Razgovor u povodu objavljivanja monografije NOS – album Eksperimentalno omladinske scene (ur. Rade Dragojević, autor: Dobrivoj Žutinić), Zagreb,
Prosvjeta, 2013.
Na samom početku recite nam nešto više o dizajnu monografije NOS – album Eksperimentalno omladinske scene koja je obilježena kvadratičnom zelenom.
Dizajn je nešto što je ovdje dosta lijepo; sama ideja da to bude format 30x30 ideja je stare LP ploče. A pritom smo ostavili i puno praznog prostora tako da ljudi mogu lijepiti svoje fotografije iz emocionalnoga pamćenja, dodati bilješke. Uz to je grafički urednik stavio stvar pod svoju kontrolu te je napravio strogi izbor slika; prvo je odbacio one koje nisu zadovoljavale po rezoluciji, zatim odlučio provesti dizajn koji njeguje upravo vizualnu kulturu NOS-a, a to je nešto što potječe iz staroga Poleta, onoga Poleta kada je bio revija, kada je grafički urednik bio Zoran Pavlović Zozo. Dakle, to je ljubav prema fotografiji koja ima ne samo dokumentarnu nego i estetsku vrijednost i koja je isfurana kod nas tijekom 80-ih, prije svega u Poletu. Tu dokumentarnu vrijednost nisam uspio do kraja provesti jer je većina fotografija bile skinuta s videa koji se vrtio preko kompjutora, tako da su neke bile prilično tehnički jadne: naime, ono što je bilo prije tehnički zadovoljavajuće na nekom Sony Camcorderu, nakon prijenosa u digitalnu matricu više nije ništa zadovoljavalo. Stoga usrdno zahvaljujem grafičkom uredniku na tom ugodnom uklapanju riječi i slike.
DARUVAR I EKSPERIMENTALNA SCENA
Cijela je priča oko daruvarskoga NOS-a krenula 1969. godine. Kako je, dakle, došlo do okupljanja energije Eksperimentalne omladinske scene te postoji li neki kontinuitet tih izvedbenih energija?
Ne bih rekao da postoji kontinuitet, mislim da nije opravdano forsirati kontinuitet ako dođe do zasićenja ili promjene interesa: želio sam dati do znanja da nije bilo posebnih kreativnih momenata koji su nas nagonili da radimo nešto posebno. Mi smo htjeli raditi nešto zgodno, nešto što smo vidjeli negdje, jer u našim radovima zaista su bile prepoznatljive i pretenciozne tendencije da se radi nešto kao njujorški eksperimentalni teatar. Ukratko, željeli smo krenuti nekim određenim ugodnim putem i jedan sastavni moment u tom našem malom pokretačkom zamahu bio je pristup ideji kazališta kakav je promovirao Slobodan Šnajder i drugi u Prologu. Naime, našu ideju kazališta dijelili su i neki kritičari koji su pisali u Prologu, što ne znači da su nam svi bili bliski. Za razliku od shvaćanja kazališta o kojemu je pisao npr. Petar Brečić, mi smo posvojili sve moguće prostore – od plesnih dvorana, klubova, restorana itd. Naša interna tajna je bila da je ta eksperimentalna scena NOS u značenju nonkonformistička eksperimentalna scena. Istina, tijekom vremena taj pojam i fraza na neki su način izgubili sadržaj, tako da je bio dobar štos kada je jedan od naših producenata 1990. rekao da NOS znači neokonformistička scena. (smijeh)
Drugi sastavni moment je bio politički, i u tom jednom shvaćanju u monografiji sam spomenuo Rudija Dutschkea i problem institucije. Bili smo mala institucija na što smo pristali; dakle, iskušavali smo na svojoj koži da li institucija dolikuje puzavcima ili se radi o nečem drugom – to ipak ovisi o ljudima, o njihovim idejama.
Kada smo radili predstavu na temu Vijetnama, došao sam u Zagreb po materijale i tražio neke ljude. Tako sam tražio pomoć u redakciji Tla gdje je bio Goran Babić, koji nam je rekao da kontaktiramo protestne pjevače poput Ivice Percla. U Studentskom centru sam sreo i Miću Jelića Grnovića koji je s crvenom maramom oko vrata izigravao Baudelairea. Naravno, ništa od sugeriranog nije imalo političku oštrinu koja je nas zanimala. Onda se ispostavilo da u Kinoteci 16 ima nekih filmova koje smo složili u multimedijalnu predstavu. Taj primjer je ilustrativan za našu produkciju – naš odnos prema poeziji, životu, estetici odijevanja, muzici itd., i time smo zaokružili taj naš politički milje. No, nikada nismo željeli nametati politički teatar na principu šoka. Naime, u našoj je skupini bilo ljudi koji su radili samo umiljate predstave, kao npr. Večer ljubavne poezije, i to je išlo. Niti mi niti publika nismo smatrali da sve što se radi mora biti ispad ili provokacija. Ukratko, s publikom nije bilo problema jer je naše ime postalo lozinka i nagovještaj da neće biti dosadno. To je bio neki početak.
