#440 na kioscima

24.2.2005.

Trpimir Matasović  

Ljubavna blagoglagoljenja

Sa šarolikim je izvodilačkim sastavom Tonči Bilić bio u mogućnosti kreirati zvukovno raznolike glazbene brojeve, pri čemu mu je nedogmatski pristup povijesnoj obaviještenosti omogućio i neka riskantna, ali učinkovita rješenja

Ciklus Sfumato Zbora Hrvatske radiotelevizije već je nekoliko godina mjesto na kojem ovaj ansambl (posebice pod vodstvom dirigenta Tončija Bilića) neumorno istražuje brojna remek-djela zborske literature, upotpunjavajući tako prazninu koja na tom području inače vlada u našem glazbenom životu. Pritom se nerijetko smjelo izlazi iz okvira “standardnog” repertoara, pa čak i ulazi u zabran danas inače namijenjen gotovo isključivo specijaliziranim ansamblima. Tako je i najnovije predstavljanje Ljubavnih madrigala iz Monteverdijeve zbirke Ratnički i ljubavni madrigali nešto što bismo prije očekivali od, recimo, Hrvatskog baroknog ansambla, a ne od Zbora HRT-a. No, Tonči Bilić i ovaj je put pokazao smjelost i spremnost na rizik, što je kod njega dosad ponekad znalo dovesti i do dvojbenih rezultata, ali i, srećom mnogo češće, uistinu zanimljivih interpretacija.

Odabir Ljubavnih madrigala terminski se simbolično poklopio s danom Svetog Valentina, što sasvim sigurno nije slučajno, premda u sebi krije i opasnost da se ovaj koncert percipira kao tek još jedno u nizu prigodnih “valentinovskih” događanja – a to bi bilo simplificiranje nedostojno ovog zaista važnog umjetničkog čina. (Usput budi rečeno, poigravanje datumima može dovesti i do pogrešnih iščitavanja – primjerice, izvedba Ratničkih madrigala najavljena je za Dan žena!) Monteverdijevo remek-djelo, koje u sebi sjedinjuje tradiciju renesansnog madrigala i tekovine u skladateljevo doba najnovijeg, pa čak i avangardnog monodijskog stila, svakako je zaslužilo da ga se u Zagrebu čuje u cijelosti, i u tom smislu svakako treba pozdraviti ovaj repertoarni potez Tončija Bilića. Organizatore, osim toga, treba pohvaliti i zbog činjenice da su publici osigurali kvalitetan (nažalost, nepotpisan) prijevod svih izvedenih madrigala.

Raznolikost pojedinih dijelova Ljubavnih madrigala uvjetovala je i angažiranje niza gostiju. Uz sam Zbor HRT-a, bio je tu i instrumentalni sastav predvođen violinisticom Laurom Vadjon (inače koncert-majstoricom Hrvatskog baroknog ansambla), te niz gostujućih solista, među kojima su se u izvedbi virtuoznog madrigala Mentre vaga angioletta osobito istaknuli britanski tenori Kevin Kyle i Michael McBride.

S takvim je šarolikim izvodilačkim sastavom Tonči Bilić bio u mogućnosti kreirati zvukovno raznolike glazbene brojeve, pri čemu mu je nedogmatski pristup povijesnoj obaviještenosti omogućio i neka riskantna, ali učinkovita rješenja. Primjerice, Monteverdijevi madrigali načelno su koncipirani tako da ih pjeva jedan pjevač po dionici. No, Bilić u odsjecima koji su izrazito solistički oblikovani koristi soliste, a drugdje koristi cijeli zbor. Pritom je eventualna politička nekorektnost zborskog zvuka višestruko kompenzirana muzikalnim zapjevom i stilski inače besprijekornim fraziranjem. Što se instrumenata tiče, dalo bi se raspravljati o uvođenju kontrabasa u continuo sekciju, no zahvaljujući vrhunskom muziciranju Helene Babić, i ta se odluka pokazala prihvatljivom. Naposljetku, možda je i najveće iznenađenje i “nekorektnost” bilo uvođenje u izvedbu harmonike, glazbala koje u Monteverdijevo vrijeme još nije postojalo. No, ona je ovdje učinkovito nadomjestila renesani regal, iznenađujuće se dobro uklopivši u zvukovnu cjelinu.

Konačno, u skladu s Monteverdijevim uputama, zaključni je Ballo delle ingrate predstavljen u poluscenskoj izvedbi, pri čemu je Vlasta Rittig svojim diskretnim koreografskim intervencijama sretno pomirila opsežne skladateljeve naputke s činjenicom da se glazba izvodila u primarno koncertnom prostoru. Tonči Bilić sigurno je vodio izvedbu, a svi su se nositelji glavnih uloga – Ivana Kladarin (Amor), Martina Matić Borse (Venera) i Ante Jerkunica (Pluton) – odlično prilagodili zahtjevima Monteverdijevog stila, ostvarujući nadasve sugestivnu izvedbu. Monteverdijeva su tako koncizna ljubavna blagoglagoljenja sjela kao melem na dušu nakon vikenda u kojem je valjalo preživjeti Tristana i Izoldu. Jer, za sve za što su Wagneru bila potrebna četiri sata, Monteverdiju je dostajalo i po tek nekoliko minuta u svakom od izvedenih madrigala.

preuzmi
pdf