Ovi su zapisi nastali na marginama arhivskih bilješki kao pokušaj literarnog predstavljanja “nevidljive povijesti” žena i paralizirajuće svakodnevice “nijemih ratnika”
ROVOVSKI VRTOVI Tijekom Prvog svjetskog rata vojnici su poslušno silazili u utrobu zemlje k’o svojta mrtvih kineskih careva. Kod flandrijskog grada Iepera četiri su se godine borili ne bi li pomakli crtu razgraničenja sve dok rovovi i polja nisu bili puni leševa, a tlo zatrovano. Nekoliko milijuna nikad ih se nije vratilo kući. Oni kojima su već gnjilila stopala (takozvani trench feet), a glave još nije rastrojio granatni šok (takozvani shell shock), danonoćno su pokušavali pobjeći od zemne depresije. Englezi su običavali čitati crnohumorne novine, Francuzi pisma vjerenica, austrougarski vojnici su slušali pripovjedače i tamburaše, a njemački su pokušavali uzgojiti rovovske biljke. Kako pripovijeda Geert Mak, pojedini su njemački vojnici, u rovovima koji se i danas dobro drže, zasadili vrtove s rododendronima, đurđicama i “Parole-Uhren, malenim vjetrenjačama koje su prekraćivale sate” i podsjećale ih na mirnodopski život. Ovaj oblik proturatne poezije u biomaterijalu, konzervativan i sentimentalan, kao i razglednice iz Prvog svjetskog rata, ostao je zakopan u jarcima male povijesti. Bivše su rovove i ratna groblja ubrzo prerasla polja makova jer su makovi miljenici barutnog praha i revolucionarnih previranja, ali i lijek svakoj boli, zaborav svakoj tuzi. Teško je reći jesu li rovovski vrtovi bili izraz pukog eskapizma, traumatskog poremećaja, apokaliptične tjeskobe ili vjere u novi, hortikulturno uređeniji svijet. Kako svjedoči Mak, polja oko Iepera i danas su zagađena i jalova, mahom neobrađena i nenastanjena. Nizozemska je u međuvremenu postala najveći svjetski izvoznik cvijeća, sobnog i grobnog bilja, a Belgija zemlja s najvećim brojem uređenih vojnih groblja po glavi stanovnika.
KRUH OD SIRKA U škrtoj zemlji Hercegovini, daleko od klaonica Prvoga svjetskog rata, krave su “popasle sve slamnate strehe” a ljudi “izjeli sve metle”. Krleža prenosi iskaz jednog fratra: “Melju ljudi sijerak i peku hljeb od sijerka. Pojeli su sve vrapce”. Osveta ptica bila je globalna i surova pa tako odmah po svršetku rata od španjolke, vrste ptičje gripe, umire više ljudi nego u samome ratu. Kolektivno pamćenje nebrojnih žrtava, velike gladi i pandemije ubrzo potiskuju prizori “industrije smrti” iz drugoga rata, da bi i njih vremenom, u sjećanju slijepljenom od TV-kalendara, zamijenio još zaumniji krajolik ljudske nesreće i patnje. Koncem dvadesetoga stoljeća više se nitko ne sjeća kruha od sirka, drožđa i žira, a sirak se, kažu upućeni, u Hrvatskoj koristi samo kao kvalitetna stočna hrana te energent za bio-plinska postrojenja. Ako neki sijerković i prepozna nasade sijerka usred hrvatskih pustopoljina, to neće doznati novinari koji najpoznatiji roman kineskog nobelovca Mo Yana Crveni sirak prevode kao Crvena raž, Crvena polja kukuruza, Crvena šećerna trska. Botaničke miopije njih može osloboditi tek TV-kuhar s receptom za jelo od pitomog sirka ili, njemu srodnog, prosa. To je brži način spoznaje od čitanja Miroslava Krleže i Mo Yana, od pripovjednog pamćenja u kojem čami univerzalno bratstvo gladnih, a osuđeni na ratne klaonice mogu pobjeći samo na sirkovoj metli.
KRLEŽINA LIPA za S. M. Opisom slavenske lipe na Jelačićevu trgu, u koju su viđeniji carski podanici rata zabijali čavle u znak dobrovoljnog priloga za ratne fondove, Krleža je dao upečatljivu sliku “čekićanja” europske kulture tijekom Prvog svjetskog rata. Ovisno o ugledu i visini priloga, i građani drugih hrvatskih gradova zabijali su željezne, srebrne i zlatne čavliće u drvene trupce ili drvene kipove orlova, vitezova i štitova. Premda su obilježja Kristove muke – bič, klinac, sulica, kruna i križ – bila zaštitni znak stradanja u svim europskim ratovima, Veliki je rat najavio ono što će obilježiti drugi najveći rat. Dok su austrijski generali kupovali “barut i olovo za slavenske pare” da bi “svojim topovima pobili slavenstvo”, nacisti su židovskim žrtvama naplaćivali prijevoz do logora, metke i ciklon B., a isti su platili i sve buduće komemoracije i muzeje Holokausta. Čekićanje što zlatnim što olovnim čavlima premjestilo se u intelektualnu sferu, u jalove i mučne obračune intelektualaca oko (ne)odgovornosti za širenje nacionalizma, rasizma i fašizma u vlastitom dvorištu. Bodljikava žica, taj “simbol rasula građanske Europe”, pretvorila se u proturaketni štit, a zabijanje čavala u rasne primjerke stabala u šumi postalo je ekološka opcija “manjeg zla”. Naime, zeleni se aktivisti opravdavaju da je bol zakucanog stabla manja od štete koju izaziva nekontrolirano rušenje čitavih šuma. A (neo)kolonijalna logika ne samo da ne poznaje bol budućeg križa ili lijesa, nego u duhu Starog zavjeta, smatra da su kumiri i totemi drugih kultura “samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima”.