1989. GODINA
Zamjetno je da je monografija strukturirana oko nekih smrti, pa tako prvu dekadu NOS-a označavate smrću Rudija Dutschkea; naime, ističete da upravo prvi period NOS-a koincidira s njegovom smrću 1979. godine.
Da, organizaciju knjige odredio sam da se poklapa s određenim smrtima. Tako da je prvi dio (1969.-1979.), koji govori o maršu kroz instituciju, određen smrću Rudija Dutschkea, a drugi period (1979.-1989.) određen je smrću kraljice Zite – gdje dolazi do izražaja moja plačljiva, monarhistička priroda da je dinastija Habsburgovaca posljednje što je u ovoj regiji imalo kontinuitet, jer s 20. stoljećem dolaze trajni politički neredi. Dakako navedeno treba shvatiti kao šalu. Naime, posljednja prekretnica upravo se nalazi u 1989. godini o kojoj pjeva i bend Majke te slijedi treći period (1989.-1999.).
Spomenuli ste navedeno izvedbeno osvajanje prostora – od restorana, plesnih dvorana do klubova. Koliko ste u tim označavanjima urbanih prostora izvedbeno označavali i prirodu?
Neki od naših članova podrobno su se bavili društvenim životom Zagreba 1936. godine, pa su spomenuli da su izleti u prirodu bili vrlo važni u to doba. Tako smo i organizirali nekoliko izleta u prirodu s nekim intervencijama, premda one nisu bile na nivou ekološke svijesti. Radilo se o slobodnom izlasku u prirodu s prijateljima i društvom, odnosno na izlete smo znali otići sa samom publikom. Zanimljivo je da smo u jednoj fazi radili probe u prirodi, naročito glasovne vježbe smo izvodili u prirodi, tako da smo prirodno morali glasnije izgovarati tekst kako bismo se čuli. Tako smo uvježbavali neke predstave dok nas nije uhvatila dogma fizičkoga teatra gdje smo imali pripreme koje su uključivale elemente hatha joge, karatea i sličnih vježbi. Tada je vladala logika zagrijavanja, što smo popalili od malog nogometa. Uglavnom, glasovnu kvalitetu ostvarivali smo nakon određene fizičke pripreme, što je izazivalo dosta velik interes publike, pa se dešavalo da je publika dolazila već na probu koja je izgledala prilično mistično i neartikulirano za razliku od naših predstava koje su bile apsolutno artikulirane.
AGRESIVNI EGZIBICIONIZAM
Koja Vam predstava NOS-a ostaje u posebnom sjećanju?
Svakako je to Popovača 33 iz 1990. godine. U generalnoj percepciji Popovača ne znači nekima mnogo, iako u određenom lokalnom okruženju ona predstavlja jednu konstantu, pošto je tamo zamak u kojem je u prvoj polovici 20. stoljeća nakon najviših ministarskih odluka dr. Ivan Barbot uredio duševnu bolnicu prema određenim standardima onoga vremena i taj se čovjek u predstavi Popovača 33 zove dr. Talbot. Tako smo u taj zamišljeni milje novoosnovane ludnice stavili i jednu osobu koja tamo ne pripada, naime, prebacili smo ga iz njegova prostora i vremena u Popovaču. Riječ je o Ignazu Fülöpu Semmelweisu, i u predstavi je sudjelovao i bend sa songovima i cijeli se taj brechtovski spektakl odvijao kao predstava u predstavi. Dosta sam o toj predstavi i pisao u samoj monografiji. Inače, u glumačkom smislu to je najkonvencionalnija naša predstava a ima i razrađenu psihologiju likova, U drugim predstavama nema psiholoških nijansi nego se varira ekspresivnost izvedbe. Naime, uglavnom se uvijek radilo o napadačkom pristupu, određenim egzibicijama koje možemo nazvati agresivnim egzibicionizmom. Istina, sve je to bilo prethodno dogovoreno i nikada nije bilo improvizacija gdje bi publika mogla biti žrtva. Nikada nismo ulazili u improvizaciju, u eksperimente tipa “idemo vidjeti što će se sada dogoditi”.
Vratio bih se sada na tragičnu figuru Ignaza Fülöpa Semmelweisa koji je zapazio da kad muškarci, vrhunski liječnici pomažu pri porodu, bilo je otprilike 30, 40 posto smrtnih slučajeva – bilo da umre majka ili beba, a kad su žene pomagale, postotak je bio znatno manji. Istražio je zbog čega se navedeno događa, jer se radilo o vrhunskim doktorima dok su žene bile nisko kvalificirane što se tiče liječničkoga zanimanja. Shvatio je da se događa prijenos zaraznih klica s mrtvaca na novorođene bebe, odnosno da su ti liječnici na porode uglavnom dolazili nakon što bi secirali leš, nakon sveučilišnih predavanja, nakon čega nisu oprali ruke.
