Marku

Marko Radumilo

Imao sam 23 godine kada sam se navukao na heroin i postao junkie. Dotad sam bezuspješno pokušavao postati pisac. Nakon srednje škole odbio sam studirati i bacio se na pisanje kratkih priča, maštajući kako ću jednog dana postati slavan pisac. Slao sam priče mnogim časopisima i dobivao negativne odgovore, ili ih nisam dobivao. Prošlo je nekoliko godina i ja sam jednoga dana sjeo, s glavom među dlanovima, shvaćajući da je moj talent upitan.

Heroin je došao nekako usput, kao kad izgorite na suncu, a to shvatite tek navečer, prije spavanja, kad vas koža počne zatezati. U početku sam to činio ušmrkavajući ga. Pomagalo mi je da bar nakratko odagnam svakodnevnu agoniju života. Djelovanje bi prestalo, nestao bi taj ravnodušan, sladak osjećaj i agonija je opet bila tu. Ponovo bi nastala potraga, nekako lagana, bez grča, samo da se opet malo udaljim od svega. Nakon izvjesnog vremena potrage su postale sve nervoznije, sve grčevitije, sve nužnije. I fiksanje se pokazalo djelotvornijim. Inspiracije i mašte je nestalo, sjedio sam za pisaćim strojem gledajući kroz širom otvoren prozor kako drveće i zgrade stoje i ne miču se.

Nisam primjećivao život oko sebe. Prolazio je zaobilazeći me u širokom luku. Nisam primjećivao ništa. Sjedio sam u svojoj sobi, na krevetu, naslonjen na zid i osluškivao zvukove izvana. Satima. Ništa se nije događalo, ništa se nije ni trebalo dogoditi. Gledao sam svoje izbodene ruke i noge, gledao sam svoje tijelo, gledao sam, gledao, gledao. Nije bilo prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Ničega više nije bilo.

Pozvonila je na moja vrata baš u to vrijeme, vrijeme mog dubokog sna. Kada sam je ugledao, u prvi mah nisam osjetio ništa. Kao da je nisam vidio ili vjerovao da to može biti ona. Marina, moja prva srednjoškolska ljubav, moja prva djevojka. Oh, Marina! Kada sam postao svjestan da zaista ona stoji preda mnom, nakon toliko godina, sjećanja su se vratila, zavrtio se zaboravljeni film, nešto se pomaklo u meni. Bili smo najzaljubljeniji par na svijetu, bili smo sigurni u to, tada. Trebali smo samo jedno drugo i ništa više. Svaki božji dan bio je divan, nebo plavo, a trava sve zelenija, noći tople i prekratke za nas. I samo smo mi bili važni. I sada je stajala tu, na mojim vratima, i ta dva tamna, nevjerojatna oka gledala su moja dva, isto tako nevjerojatna samo na potpuno drugi način.

Marina, moja djevojka iz snova, moje prve vlažne noći, dodiri, slatka opijenost, izgovaranje najčudnovatijih riječi, dodirivanje zvijezda, ostvarenje neostvarivog. Ušetala je u moju mrtvu sobu i, trenutno, život je pobijedio smrt. Bila je zima, prilično oštra zima s puno snijega, nemilosrdna. Sjela je na moj krevet i gledala me. Nije govorila, kao da je očekivala da ja to činim. A ja sam bio u potpuno drugoj priči, krivoj priči, tužnoj i crnoj i nestvarnoj, koju ona, i da je znala, ne bi mogla shvatiti i dokučiti. Gledali smo se kao nijeme životinje, ali ipak osjećali, osjećali puno toga.

– Kako si – rekla je nakon vječnosti.

– Dobro – odgovorio sam.

Poveli smo razgovor, u stvari ona, nekako tih i polagan, skoro nestvaran. Sjećaš li se, govorila mi je, sjećaš li se, prošlo je puno vremena. Da, odgovarao sam, čudeći se svom glasu, naravno da se sjećam, svega se sjećam. Prisjećali smo se nas. Bilo je lijepo i ganutljivo, u mojoj sobi ispunjenoj vlažnim pogledima, dok je vani padao snijeg koji nisam razumio.

– Prekosutra je Nova godina – rekla je. – Gdje ćeš slaviti?

Nova godina? Zaista, pomislio sam, Nova je godina, prekosutra. Prošlo je vrijeme kada sam slavio Nove godine. U stvari, nisam ni znao da je prekosutra. Učinilo mi se besmislenim slaviti Novu godinu. Čemu slavlje? Ranjena sam zvijer, Marina, htio sam joj reći. Ipak nisam, ne bi bilo pošteno.