CRVENE STUDENTICE, DRUGARICE I ROBIJAŠICE Bauk boljševizma u Europi nosio je prikraćenu suknju, knjigu u jednoj i cigaretu u drugoj ruci. Prve su studentice nailazile na zazor i negodovanje, a nerijetko i otvorena neprijateljstva i zabrane, jer su njihovi suvremenici u znanju i samostalnom odlučivanju prepoznali najveće neprijatelje “prirodne” ženske uloge u reprodukciji obitelji i društva. Ništa nije moglo zornije predočiti dubinu preobrazbe budućeg svijeta, koju su zagovarali marksisti, anarhisti i feministkinje, od žene za katedrom ili megafonom u ruci. Gimnazijalka Marie Sklodowska je dobila živčani slom jer se nije mogla upisati na varšavsko sveučilište, Mileva Marić jer je sveučilište u Zürichu zametnulo njezinu disertaciju, a Virginia Woolf rođ. Stephen, do kraja je života zamišljala Cambridge kao obećanu zemlju za intelektualce.
Dok su u carskoj Rusiji sve kratkokose studentice smatrali nihilisticama i oskrnavateljicama grobova, u zapadnim su metropolama svojeglave intelektualke bile poželjne pacijentice novih klinika za liječenje psihičkih poremećaja. Bez jedne od njih, Berthe Pappenheim, koja je ušla u povijest kao najpoznatija histeričarka, a ne jedna od prvih austrijskih feministica i socijalnih aktivistica, ne bi bilo psihoanalize. Na Balkanu su studentice zadojene nepoćudnim ideologijama dobile pravo na policijske dosjee i političku robiju puno prije negoli pravo glasa. Stoljećima se odupirući autoritetu očeva i zabranama patrijarhata, žene su usavršile metode konspirativnog djelovanja, mimikrije i upornog probijanja do željenog cilja. Vodstvo ilegalnih partija posebno je cijenilo obrazovane djevojke iz boljih obitelji sa znanjem jezika, daktilografije i stenografije. Ove svestrane i predane partijke često bi se nametnule kao nezamjenjive, “apsolutne drugarice” - kako su članovi ruske socijaldemokratske partije nazvali svoju članicu i novinarku Iskre Elenu Stasovu. Pored agitiranja, notiranja, prepisivanja i šifriranja, ilegalke su ovladale i tehnikom pisanja nevidljivom tintom. Dopisujući se bijelom tintom s vođama u ilegali, inozemstvu ili robiji, apsolutne su drugarice nerijetko usmjerile fabulu povijesnih događaja. Oprezne i samozatajne, nevidljivim su slogom opisale i svoje “podzemne” podvige, zasluge i ambicije. Nekolicinu najzaslužnijih zabilježile su ljevičarske anegdote i fotografije revolucionarnog zanosa. To im nije zajamčilo trajno mjesto u društvenom pamćenju, spomeničkoj baštini ni udžbenicima. No zato je dovoljno nevidljive listine premazati specijalnom emulzijom ili staviti nad plamen pa da progovore novom snagom ili zaprijete novim svjetskim požarom.
LJEVIČARSKI MIRAZ Prigodom udaje za Otokara Keršovanija Ana (Nana) Šilović dobila je od svog strica, hrvatskog bana Josipa Šilovića, pisaći stroj kao vjenčani dar. Ova talentirana balerina i pariška učenica kao vrlo mlada djevojka priklonila se komunističkoj ideji i posvetila ilegalnom skojevskom i partijskom radu. Mijenjala je kazališnu karijeru i ugodan građanski život za život u ilegali, policijske racije i svakodnevnu opasnost od zatvaranja. Sama je odabrala vjenčani poklon na kojem je otipkala antologijske stranice konspirativne povijesti zagrebačke partijske ćelije. Prigodom jedne racije pisaći je stroj završio kod policije, a na traženje obitelji da ban intervenira zbog konfiskacije vlastitog dara, Šilović je rezolutno odgovorio: Nek’ se vrši dužnost! Baš kao što je Nanina kći Ines Martinović, rođena u SSSR-u, napisala djedu i baki krajem 1945., ne znajući da joj je majka već pala žrtvom Staljinovih čistki: mamuša je otišla po dužnosti.