PANKERAJ PLANETA ZEMLJE
Njegov je savjet tim visokokvalificiranim liječnicima bio da ako želimo da se nešto novo rodi da moramo oprati ruke. Posljedica je bila ta da je bio maknut s mjesta upravitelja i s katedre i dvadeset godina je prisilno proveo u ludnici. Dakle, taj smo izniman lik prebacili u prostor i vrijeme Popovače 33, gdje smo se onda bavili i neproničnošću jezika jer je nekoliko likova govorilo na mađarskom jeziku, a bilo je jasno da većina publike ne zna mađarski. Dakle, ta je predstava reflektirala lektiru osamdesetih, od Foucaultova razmatranja institucija do antipsihijatrije Thomasa Szasza, čime i završava taj naš period o razmatranju svijeta kao ludnice, taj period gdje se bavimo psihologijom i ludilom. U kasnijem razdoblju probleme obrađujemo singularno, i nije nas bilo briga o sadržajnom izboru, i u toj našoj nebrizi nalazimo na prilično srdačan odaziv publike. Tretirali smo tako prvi Satana Panonskog, njegov period u Popovači. Naime, Satan Panonski dobro je razabrao problematiku institucija gdje mu je jedna doktorica, kao predstavnica državnog aparata, savjetovala da sve to “gradivo” zapisuje. Tako da se Država, što je inače izuzetno rijetko, našla u dobrom liku te psihologinje koja je shvatila tragediju tog pacijenta. Na temelju toga smo napravili predstavu Fleka meda i zrno otrova u kojoj smo, među ostalim, obradili raznorodne publicirane fragmente Satana Panonskog. Kao ključ za razumijevanje uzeo bih njegovu priču koju je iznio u poetskoj formi, a koja govori kako je došao u jednu sredinu, recimo u Kutinu, i onda tamo 4 do 5 opasnih tipova vide ga sva ”ispankerisana” (tako je zapisao). Namjeravali su ga naravno premlatiti. A on je u tom trenutku odglumio da gleda nešto na svom dlanu i pritom je rekao ”Jao, vidi malu bubamaru”. I tako ih se riješio. Upravo je to ključ razumijevanja njegove tužne pozicije. Što se tiče njegovih estetskih kriterija jasno je da je to bilo obično parodiranje masovne kulture onoga vremena. Ono što je parodirano nije ništa vrijedilo, a sama Satanova parodija nije bila ugodna za slušanje.
U monografiji spominjete kako je osamdesetih postojala grupa EROS (Eksperimentalna Radnička Omladinska Scena) koja je formalno pripadala NOS-u, a koja se po svojoj metodi djelovanja i osebujnoj kreativnosti ipak u potpunosti izdvojila od energija NOS-a. Recite nam nešto o toj grupaciji.
Zapravo moram reći da sam se u monografiji suzdržao od komentara pa ću sada, za potrebe ovoga razgovora, ipak reći da je to bio težak pankeraj. Inače, zanimljivo je da se EROS nedavno ponovo okupio – odnosno, riječ je o daleko mlađim ljudima koji djeluju prema savjetima starije generacije, ujedno i osnivača.
Koliko ste pritom ulazili u formu hepeninga i performansa s obzirom da su u monografiji fotografski vidljive i neke takve forme kao npr. za predstavu, odnosno hepening Dan planeta Zemlje?
U formu hepeninga smo se izletavali, a ja bih rekao da mi sami nikada nismo njegovali performans, navedenom su se posvetili naši gosti – od Vlaste Delimar I drugih. Pritom ono što me čudi je da nismo iskoristili priliku da osamdesetih radimo I video, I da video bude na bilo koji način dio našega rada, što nam je danas neshvatljivo kako se to dogodilo.
NOS I KUGA GLUMIŠTE; DUNJINA ZRCALNA HALJINA
Da se ponovo vratimo na Kugla glumište; naime, zanima me u kojim ste njihovim predstavama sudjelovali?