– Ne znam – rekao sam. – Ništa nisam mislio...

– Ja sam mislila – rekla je, gledajući me velikim očima – mislila sam, ako nemaš ništa u planu, da je dočekamo zajedno...

Sjetio sam se novogodišnjeg tuluma prije nekoliko godina. Marina i ja, pijani od vina, puno ljudi, glasna muzika. Sjetio sam se i mračne sobe u koju smo pobjegli tik prije ponoći i ušli u Novu godinu spojeni, isprepletenih, golih mladih, plamtećih tijela. Te noći osvojili smo Svemir.

Da, Marina, te noći osvojili smo milijune svemira, a sada? Imam li pravo pristati na takvo što ponovo, sada, kada mi se i nisko plavo nebo bez oblaka čini tako dalekim? Pozdravi mi Svemir, Marina, ovaj put bez mene. Nisam više lutalica kakvog me poznaješ. Bojim se da ne zalutam, ako već i nisam.

– Ti i ja – rekla je. – Kao nekad.

Bila je lijepa kao onda. Rekao sam joj, nazvat ću te. Rekao sam joj, volio bih dočekati Novu godinu s tobom. Ne znam što mi je, rekla je, poželjela sam te vidjeti. Ne zamjeraš mi? Ne, rekao sam, ne zamjeram ti. Otpratio sam je do vrata i poljubila me u obraz. Otišla je da joj snijeg pokrije kosu i oči.

Stara godina. Sredio sam se odmah ujutro. Skuhao sam šut i ufurao se dobro. Pušio sam u tami svoje sobe i mislio na Marinu. Da dočekamo tu prokletu Novu godinu zajedno? Kako bi to izgledalo? Možda i ne tako loše. Nazvao sam je.

– Umoran si – rekla je. – Tako mi zvučiš.

– Malo – rekao sam. – Nisam baš najbolje spavao. Zbog tebe.

Čuo sam je kako diše, nespokojno.

– Marina, volio bih da dočekamo Novu godinu kod mene, sami.

Rekao sam to iznenada. I sam sam se začudio tolikoj dozi odlučnosti. Osjetio sam kako je nespokojstvo s druge strane linije postalo uzbuđujuće slatko.

– Stvarno? – rekla je tiho.

– Stvarno – rekao sam tiho.

Rekao sam joj da dođe kod mene navečer. Kupit ću neko dobro vino i šampanjac, i složit ću neku klopu, i sve ću srediti kako treba, i sve će biti u najboljem redu, Marina. Čuo sam je kako je skoro vrisnula, rekla nešto nerazumljivo od prevelikog ushićenja. Vidimo se, vidimo se! Bit će to lijep doček.

Bilo je rano popodne. Vrpoljio sam se sjedeći u fotelji i gledajući bilo što na TV-u. Kupio sam sve potrebno za večer i priredio neku hladnu klopu. Sve je bilo tu. Ustao sam i napravio nekoliko krugova po sobi. Gledao sam kroz prozor na grad. Zagreb je bio siv od sivog snijega, moj hladni grad velikih mogućnosti za ponekog, grad pred kojim sam redovito drhtao i osjećao ono nešto što bi me slatko stezalo u želucu svaki put kada bih prolazio njegovim ulicama, kao na prvom sastanku s djevojkom, u pubertetu. Zagrebe, tvoji mirni krovovi pod kojima skrivaš sve te izgubljene duše, tvoji plavi tramvaji što gmižu i smrde, tvoje mitteleuropsko srce u turističkim vodičima, tvoje noći u kojima sam se toliko puta skrivao, udahni mi svoj toliko poznat duh i miris kojeg se sjećam iz djetinjstva u jednom od tvojih radničkih predgrađa, učini me divnim ove noći, učini me herojem za moju princezu. Grade moj, ti, kojeg sam gurnuo sa strane posljednjih godina pakla u mojoj glavi, vrati mi se noćas u svom svojem sjaju, preklinjem te.

U iščekivanju večeri i Marine, ufurao sam se još dvaput. Više nisam imao mjesta na rukama i nogama, pa sam se puknuo u vratnu žilu. Stoga sam pronašao svoju crnu dolčevitu i obukao je.