LENJIN, MARKS I ENGELS Kao dječak Drago Ivanišević je pomalo konobario u roditeljskoj gostionici u Trstu imenom Afrika. Obiteljski je posao tijekom Prvog svjetskog rata ugrozila opća neimaština, inflacija te bojišta koja su usisala gotovo sve odrasle muškarce. S nakladama ratnih novina rasla je i nacionalna mržnja i svaku čašu u lučkoj krčmi zagorčila sukrvicom s obližnje fronte. Česte tučnjave i razbijanje inventara završili bi prijetnjama majci i sinu (‘šćavima’), kako će ih uskoro progutati dim baruta i bojnih plinova. Pritisnut uz mamine skute mahnitim bijesom svjetine, dječak je shvatio kako jezik mržnje ne poznaje druge jezike, druge narode ni druge živote, kako uopće ne zna za Druge, kako ne priznaje djecu ni svece, poput svetog Nikole Imoćanina, torbara koji je osim nevjerojatnih priča iz domovine, nudio gipsane kipiće golih žena, anđela i Verdijeva poprsja. Među njima je bio i ruski svetac s bradom za kojeg je Drago prvi put čuo i zbog kojeg ga je otac prvi put ozbiljno ukorio, a dječak se zamislio “zašto otac koji je šćavo, ne voli Lenjina koji je također šćavo”. Mnogo godina poslije, dok su novi sugrađani Drage Ivaniševića svojatali Lenjina, rusku avangardu i tvorničke dimnjake, slikar je oslobodio prostor pjesniku za sve mračnije stihove i sve traumatičniju kulturu ratnog prisjećanja.
Na terasi naše Afrike nema mjesta za otpadnike, socijalu, starce i nadničare bez redovite nadnice, za prosjake bez domovnice i alkose s bezdanom u ruci. Naša kavana svakog ljetnog popodneva diže svoju bijelu tendu i isplovljava ka zapadnom suncu, zajedno s navijačkim žamorom i škripom plemenitog drva. Kvartovske se svađe, tučnjave, povremene provale u trgovine i najezde ustaških grafita odvijaju podalje od ovog brodskog salona s putnicima prvog razreda. Umjesto gipsane biste ulaz u terasu krasi afrički kumir od crnog drveta. Mnoštvo se utiša svaki put kad svagdanje priče iz obližnjeg muzeja, porezne uprave i veterinarske klinike nadglasaju avanture radnica s kruzera i migrantskih radnika iz Dohe ili Rijada. Ono što nas veže s muškarcima okupljenima pod orahom na zapuštenoj ledini, samo su duge rese topolina cvata. Među kamiondžijama, beskućnicima, nezbrinutim i osiromašenim muškarcima posjedalim na stolce i kašete, naš kvartovski Marks i Engels, zavaljeni u odbačene socijalističke fotelje prepričavaju sinoćnju tekmu i šire metilni zapah rezignacije, najbolji protuotrov za egipatske komarce, ptičju gripu i anarhične snove o reinkarnaciji.
GROBLJE PALIH SPOMENIKA Ideologija koja je ostvarila emancipaciju potlačenih, radikalne promjene društva i svijeta u cjelini, te zagovarala planetarno bratstvo, nosila je u sebi klicu smrti, raspadanja i poraza kolosalnih razmjera. Podizanje mauzoleja i štovanje mumificiranih revolucionara ukazuje na krizu sekularnosti u srcu komunističke ideologije i njezinu težnju za kozmogonijskim utemeljenjem. Strah od gubitka legitimiteta proizveo je crnu rupu u simboličkom univerzumu pa je početno oduševljenje avangardom, recimo pohvale Tatljinovoj uvrnutoj vizuri progresa, ubrzo okončano memorijalnim poduzetništvom i klasičnim, samo monumentalnijim, spomenicima očevima i sinovima revolucije u željezu i kamenu. Poslije Drugog svjetskog rata njihov je ornatus samo upotpunjen bojevnim rekvizitima. I dok su nakon posljednjih (kontra)revolucionarnih promjena mumije poraženih vođa više ili manje dostojanstveno pokopane, mnoštvo željeznih i brončanih kumira te kamenih blokova završilo je na reciklažnim dvorištima. No kako je praznina nastala rušenjem, čupanjem, miniranjem ili zračnim transportom ovih spomenika, bila golema i bolna, a turistička promocija soc-nostalgije postala najbrže rastuća postsocijalistička industrija, brojne su statue i kipovi partijskih vođa, uz medalje i rekvizite revolucije, podvrgnuti simboličkoj dokapitalizaciji te zbrinuti u atraktivne parkove ili muzejske “rezervate” soc-baštine. Za razliku od onog peštanskog, praškog ili crnog muzeja komunističke okupacije u Rigi, najprimjereniji okvir ovi su suvišni spomenici dobili u moskovskom parku, pored nove Tretjakovske galerije, gdje je uređeno Groblje palih spomenika. Tako su tragom palih ideologija, palih boraca i palih heroja, i spomenici pali žrtvom povratka u dublju i sigurniju prošlost.