Prema Kugli smo se odnosili s negativnim poštovanjem, dakle ono što oni rade mi to ne radimo, no to prepričavamo i divimo se. Za mene Kugla znači apsolutno divljenje od samoga početka. No, moram dodati da za mene srce i dušu Kugla glumišta čini Dunja Koprolčec; istina, bilo je tu još nekoliko osoba. Kugla glumište bila je kuća puna brižnih domaćina. Sudjelovao sam u više predstava, bio sam s njima tako npr. i u Beogradu… U knjizi sam spomenuo da sam sudjelovao i u jednoj varijanti Dočeka proljeća u Velikoj Gorici. Tu su došle do izražaja Dunjine fiks ideje o velikom kruhu, tu je bilo i niz drugih stvari koje su bile rezultat kreativne slučajnosti. Dunja je, naime, slijedila neku viziju lutaka u izlozima i otišla je ravno u Samobor gdje su se i proizvodile te lutke i vratila se s cijelim nizom lutaka, naravno polomljenima, koje je dobila. Istaknuo bih samo momente, emocionalno pamćenje, ne bih išao na posebnu faktografiju. Ali naišao sam na nešto što je svima drugima promaklo. Naime, Vlado Krušić je kao jedan od svojih završnih radova na Akademiji dramske umjetnosti napravio Dan snimanja negdje u Travnom, i većina ljudi, koji su se našli na raspolaganju na tom snimanju, bili su iz Kugla glumišta. Tako sam i ja kao ondašnji član Kugla glumišta u tome isto sudjelovao. Mislim da bi se ta njegova snimka mogla, trebala digitalizirati, i onda staviti na YouTube da se vidi to bogatstvo izvedbene raznolikosti. Ovo otkrivam prvi put javnosti – naime, dramolet Instant Karma: koncert za tamburicu i bubanj, koji se nalazi u dodatku knjige, napisao sam kad sam se sjetio kako je Dunja radila jednu haljinu, i to od milijun lomljenih zrcalaca. Drobila je ogledalo i lijepila ih da napravi haljinu, rekao bih da je nuzgredni rezultat bio da su joj ruke bile sasvim krvave jer nije bilo drugačijeg načina da to napravi. Taj dramolet je napravljen od 1001 citata; postoji samo jedna moja rečenica, a sve su ostalo citati koje sam imao na raspolaganju – od novinskih članaka do Škiljanovih prepjeva s latinskog i grčkog, a pritom su najzastupljeniji citati Branimira Štulića. Kad sam mu rekao da imam mnogo njegovih stihova, samo je potvrdio da je to normalno jer se stihom može reći daleko više nego s mnogo stranica. Sve sam citate uredno u fusnoti spomenuo.
ANTIPSIHIJATRIJA
Pored toga što ste diplomirali fiziku i filozofiju, u samoj knjizi o NOS-u pokazujete i strast za antipsihijatrijom. Kako je nastala ta otvorenost prema tim alternativnim svjetovima psihe?
Studenti sociologije koji su slušali Ivana Kuvačića to su shvaćali; oni koji su zaostajali u tome bili su studenti psihologije. U tome smislu ne ogovaram studij psihologije jer su ti studenti odgajani u tradiciji eksperimentalne psihologije u kojoj su se učili i fenomeni psihofizike, percepcija, odnos prema prirodi, razne korisne stvari, no ta je škola ipak zaobilazila konfliktne socijalne teme. Jedan od profesora, jedan od bivših veleposlanika u SAD-u, kojega sada neću imenovati, bavio se npr. Psihologijom zatvorenika, što je bilo tada dozvoljeno jer je ta psihologija mogla služiti državi. Ukratko, u toj psihologiji na tom studiju nije bilo puno Freuda ni Gestalta. Poznato je da je Nikola Rot u Beogradu forsirao Gestalt psihologiju i onda je tako dao niz generacija koje su se navedenim bavile, što je dobro jer ima veze s umjetnošću. Moram priznati da sam pritom na Odsjeku psihologije predavao jedan od najtradicionalnijih predmeta Odabrana poglavlja fizike – optika i akustika, tako da sam postao dio tog aparata: dakle, dugi niz godina djelovao sam kao homo duplex. (smijeh)
I završno. Naime, kako od 2001. godine živite u Nizozemskoj, kakvo je Vaše iskustvo korporatizma, u značenju kako ga određuje Jeffrey Grupp?
Mislim da mi ovdje, u Hrvatskoj, još uvijek imamo sreću da se umjetnost i kultura cijene. Mali ljudi pojavljuju se kao potrošači i netko sigurno brine s čime ih se kljuka. Tako Wim Wenders govori o potrebi izgradnji EU sentimenta, projektirajući da je moguće da u Europi svi ljudi razviju zajedničku bazu osjećajnosti.… Već dugo u području kulture i politike caruje izvrnuta dijalektika gdje se za planirano rješenje kreira incident i profilira reakcija. Turobno je to lukavstvo uma u kome smo slobodni zadržati svoj ponos i zaboraviti na ostvarivanje nedoličnih programa u kojima sudjelujemo. Uz to treba podsjetiti da profit raste s udjelom varijabilnog kapitala, zbog čega (zadani) RAD u kulturi onima koje zanima samo profit ne pada teško, ili da parafraziram: neki će se osladiti da nas uvale u još veću bijedu.