 

Sjedio sam na krevetu, kao i obično. Obuzeo me strah. Očekivao sam Marinu i bojao se. Bojao sam se ljudi. Bio sam zvijer uhvaćena u klopku vlastitog očaja. Dani su bili crni, noći su bile crne, svitanja su bila crna. Sada mi se ukazao tračak svjetlosti. To mi svejedno nije bilo dovoljno da budem odlučan. Ta svjetlost, ta mala tinjajuća svjetlost me zaslijepila i ja sam svojim izranjavanim rukama prekrivao oči. Umjesto da sam vrištao od sreće, ja sam odvratno stenjao u svom jadu. Otvorio sam ladicu kraj pisaćeg stola i izvadio svoje priče. Stavio sam ih na koljena i prelistavao. Moje priče; svi moji bijesovi, radosti, nadanja, strepnje, plakanja, krikovi, ludila, ekstaze, patnje i čežnje bili su tu, na gusto tipkanim listovima papira. Da li je išta ostalo u meni? Pisaća mašina godinama je skupljala prašinu na stolu. Moja najbolja prijateljica šutke me promatrala, mrtva, davno umrla, ne nadajući se više da ću joj možda udahnuti život, sjesti i udariti po njezinim tipkama i ponovo započeti tu čarobnu simfoniju stvaranja. Veliki pisac zauvijek će ostati zakopan na dnu ladice jedne zagrebačke sobe. Bacio sam papire i oni su se uskovitlali kao perje razasuto iz poderanog jastuka, i padali polako, njišući se, kao jesen. Pripalio sam cigaretu i uvukao veliku perjanicu dima, ispuštajući je polako i diveći se njezinu plavetnilu i raskoši. Diveći se? Legao sam na krevet, cigareta je dogorjevala.

Moja nevina, neokaljana mladosti, gdje si nestala? Uzbuđenja prvih ispijenih vinskih boca na klupama u parkovima. Pijanstva s prijateljima, naš smijeh koji odzvanja u toplim, jesenjim noćima i snaga koju osjećamo; snaga koja ježi kožu i izoštrava um. Najjača, najmoćnija, najbezbrižnija zagrebačka djeca više ne stanuju na mokrim ulicama slobode. Povukla su se, sakrila svoje raščupane glave i proviruju iza betonskih zidova očima većim od straha. Moja izgubljena, izbezumljena generacijo, dobro te čujem kako urlaš od plača. Boli vas, sve vas strašno boli, ali vi niste od onih koji su u stanju stisnuti zube i otrpjeti bol. Ova bol prejaka je za sve nas.

 

Spustila se hladna večer. U očekivanju sam Marine. Teški koraci vukli su me sobom besciljno. Ona će se pojaviti, novogodišnja je noć. Sjest ćemo, natočit ću nam dobro, bijelo vino u čaše na visokim stalcima, kucnut ćemo se, gledati se, razgovarati i možda... O, Bože. Imam li snage za sve to? Je li moguće ustati iz grobnice nakon toliko godina i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, da je sve u redu, ponašati se kao da nisi zombi, a jesi? I da se to ne primijeti. Sve je izgledalo previše ranjeno i rane su već bile trule i smrdile su na smrt. A sjećam se, nekad smo odlazili na pizzu, i gledao sam je kako rasteže mozzarellu poput žvakaće gume, gleda me životom koji je osunčan njezinim dječjim smijehom i voli me svojim nevinim mislima. Bili su to dani u kojima sam otkrio magiju.

Neću moći gledati te oči, ispitivat će me, dobro znam taj pogled. Shvatit će da nešto nije u redu. Postao sam prevelika olupina da se to ne bi primijetilo.

Podigao sam slušalicu dobro znajući kakva sam budala. Okrenuo sam broj.

– Halo? – rekla je glasom u kojem se jasno očitovalo dobro raspoloženje.

– Marina, ja sam.

– Upravo sam oprala kosu. Doći ću za...

– Marina – prekinuo sam je – htio sam ti reći da, ovaj, da ne mogu...

– Molim?

Šutjeli smo neko vrijeme.

– Znaš, nešto je iskrsnulo – rekao sam. – Ne mogu s tobom dočekati Novu godinu.

Tišina.

– Marina?

Tišina.

– Jesi li tu?

– U redu – rekla je drhtavim glasom, skoro plačnim. – Zbogom...

Prekinula je.

Stajao sam sa slušalicom u ruci znajući da sam ponovo, po tko zna koji put izgubio. Ovaj put nešto najdragocjenije. Bože, koliko mi je ljubav bila potrebna, koliko sam očajnički trebao nečiji zagrljaj, nečije tople usne na svom čelu, ali nisam bio sposoban za to. Bio sam na putu koji nisam želio, ali bilo je kasno. Znao sam da će Titanic potonuti, ali morao sam se ukrcati.

