju od senzacionalističke “prepoznatljivosti”. Rushaidat uglavnom glumi političke gubitnike, ogrezle u anonimnosti. Njegovo lice dopire do publike zato što je u stanju komunicirati satrtost, strah, posramljenost, stidljivost, nesreću, nemir, nezadovoljstvo, bijes, vrišteću povrijeđenost. Na čitavoj izvedbenoj sceni, malo je glumaca koji se usuđuju “razgrnuti” svoju emocionalnu zaštitnu opnu na način Rushaidatove bespoštenosti (veoma je bolno igrati bol), a da pri tom ne upadaju ni u terapijsko odrađivanje emocija, ni u sentimentalno preglumljivanje. Rushaidat se, naime, nikada ne odriče glumačke refleksivnosti. Riječima Lee Strasberga: “Gluma mora uključivati i mišljenje, a ne samo osjećanje. Mišljenje kao rigorozno samoispitivanje. Uloga je tema. A izvedba je personalizirano promišljanje teme.” Pa i na performerskoj pozornici, veterani poput Damira Bartola Indoša nikada nisu postigli nijansiranost Rushaidatova “prozirnog” lica. U Rakanovo je lice katkad neizdrživo gledati, upravo zato jer iz njega “teče” ono što Levinas naziva “poništenjem granice između pojedinačnog i zajedničkog: bol pripadanja ljudskoj zajednici”.

Geografija zakutaka

Da je kojim slučajem Rakan Rushaidat rođen u Beču ili Berlinu, odavno bi vladao tamošnjim nacionalnim pozornicama. Naprosto zato jer bi njegov emocionalni intenzitet zasigurno privukao i simetrično sposobne redateljske talente (isto vrijedi i za Bojana Navojca, što navodim kao daljnji prilog pamćenju domaćeg marginaliziranja glumaca koji odskaču od “otaljavanja” zadanog repertoara). U Hrvatskoj je Rushaidatovo umjetničko mjesto perverzno rezervirano za dno glumačkog hranidbenog lanca – osim u nezavisnim produkcijama (proslavio se u Raguževu Teatru EXIT, a dojmljive je uloge napravio u Gavelli te na sceni Mamut igrajući Genetove Sluškinje u redateljskoj suradnji s Damirom Zlatarom Freyom), Rushaidat za mjesečnu plaću nastupa u kazalištu Trešnja, uglavnom glumeći nezahtjevne uloge dječjeg repertoara. Nedavno je surađivao i s Paolom Magellijem na predstavi Pir malograđana, gdje je također ostvario zanimljivu ulogu kronično degradiranog supruga koji sve surovije kažnjava svoju grubu ženu pasivnom agresijom i preljubom, ali čini se da je Rushaidatov zasad “najdraži” suradnik zapravo Saša Anočić. Anočić je, pak, tipičan primjer sposobnog glumca koji sve više prerasta u ozbiljnu redateljsku nadu (poznat je po “neuravnoteženo” dobrim i “neuravnoteženo” lošim predstavama), no ujedno je i riječ o osobi kojoj vidljivo nedostaje dramaturško i teorijsko obrazovanje.

Glumac tjeskobe

Drugim riječima, Rushaidat nema ni “svog” redatelja, ni “svoju” kazališnu kuću. Ali zato ima svoju “kreativnu tjeskobu”, u značenju koje joj pridaje japanski butoh mag Tatsumi Hijikata: Tjeskobu je moguće pronaći ama baš svugdje. Ona prethodi svakom djelovanju, poput školskog dječaka koji mokri u gaće prije no što se oglasi zvono za nastavu ili pucanj koji započinje utrku. Riječ je o tjeskobi pred onim što na nas navaljuje kao sadašnjost, kao i o tjeskobi očekivanja budućnosti. Zanimljiivo je da ova tjeskoba ne uključuje strah. Zato se ni djeca ne boje. Znaju da neke stvari nije moguće regulirati, zbog čega je strah naprosto suvišan. Tjeskoba je, međutim, drugačija. Svi bismo trebali imati daleko više povjerenja u energiju koja se u nama rađa kroz patnju. Japanska priroda Rakana Rushaidata naročito se jasno vidi u predstavi Gospodin Lojtrica, u kojoj je središnji glumački zadatak “mirno” podnijeti lavinu sulude nepravde koja se svakominutno svaljuje na protagonista (napušta ga žena, dobiva dijagnozu raka, gubi posao, napuštaju ga prijatelji, ponižavaju ga u zdravstvenim službama itd).

Ali što zapravo znači “mirno” izdržati poniženje? U najmanju ruku, ne odgovoriti na zlo i izdaju istom mjerom. Kao što znamo iz svakodnevnice, a ne samo iz kazališta, preokretanje zla u razumijevanje njegovih počinitelja veoma je zahtjevan etički proces. Rakan Rushaidat u tom je smislu osobit učitelj nenasilja, daleko kompleksniji od filozofije koju nam nude predstave Renea Medvešeka, ali čitava je ova “škola” plaćena i osobitom vrstom samozatajnosti koja po mom mišljenju vremenom može postati opasna (po samog glumca). Iako ne sumnjam da će Rushaidat još zadugo dubinski ostati na strani žrtve, s opravdanim povjerenjem u “energiju stradanja”, vjerujem da je riječ o glumcu koji ne bi smio “specijalizirati” isključivo tehnike gubitničkog identiteta. Veliki glumac treba veliki raspon uloga. Zbog toga bi Rushaidat morao doslovce zahtijevati da igra i sasvim drugačije role, morao bi se otvarati novim redateljskim imenima, kao i riskirati pripremu vlastite umjetničke produkcije (s punom sviješću da glumac ostaje istinski autor svakog kazališnog događaja, dakle da je “samostalnost mišljenja” ionako upisana u scenski posao glume). U Hrvatskoj je veoma lako “ostati” u poziciji talenta kojemu su i na sceni i izvan nje diskretno namijenili herojski, koliko i restriktivni status žrtve. Nagrada je utoliko dobar povod da Rakan Rushaidat, a i sredina kojoj pripada, sagleda ovog glumca u novom svjetlu.

Politika uloge

To je neobično važno i za publiku, čije se pasivno prihvaćanje “moćnih” žrtvovalačkih uloga (od Isusa do Lojtrice, ako smijemo povući paralelu) također pretvara u mjeru patološke građanske pasivnosti, a ne građanskog revolta zbog postojeće nepravde. I dok na HNK-ovoj pozornici trijumfira drski, razbojnički Mackie Nož u glumačkoj interpretaciji Nikše Kušelja čijim licem dominira podrugljivost i nestrpljenje, sve očitijim postaje da bismo iz tronutog suosjećanja prema žrtvi trebali prijeći na osporavanje njezine “apsolutne opravdanosti”. Umjesto na nemoć, možda bi naglasak valjalo staviti na prkos poniženih i uvrijeđenih. Kao politička i kazališna kritičarka, voljela bih da u tome imamo savezninka u genijalnom glumcu poput Rakana Rushaidata.