Noć novogodišnjeg slavlja. Ponoć se bližila. Slušao sam buku izvana; Zagreb je slavio; bijele, crvene, plave rakete parale su nebo. Čuli su se glasovi u daljini, vriska, pjesma. Petarde. Nisam bio tužan, nisam bio ni sretan; jednostavno sam bio u svojoj sobi, paraliziran.

Iz sna me trgnula zaglušujuća buka pirotehnike. Pogledao sam na sat; ponoć. Lijepo sam ušao u Novu godinu. Pogledao sam oko sebe; vino i šampanjac čekali su na stolu, hladna jela, francuska salata i kolači koje sam kupio. Ljudi su slavili. Pijani glasovi odjekivali su ulicama. Pripalio sam cigaretu i pomislio na Marinu. Sretna ti Nova godina, Marina, i nemoj misliti na mene kao što ni ja ne mislim ni na kog. Nadam se da nisi ostala kod kuće sama, nadam se da si otišla s prijateljima na neki tulum, ili bilo gdje. Moji dočeci novih godina postali su tužni, Marina, bolje ih je ne čekati sa mnom. Više ti nemam što pružiti. Ustao sam i uzeo hors iz ladice. Odmotao sam smotuljak i osjetio miris smeđeg praha. Mogao sam skinuti svoju crnu dolčevitu, mogao sam skinuti sve. Ionako, na kraju ćemo svi umrijeti.

Godine mučenja. Godine tuge i bola, dubokih poniranja do samoga dna, čupanja, uzdizanja. Četiri godine pakla, borbe s nečastivim, nadmudrivanja s njim. Ali uspio sam. Pobijedio sam smeđi prah. U meni se ponovo probudio pisac.

U početku je išlo teško, u glavi, a kao da nisam imao snage pošteno udariti po tipkama. Moja stara prijateljica me kažnjavala, svetila mi se što sam je toliko vremena zanemarivao. Razgovarao sam s njom, bio nježan, sve joj priznao i molio za oprost. Nije mi lako oprostila, dugo je bila oprezna, čak pomalo podmukla. Ipak, s vremenom je popustila. Počeo sam snažno i zvučno udarati po njezinim tipkama, i sve se opet pretvaralo u tu divnu, poznatu simfoniju. Izlazile su bujice divnih riječi, gomilale se na papiru i smijale se, gotovo da sam ih mogao čuti. Ponovo sam sjedio za svojim pisaćim stolom kraj prozora, s cigaretom u ustima, i udarao po tipkama, žestoko, gotovo bijesno. Ponovo sam bio pisac, barem za sebe.

Konačno. Nekoliko proznih časopisa objavilo je neke moje priče. Zamijećen sam. Probudila se nada praćena srećom i ponosom. Pisao sam, pisao, pisao. Veliko, žuto, toplo sunce probijalo se kroz prozor u moju sobu.

Bio je kišan dan, listopad. Koračao sam besciljno. Promatrao sam tramvaje i ljude u njima. Tramvaji su uvijek bili krcati kad pada kiša. Hodao sam polako, pustio da me noge nose i odjednom shvatio da su me dovele do Marinine zgrade. Zastao sam. Prošle su godine, sve je nekako bilo u magli. Palo mi je na pamet da joj pozvonim, javim joj se. Zašto ne. Ušao sam u haustor i, penjući se uz stepenice, osjetio nešto u želucu. Otvorila je vrata i ostala skamenjena, lagano otvorenih usta. Bila je lijepa.

– Isuse... – prošaputala je, i iskreni osmijeh prešao joj je preko lica.

– Uđi, uđi, molim te.

Ušao sam. Uvela me u dnevnu sobu. Ugledao sam kinderbet i bebu u njemu. Dovela me do djeteta.

– Ovo je Davor – rekla je. – Moj sin.

Pogledao sam malog Davora. Sićušne šake i sve sićušno. Gledao me ravno u oči, vrlo ozbiljno. Pogledao sam Marinu, smiješila se.

– Sviđaš mu se – rekla je.

U sobu je ušao muškarac. Visok, dobro građen, odlučan.

– Ovo je Bobo – rekla je. – Moj muž.

Bobo mi je čvrsto stisnuo ruku. Marina mi je nešto govorila, ali nisam mogao razumjeti ni riječi. Bio sam kao u nekoj čudnoj vrsti transa. Shvatio sam da mi govori da sjednem. Promrmljao sam da sam samo u prolazu i da žurim, svratio sam samo onako. Ispratila me do vrata. Bobo me pozdravio. Pogledao sam Marinine oči; imao sam dojam kao da mi pokušavaju nešto reći ili objasniti. Nisam žudio da doznam što. Pozdravio sam je, okrenuo se i otišao.